Treći totalitarizam
Čini se da prosvjetiteljstvo u svim svojim vidovima konačno postaje kompromitirano u trećem totalitarizmu, koji se polako ali sigurno uspostavlja na globalnoj razini. Tri su središnje društvene vrijednosti prosvjetiteljstva: jednakost, bratstvo i sloboda.
Ideja jednakosti urodila je ideologijom komunizma i, sukladno tomu, cijelom lepezom totalitarizama komunističke provenijencije; ideja bratstva urodila je u prvoj fazi čvršćim povezivanjem na razini moderne nacije, što je pak u konačnici proizvelo fašizam, nacizam i slične totalitarizme s nacionalnim predznakom, te ideologijom globalizma u drugoj fazi; ideja slobode , ono uznosito liberté iz slavne krilatice iz Francuske revolucije, u temeljima je liberalizma, koji se dugo podrazumijevao kao suprotnost svakom totalitarizmu.
No, je li to još uvijek tako? Na žalost, nije, već dugo nije. Suvremeni totalitarizam, obrisi kojega su već jasno vidljivi, u temeljima ima upravo liberalizam. Kako je došlo do toga da se ideja liberalizma preobrazi u svoju suprotnost? Prvo je forsiranje krivo poimane tolerancije proizvelo relativizam, a zatim je relativizam doveo do posvemašnje destrukcije jedinstvene koncepcije morala, vrijednosti, hijerarhije i autoriteta. Irving Kristol, ideolog američkog neokonzervativizma, na jednom mjestu konstatira: ”Više od stoljeća i pol kritičari društva upozoravaju nas da građansko društvo živi od akumuliranog kapitala tradicionalne religije i tradicionalne moralne filozofije; kad se taj kapital potroši, legitimnost građanskog društva postat će još upitnija (I. Kristol: Kapitalizam, socijalizam i nihilizam, u: Neokonzervativizam, Algoritam, Zagreb, 2004., str. 85.).” Koliko god neki aspekti američke ideologije neokonzervativizma bili suspektni, Kristolova konkretna opaska je točna i dobro detektira središnji moralno-vrijednosni problem suvremenih zapadnih društava.
U tako ispražnjenu od koherentnih sadržaja društvenu svijest pojedinaca medijski se i na druge načine (kroz proces obrazovanja, putem kulturnih sadržaja te raznim oblicima društvenog pritiska) utiskuju ciljani sadržaji. Svrha kojih je manipuliranje pojedincima i skupinama. Glavne poluge tog manipuliranja su ljuska prava politička korektnost. Te kategorije su postale već toliko rastegljive da se njima može obuhvatiti bilo što. To jest opravdati ili osuditi bilo što, ovisno o potrebi. Kada se mediji, recimo, neukusno sprdaju s Trumpovim malodobnim sinom, onda načelo beskompromisne zaštite djece ne vrijedi. Kada dvije Šveđanke optuže Asangea da ih je silovao jer su one negdje u trećoj trećini ljubavnog klinča promijenile odluku o pristanke na seks, onda je to bezobzirno silovanje; kada pak imigranti naprave bestijalnu ”redaljku” na invalidnoj Šveđanki, onda se tvrdi da ona ne može dokazati da nije pristala. Moglo bi se navesti još puno takvih slučajeva, ali ne da mi se dalje navoditi odurne i mučne primjere te vrste.
Islamski radikalizam koji divlja suvremenom Europom također je, čini se, u funkciji uvođenja globalnog totalitarizma. Vlasti bi, recimo, relativno uspješno mogle zaštititi svoje građane od terorista da im je to prioritet. Dokaz tomu je Izrael. Iako ima znatan udio arapskog stanovništva i okružen je morem Arapa, Izrael vrlo uspješno izlazi na kraj s teroristima. Napadno izbjegavanje zapadnih državnika da jasno imenuju prijetnju zapadnim društvima te gotovo ritualno zaklinjanje kako je islam religija mira, svi ti plišani medvjedići, stupidno žalovanje po društvenim mrežama, zaklinjanje kako ”nas ništa neće uplašiti”, sve su to simptomi jednog bolesnog stanja društva. Građane se, očito, hoće naviknuti na nesigurnost, pasivnost, pokornost vlastima, ali i onima koji ih teroriziraju. Stanoviti mazohizam postaje, čini se, nerazdvojivi dio naprednog Zapadnjaka.
U pozadini svih tih iščašenosti nazire se velika moć pred kojom strepe i vidljivi moćnici, političari. Gotovo svi oni plešu po zadanom ritmu i govore isprazne predvidljive fraze. I prosječno upućen građanin već danas zna što će sutra reći Merkelica, Macron ili Plenković. Tu unisonost narušavaju tek rijetki poput Orbana ili Trumpa. Zato i jesu izloženi tolikim medijskim gadostima. S druge strane imamo Sorosa kojega nitko nije izabrao, a mainstream mediji ga slave kao velikog humanistu kojega bi narodi trebali slijediti. To što je Soros milijarder ne kvalificira ga da upravlja cijelim narodima, a on to preko udrugaško-medijske hobotnice de facto čini. Premda mislim da ni Soros, koji je ipak ”vidljiv”, nije središte moći o kojoj govorim. Nego tek njezin vidljivi dio. No sigurno je da ta moć stoji iza rijeke izbjeglica koja je krenula na Europu.
Stoljetni osjećaj inferiornost koji je muslimanskom življu nametnuo Zapad u periodu svoje svemoći, sad se preobrazio u islamski osjećaj superiornosti. Dok ubijaju kršćane i siluju njihove žene, džihadisti misle da je to znak kako je islam na pobjedonosnom putu i kako će zavladati svijetom. Međutim, razvidno je da i njih i Europljane ista ruka povlači po šahovskoj ploči. Kaotično stanje u Europi postaje već redovno. Nakon najnovijih napada u Velikoj Britaniji premijerka Theresa May već je najavila kako će se pojačati nadzor građana. Tako se malo po malo suspendiraju slobode građana, ali nikakva mjera, naravno, ne smije biti usmjerena konkretno prema islamistima, jer bi se to moglo proglasiti rasizmom, ksenofobijom itd. Tako se ”legitimnost građanskog društva” dalje potkopava. Čini mi se, ciljano.
Bojim se da ni činjenica da su se teroristički napadi u Velikoj Britaniji zaredali baš nekako nakon izglasavanja Brexita nije slučajna. Kao ni to da je upravo Soros nedavno poručio članicama EU da budu obzirni prema Velikoj Britaniji. Jer će se ona, kako kaže Soros, još vratiti u Europsku uniju. Na takav cinizam prema volji birača već smo navikli od ljudi Sorosova tipa i njihovih sluga u politici. A što se tiče eventualne povezanosti između terorističkih napada i pritiska na Veliku Britaniju da odustane od izlaska iz EU, o tomu možemo samo nagađati. Bilo kako bilo, sjena se novog totalitarizma nadvila nad Zapadom. Najlakše ga je prepoznati po tomu što se deklarativno bori protiv ”populizma”, dok su se stari totalitarizmi populizmom dičili.
Damir Pešorda/hrsvijet.net
