NIKOLA MILANOVIĆ: Politika i pohlepa – biblijski pogled
Tijekom recentnih previranja na domaćoj političkoj sceni, kojima zacijelo nije ravan nijedan reality show, najčešće su se rabile riječi poput trgovina, prijevara, reketarenje, manipulacija, torbarenje i slične. Sve bi te navedene pojmove mogao zaokružiti i, makar esencijalno, prožeti jedan puno dublji i ozbiljniji – pohlepa. A pohlepa je opasna, štoviše, pogubna za pojedinca i za društvo u cjelini.
„Naša riječ ‘pohlepa’ najbolje odgovara grčkom izrazu pleoneksia koji u LXX i u NZ označuje žeđ za sve većim posjedovanjem, uz bezobriznost prema drugima, pa čak i na njihovu štetu. Pohlepa se široko poklapa s požudom, s izopačenom željom, ali kao da naglašava neka njezina obilježja: to je žestoka i gotovo luđačka požuda (Ef 4,19), naročito oprečna ljubavi prema bližnjemu, osobito prema siromašnima; ona prvenstveno smjera na materijalna dobra, na bogatstvo, na novac“, navodi se u Rječniku biblijske teologije autora Xavier Leona – Dufora.
Pohlepa je veoma važna biblijska tema. Tako Biblija opisuje zla koja pohlepa donosi naglašavajući da osim nanošenja štete bližnjemu vrijeđa i Boga te predstavlja pravo idolopoklonstvo. Stari zavjet nam svjedoči da pohlepa tjera trgovca na krađu i na mjerenje svega novcem, bogataša da silom utjeruje otkupnine i izrabljuje siromaha. Čak ga tjera da mu uskraćuje zasluženu plaću, a suce i glavare navodi da traže mito te gaze pravo i pravdu.
Razmišljajući o ovome nameće se pitanje je li se do danas išta promijenilo. Možda samo to da povrh svih nabrojenih imamo još i političare, a oni su, očito, posebno podložni ovoj ljudskoj opačini.
Stari zavjet nam, dakle, jasno poručuje da se pohlepa izravno protivi ljubavi prema bližnjemu. Osobito je to izražno kroz ignoriranje siromaha, pa upravo njih zakon mora štititi od onih pohlepnih, a moćnih. Stoga su starozavjetni pisci posebno oštri prema pohlepnicima. Tako se Sirah pita što će pohlepniku veliko blago, zaključujući da je oku lakomu uvijek premalen njegov dio i da pohlepa isušuje dušu (Sir 14,9). Obrušavaju se, također, na narodne glavare, koji zarobljeni samo svojim interesom i pohlepom, ne prežu ni pred nasiljem da uvećaju svoje bogatstvo.
Prorok Ezekiel piše: „Ovako govori Jahve Gospod: ‘Evo me na pastire! Ovce svoje tražit ću iz ruku njihovih i neću im dati da mi više stado pasu ni da sami sebe pasu: istrgnut ću ovce iz usta njihovih, neće im više biti hrana’“ (Ez 34,10). Ovo znači da pohlepa u konačnici ‘pogađa Boga’. Ona je idolopoklonstvo, odnosno odbacivanje pravoga Boga i klanjanje idolima.
Stoga je pohlepa temeljno zlo i izvor svakog drugog grijeha, jer pohlepan čovjek sam za sebe hoće uživati ono što mu daje Bog. Štoviše, htio bi to čak dobivati sam od sebe. I upravo stoga ovdje dolazimo do idolopoklonstvene dimenzije pohlepe, jer čovjek na mjesto Boga postavlja stvorenje. Pohlepnik uvijek trči za propadljivim dobrima, što je u esencijalnom smislu izraz prezira prema Bogu za koji će, kao i za sve nepravde prema bližnjem, biti kažnjen: „Takva je sudba svih lakomih na ružan dobitak: on ih života stane“ (Izr 1,19).
Novi zavjet u usporedbi s vječnim životom razotkriva svu ludost interesa i djelovanja pohlepnika. Također nam otkriva da je pohlepa potpuna suprotnost kršćanskoj ljubavi te, prodirući u srce njezine zloće, još jednom naglašava da je idolopoklonstvo najgore vrste.. Prema Luki pohlepa je volja da se stalno povećava osobni imetak, pa ako treba i na štetu drugog, ali istovremeno i navezanost na već stečena dobra, koja je ukorijenjena u škrtosti.
Sveti Pavao pohlepu čak svrstava među spolne neurednosti. Ovo je važna činjenica koja nam poručuje da pohlepa, bila ona materijalna ili vezana za sjetilno uživanje, uvijek ide na štetu bližnjeg. Bližnji je pohlepniku tek sredstvo za postizanje osobnog cilja pa ga uvijek gazi i izrabljuje, umjesto da mu ‘služi’. Drugim riječima, pohlepnik druge žrtvuje da bi njemu bilo bolje. Ako treba činit će to i nasilno: „Želite i nemate? Tada ubijate!“ (Jak 4,2). Sve ovo je u potpunoj suprotnosti s Kristovim učenjem i djelovanjem, jer znamo da je on ljubeći čovjeka za njega položio svoj život.
Pohlepa je zaista izuzetno teška opačina. Nedostojna je bilo koga tko bi se htio zvati kršćaninom ili čovjekom općenito. Završimo ovo razmišljanje jednostavnim, a tako dubokim svetopisamskim citatom, koji pokazuje do čega nas može dovesti klanjanje lažnim bogovima (u ovom slučaju ‘srebroljublje’, odnosno pohlepa za novcem): „Jer oni koji se hoće bogatiti, upadaju u napast, zamku i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zator i propast. Zaista, korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima“ (1 Tim 6,9-10).
A kad pohlepi za novcem pribrojimo još i pohlepu za statusom i moći, za sjetilnim užicima i prisvajanjem tuđih zasluga i dobara… dobit ćemo prilično precizan opis temeljne karakterne osobine prosječnog hrvatskog političara.
(Prema Xavier Leon-Dufor, Rječnik biblijske teologije)
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
