Isus živi kao kruh
Euharistija je samo srce katoličke mistike. Kad Isus kaže da je kruh živi koji je sišao s neba, onda izriče najdublji misterij svoga poslanja, razloga zašto je došao i zašto je na tako otajstven način prisutan među ljudima. Njegove riječi bile su tvrde i nerazumljive, sablažnjive za pravovjerne židovske učitelje vjere. Ni danas nisu izgubile na provokativnosti, aktualnosti i zagonetnosti, jer nikada do kraja ne možemo iskusiti niti domisliti dubinu njegovih riječi. Bog koji se utjelovljuje i koji se razdaje ne samo u znaku kruha, nego se s kruhom života poistovjećuje! To je otajstvena novost! U povijesti je bilo sličnih simbolika, ali nitko do tada nije rekao: ja sam kruh, ja sam taj koji vam daje sebe, i tijelo svoje, i srce, sve, da biste živjeli! Radi se o jedinstvenom slučaju u povijesti čovječanstva.
Tijelovo je velik blagdan, ali nedovoljno osvijetljen u svom značaju. Tijelo Kristovo kao duhovna hrana za život vječni, neshvatljivi je misterij. Bogočovjek nije mogao više učiniti nego što je učinio. Darovao je sebe, u potpunosti. Koliko puta klonemo, pa nas molitva i pričest podignu, daju nam unutarnju snagu koju mogu razumjeti samo istinski euharistijski poklonici. Kruh i vino, arhetip su života na zemlji. U euharistiji zadržavaju svoju materijalnost, ali su ujedno do kraja spiritualizirani, supstancijalna preobrazba je neopipljiva, no čovjek koji dušom i srcem uranja u taj misterij, osjeća da se nešto događa, osjeća prisuće nečeg iznimnog. Duhovni proces koji se događa često nam izmiče jer misteriju ponekad pristupamo nesvjesni njegove čudesnosti. Sve ovisi o unutarnjem raspoloženju i pristupu. Nekima postane obična navika, rutina, ili ga shvaćaju kao simboliku. Ovdje se uistinu radi o doslovnosti značenja. Isus kao živi kruh.
Teško je to shvatiti jer se radi o otajstvu koje izmiče razumu, koje ne traži analizu, koje se ne može dokučiti tako što ćemo hostiju nakon pretvorbe odnijeti u laboratorij. Euharistijski misterij nikada nije bio svijetu potrebniji nego danas. Kad se sva mistika Božjega prisuća povuče pred naletom profanosti, uvijek se može pronaći u Tabernakulu, gdje će nam Gospodin progovoriti u lahoru obostranog predanja. Kad nas obuzme očaj, kad nam se čini da smo klonuli, kruh živi ne gubi svoju svježinu, uvijek možemo doći i duhovno blagovati, okrijepiti se, osnažiti i preporoditi. Tijelovo je blagdan Božjega predanja čovječanstvu na neviđen način, znak Božjega prijateljstva, i ujedno poziv na naše predanje. Znak otkupljenja, znak života, ali i poziv na mistični dijalog duše i Stvoritelja. U euharistiji se upravo događa najdublji izraz prijateljstva i sjedinjenja čovjeka i Boga. Produhovljena supstanca koja hrani dušu, obnavlja je i posvješćuje joj obzorja vječnosti.
Euharistija je kralježnica Crkve
Oni koji Crkvu shvaćaju samo u njezinoj sociološkoj dimenziji, koji ne vide njezinu mističnu stvarnost, zakidaju sebe za otajstvo koje je ključ smisla i postojanja Crkve. Ona jedino po Euharistiji i po sakramentima ima snagu i svrhu, bez toga, ona je institucija kao i svaka druga, društvena ustanova koja nas ničim drugim dublje ne obvezuje niti privlači. Zemaljski razlozi rađaju samo zemaljskim posljedicama, a one su podložne ljudskim hirevima i padovima, prijevarama i izdajama. Zar ne bi Crkva već milijun puta nestala s lica zemlje po našim ljudskim grijesima da je samo sazdana po zemaljskom principu, da u nju nije udahnut otajstveni, misteriozni život Duha božanskoga? Napustiti Euharistiju zbog nekih ljudskih razloga, čini se kao pronaći biser pa ga prodati za šaku perli. Euharistija je mistična kralježnica Crkve, i njezin Duh, duša, krvotok, Mistično Tijelo.
Kristova Crkva je jednako Euharistija. Protestanti se ne bi s ovim složili, za njih je Crkva jednako Riječ Božja. Istina je, Crkva je i tijelo Logosa, no kako bi bila nositeljica milosti ako Isusovo prisuće u njoj nije stvarno, a ne samo simbolično? Isus se nije šalio na posljednjoj večeri. Nije izgovarao simboličke, magične formule. Izrekao je riječi – ovo je tijelo moje – kojima se poistovjetio s kruhom nebeskim, njegova misao, riječ, duh, čin, namjera su istovjetne, one su istoga trena rađale novu stvarnost, širile smisao, produbljivale otajstvo postojanja – otvorile su nove dimenzije postojanja oku nevidljive, makar ih motrili u Hostiji, ali srcu i duši koja vjeruje u predanju, veoma opipljive, vidljive nutarnjem oku. Njegovo sveprisuće je duhovno, ali ne simboličko, nego na nepojmljiv način sadržano u oblicima posvećene tvarnosti.
Što je srce čišće, pogled je jasniji. Čišća duša prima svjetlo i nazire božansko prisuće u Euharistiji. Mi možemo blagovati hostiju i biti sustolnici za stolom Gospodnjim kao i apostoli na posljednoj večeri da još puno toga ne razumijemo, ali tek nakon što prođemo kalvariju vlastita čišćenja, naučimo cijeniti i prepoznavati Euharistiju kao najčudesniji dar koji smo dobili od Boga – dar Njega samoga!
Zoran Vukman/hkv.hr
