RAZGOVOR S DR.SC. T. SUNIĆEM: Sve je moguće kada ima volje za promjene
Razgovor s dr. sc. Tomislavom Sunićem povodom izlaska knjige „Titans are in Town“
U nakladi Arktos nedavno je izišla Vaša nova knjiga „Titans are in Town“. Možete li nam reći nešto o koncepciji same knjige?
Novela Titans are in Town (Titani su Gradu), koja čini prvi dio knjige, djelomično je autobiografske prirode. A čiji roman to nije? Glavni lik zove se Held (heroj) koji se nakon duljeg vremena vraća s Divljeg Zapada u svoj rodni Grad. Grad koji je u međuvremenu postao bezrodni grad, grad u ratu sa samim sobom, ali i grad u desetljetnom ratu protiv mehaniziranih Saturna koji su opkolili Grad. Heldov Grad je simbol svih gradova na Zapadu kojima prijeti ista sudbina, sudbina koje ne poznaje više kronološki raspored, i čije su katastrofe razmještene u različitim povijesnim epohama. Jedino im je smrt zajednička osobina.
Opis radnje u Gradu ne drži se pravila o jedinstvu vremena i prostora, budući da se glavni lik Held često prisjeća svojih ratova u Tridesetogodišnjem ratu u Magdeburgu, svojih sukoba sa Saturnima u Turskim ratovima na Balkanu, svog nastupa u Staljingradu 1943., ali i svojih post mortem iskustava zamjenskog mrtvaca u komunističkim masovnim grobnicama na otoku Rabu, u ljeti 1945.
Prvi dio knjige, tj. novele, je romansirana priča temeljena na teoretskim i filozofskim esejima koji čine drugi dio knjige. To su stručni eseji s temama iz Antike prenesenih u našu postmodernu, u kojima pravim usporedbe između antičkih i modernih političkih mitova. Znači neka tematska cjelina u knjizi ipak postoji bez obzira što je riječ o dva zasebna književna žanra.
Novelu „Titansare in Town“ neki će književni kritičari smjestiti u žanr znanstvene-fantastike, a može se govoriti i o antiutopijskom romanu. U knjizi koristite mnogo alegorija i imaginativnih pojmova. Gdje bi Vi svrstali Vaše djelo?
Da, novela ima obilježja znanstvena fantastike, no ona je također zamišljena kao autobiografska i politički angažirana priča s puno moderne političke simbolike. Termin „distopijski“, s obzirom na mračnu stranu knjige, bio bi prihvatljiviji. Ja bih knjigu stavio u žanr magičnog realizma, no to je na čitatelju i književnim kritičaru da prosudi. Glavni likovi su itekako stvarni i nisu pali s Marsa. Dosta sam si dao truda i oko izbora jezika, koji u nekim paragrafima nosi masu aliteracija i veliki izbor likova i figura iz antičkih mitova, kao i izbor modernog jezika u opisu današnje površne komunikacije koja je danas dosta uvriježena u urbanim sredinama Amerike. Dijaloga ima relativno malo između glavnih likova novele. No zato Held, glavni lik novele, vodi sam sa sobom monologe i filozofske reminiscencije o svojim prethodnim titanskim životima.
Radnja se zbiva u imaginativnom gradu koji se nalazi pod opsadom neprijatelja. Mnogi će u tome gradu prepoznati grad Vukovar.
Opsada Vukovara 1991. bila je i prvi i pravi povod za izbor naslova knjige. Radnju novele i njene likove nakon toga sam godinama slagao u glavi, u jednoj nepisanoj struji svijesti, da bi je konačno stavio na papir odnosno u računalo. U Vukovaru srećemo prvu perverziju postmoderne, grad koji se na TV ekranima na Zapadu 1991. bitno razlikuje od stvarnog fizički porušenog grada. Višak medijske realnosti, tj. hiperrealnost, požderala je nakon opsade Vukovara i Sarajeva našu objektivnu političku realnost, o čemu svjedoči ne samo radnja novele nego i naša svakodnevica.
Grad u knjizi nestaje – dočim oko njega ostali gradovi i dalje banče, a njihova politička klasa i dalje filozofira o kraju povijesti, živeći u iluziji dolaska transrodnog i multikulturalnog raja. Vukovar, odnosno Grad – Towniz moje novele je prototip europskih gradova kojima uskoro prijete vukovarski scenariji, no s puno gorim posljedicama. Poruka novele je sljedeća. Vukovar je 1991. naznačio novu vrstu hibridnih ratova, ratovi koji će se odsad odvijati kao višerasni sukobi, u općem kaosu, i gdje razlike između prijatelja i neprijatelja više neće postojati.
U knjizi se daje kritika ljudi koji olako mijenjaju mišljenja i odriču se svojih prijašnjih stavova, a čega smo se dosta nagledali u Hrvatskoj posljednjih tridesetak godina. Nasuprot takvim prevrtljivcima stoje Titani kao još rijetki pojedinci koji ne odstupaju od svojih ideala. Jesu li Titani izumrla vrsta u hrvatskoj politici?
Da, novela je puna psiholoških analiza glavnih likova. Ali i analiza njihovih političkih stavova, zavisno od epohe u kojoj ti likovi žive, ili u čije su oni sudbine bačeni. Grad se stalno nalazi u izvanrednom stanju, što donekle olakšava spoznaju glavne političke kategorije: tko je prijatelj, a tko je neprijatelj, ali isto tako u kojem prijatelj preko noći postaje neprijatelj. Dobar dio radnje zbiva se u podzemlju Grada, tj.u Tartaru. Političke glume ili glumatanja u podzemlju više nema. Smrt svugdje vreba.
Glavna briga svih bića, bilo onih u podzemlju ili u nadzemljuje: ubiti ili biti ubijen. U poglavlju „Nobilo’s Eternal Return“ (Vječiti povratak Nobila) koristim lik Ante Nobila, bivšeg jugoslavenskog komunističkog državnog tužitelja kao simbola hibridne vrste koja se znade prilagoditi svim hibridnim vremenima, klanjati se svi bogovima, svim larima i penatima, a ako je potrebno čak surađivati i sa titanima. Titani se općenito danas u javnosti, prikazuju negativcima, što nije točno.
Titan Atlas stenje jer mora nositi cijeli svijet na svojim leđima, titan Prometej glavna je figura u stvaranju svijeta, prototip modernog europskog Fausta. Titani su stvarali bogove, a ne bogovi titane. Saturn, ili grčki Kron, prvi je titan u procesu stvaranja svijeta, no u noveli on je kanibal negativac, koji shodno povijesnim prilikama i dominantnim političkim mitovima postaje bilo turski-osmanlijski osvajač, bilo titoist, bilo boljševik, bilo globalist. On je simbol zla, bez simbola zla ne možemo spoznati niti simbol dobrog. Zato su tu Titani.
Bogovi su već odavno pobjegli iz Grada – jer su im se ljudi zgadili. Ostali su samo negativci,biološki otpadiSaturna injihovi protivnici Titani, branitelji Grada, koji se bude iz tisućljetnog sna. Sada je došlo vrijeme da naplate stare račune. Titansko doba je doba velikih kozmičkih potresa. Na samu temu i rasplet radnje u noveli dosta je na mene utjecala knjiga Die Titanen (1944) njemačkog pisca Friedricha G. Jüngera, brata Ernsta Jüngera, u kojoj on s puno simpatija piše o antičkim titanima. Jedno poglavlja njegove knjige preveo sam za drugi dio knjige eseja. A da ne govorimo o Hesiodu i Lukreciju koji su dosta utjecali na mene u pogledu iluzije mjerenja protoka vremena, o čemu je dosta riječi u naknadnim esejima u knjizi.
U knjizi se mnogu pronaći mnoge poveznice s Hrvatskom, no radnja je smještena u mnogo širi kontekst zapadne civilizacije. Sličnom prethodnom pitanju, hoće li Europa dočekati svoje “titane” koji će joj udahnuti vjetar obnove?
Povijest je uvijek otvorena. To smo po stoti puta i mi sami posvjedočili 1991. Sve je moguće kada ima volje za promjene. Netko može zamjeriti da je novela oda pesimizmu. Ali i o tome bismo mogli dugo govoriti. Pravim razliku između smisla za tragiku i kulturnog pesimizma — dva pojma koji se četo poklapaju, ali nisu nimalo identični. O razlikama između ta dva pojma pišem u naknadnim esejima uz adekvatnu bibliografiju. Glavna poruka knjige je da Held – heroj nema više isti značaj kojeg je imao u proteklih dvije tisuće godina. On nije više samo ratnik – on je i mislilac.
Prvu naznaku novog lika heroja, ratnika-mislilaca srećemo u romanu Ernsta Jüngera, Eumeswil, koji mi je nekad bio dodatno štivo inspiracije za moju novelu. Njegov glavni heroj romana, Anarch, potpuno je je uklopljen u policijskom društvu u kojem živi; dobro glumi i po ničem ne upada u oči policije misli. No on ima svoju tajnu pećinu u šumi sa mnoštvom knjiga i svi oblicima lakog i teško naoružanja. S obzirom na dolazeće titanske promjene Europi slična knjiško-oružarska praksa uzet će uskoro maha i kod brojnih građana u Hrvatskoj.
Knjiga je objavljena na engleskom jeziku. Planira li se hrvatsko izdanje ili barem predstavljanje za hrvatsku publiku?
Teško. Malo ima danas interesa za čitanje. Nadalje engleski jezik toliko se agresivna nametnuo da moderna vrijedna dijela francuskih, njemačkih ili hrvatskih autora, ako nisu pisana na engleskom jeziku, ostaju potpuno nezapažena. No, možda se nađe neki hrvatski izdavač negdje na sličnome sazviježđu.
Davor Dijanović/hkv.hr
