Hrvatska – jedina zemlja u EU koja slavi komunistički ustanak

Aveti prošlosti žele lažima oprati krv komunističke diktature

Uz Tita i Staljina dva junačka sina
nas neće ni pakao smest,
ko drukčije kaže taj kleveće i laže,
i osjetit će našu pest.

Vladimir Nazor

Svake godine od osnutka Republike Hrvatske u našoj se državi slavi Dan antifašističke borbe 22. lipnja, na dan kad su u šumi Brezovici kod Siska komunisti osnovali, navodno, prvu antifašističku postrojbu u okupiranoj Europi. Taj se nadnevak, osim u Hrvatskoj, još jedino slavi u Putinovoj Rusiji, jer je 22. 6. 1941. vjerolomni njemački Treći Reich napao Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, prekršivši Staljin-Hitlerov pakt o nenapadanju i prijateljstvu, pa je Kominterna, koja je u stvari bila podružnica sovjetskog ministarstva vanjskih poslova, pozvala sve komuniste svijeta da se bore protiv fašizma kako bi rasteretili borbu sovjetskoga naroda protiv nacističke Njemačke.

Dakle komunisti u Hrvatskoj odazvali su se pozivu bratskoga Sovjetskog Saveza, a ne, kako su propagandistički vrištali, zahtjevima hrvatskoga naroda da se oslobodi, kako su tvrdili, od okupatora i njihovih slugu. Do tada su komunisti u nepostojećoj Jugoslaviji bili manji od makova zrna glede njemačko-talijanske okupacije jer su se i oni pridržavali Ribbentrop-Molotovljeva sporazuma kojim je, onako usput, po četvrti put bila podijeljena bratska slavenska Poljska u kojoj su njezini rodoljubi prvi u Europi osnovali jednu antifašističku vojsku u uvjetima okupacije, slavnu Armiju Krajowu, koja se pod prvim imenom pojavila već u rujnu 1939., a god. 1944. brojila oko 350.000 vojnika.

Dakle primat u tome imaju Poljaci, a ne hrvatski komunisti koji su svoj ustanak za vrijeme SFRJ datirali kasnije, i to 27. srpnja 1941. u Srbu, a to je zapravo bio četničko-partizanski ustanak protiv Nezavisne Drave Hrvatske. Kako vidimo, sadašnji Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj opterećen je dvjema lažima, prvo da je bio prvi u Europi, i drugo, u svrhu oslobođenja naroda Hrvatske bez vanjskih uputa. Ono što je rekao pukovnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. preko Zagrebačkoga krugovala o osnivanju Nezavisne Države Hrvatske, naime da je ona, među ostalim, nastala i voljom naših saveznika, (dakle Njemačke i Italije), to je u još većoj mjeri bio sadržaj brezovačkog komunističkoga ustanka, naime barem milimetarska pomoć sovjetskim narodima u borbi protiv Hitlerove Njemačke.

Jedan i drugi nadnevak nije previše originalno hrvatski: ustaše su iskoristili politički vakuum kako bi proglasili NDH, a komunisti su izvršili naređenje Kominterne kako bi putem kakvoga-takvoga ustanka nakon rata uspostavili svoju diktaturu. Vanjski čimbenik bio je u oba slučaja važniji od unutarnjih potreba hrvatskoga naroda. Možemo, dakle, s velikom vjerojatnošću tvrditi da NDH ne bi bila proglašena bez napada Italije i Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, i da komunisti ne bi podigli ustanak u Brezovici i drugdje da Veliki Njemački Reich nije napao domovinu svih proletera, Sovjetski Savez. Toliko o autonomiji bivših političko-ideoloških pokreta u nas o kojima se odavno previše govori, o ustašama i partizanima.

Gadljivo je kad neki političari i povjesničari spominju vodeće hrvatske ljude koji su sudjelovali u tzv. NOB-u i kasnije imali odlučujuću ulogu u borbi za oslobođenje Hrvatske tijekom raspada Jugoslavije. Pa oni su, suočeni sa svim nakaznostima komunističkoga režima, posebice u njegovoj posljednjoj fazi, temeljito promijenili svoje mišljenje o vlastitoj prošlosti, oni su prije toga bili žrtve Karađorđeva, oni su bili degradirani i zatvarani u jugokomunističkim tamnicama.

Druga je stvar što su Tuđman & Co. tijekom Domovinskoga rata proglasili pomirbu kako bi izbjegli moguće unutarnje sukobe desnice i ljevice, to je bila taktika koju odavno ne treba slijediti. Dakle oni su promijenili svoju ideologiju pod pritiskom očevidnih činjenica jedne diktature, dok oni koji su u Brezovici prije nekoliko dana nastojali lažima oprati krv komunističke diktature nisu ništa naučili od povijesti, baš obratno, oni su pali na prvome ispitu u poznavanju odlučujućih događaja u godinama 1941. i 1989.-1900. Posve je u pravu dr. Zlatko Hasanbegović koji traži ukidanje Dana antifašističke borbe, a mi tome dodajemo jer se s njime slavi komunistički ustanak na crti rasterećenja borbe Staljinove Rusije protiv Hitlerove Njemačke, i ništa drugo.

Titove ofenzive njegovi su porazi

Ako već želimo biti do kraja privrženi istini bez ideoloških naočnjaka, onda moramo utvrditi da je primat u nepoštivanju kapitulacije Jugoslavije imao četnički pukovnik Dragoljub Draža Mihailović, a ne generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito. Mihailović odlazi s dijelovima krajevske vojske u šume nakon kapitulacije Jugoslavije, dok Tito promatra u Zagrebu razdraganu masu kako cvijećem pozdravlja tenkove Wehrmachta. U svibnju 1941. CK KPJ odlučuje na savjetovanju u Zagrebu da treba pripremiti ustanak, ali ništa konkretno ne poduzima. Vidjevši da u NDH ne mogu ništa učiniti, Tito i njegovi odlaze u Beograd gdje u vili izdavača „Politike“ Vladislava Ribnikara 4. srpnja 1941. donosi odluku o ustanku, ali u suradnji s četnicima Draže Mihailovića.

Tito dva puta pregovara s Dražom o zajedničkim akcijama, ali bez uspjeha jer kraljevski pukovnik uviđa da je komunistima najvažnije prigrabiti vlast, a ne osloboditi narod. Partizani osvajaju veliki prostor u srcu Srbije, tzv. Užičku Republiku, ali ubrzo bivaju protjerani pa se prebacuju u Bosnu, dakle na teritorij NDH, gdje su tijekom Drugoga svjetskog rata vođene najžešće borbe između partizana pod vodstvom komunista s jedne, te Nijemaca, Talijana, hrvatskih postrojba i četnika, s druge strane. Sve silne ofenzive koje su se slavile u Jugoslaviji bile su zapravo porazi partizanskih jedinica, sve do desanta na Drvar kada su Nijemci gotovo ščepali Tita, a on je, kako tvrde svjedoci, bio spreman na predaju, no od toga su ga silom odvratili njegovi pratioci (Pero Simić, ‘Tito, fenomen stoljeća’).

Već nakon kapitulacije fašističke Italije svakome je moralo biti jasno da će Njemačka i Japan izgubiti rat, a s njima i njihovi europski i azijski saveznici. Titovi partizani uživali su pomoć Sovjetskoga Saveza, više verbalno nego konkretno, te zapadnih saveznika, prije svega Velike Britanije čiji je premijer Winston Churchill donio svoju odluku o odustajanju od Draže i priklanjanju Titu temeljem riječi koje je prenio njegov izaslanik pri Vrhovnome štabu NOV-a brigadir Fitzroy McLean, da će pomagati one koji ubijaju više Nijemaca. Nije, dakle, bilo riječi o oslobođenju naroda od fašizma, nego o ubijanju protivnika, o krvi.

Sve napisano trebalo bi biti poznato svakome pučkoškolcu u Hrvatskoj tako da se više nitko ne zavarava riječima kakve je u povodu Dana antifašističke borbe uporabio predsjednik Hrvatskoga sabora, političar za sva vremena Gordan Jandroković: ‘Uloga antifašizma u novijoj europskoj povijesti iznimno je važna, a antifašistički pokret odredio je demokratsku budućnost Europe nakon Drugoga svjetskog rata. Današnja moderna i demokratska Republika Hrvatska potvrđuje svoju antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost hrvatskoga društva te duboku privrženost vrijednostima suvremene demokracije.’

To ne samo da su isprazne frazetine nego su i neistine. Naime, odmah nakon spuštanja željeznoga zastora između sovjetskoga bloka, u kojemu je bila i Titova Jugoslavija, i slobodnoga zapadnog svijeta, Winston Churchill u svome je poznatome govoru u Fultonu /SAD, među ostalim, rekao: ‘Od Szezctina na Baltiku i dolje kod Trsta na Jadranu postavljen je ‘željezni zastor’ preko našega kontinenta. Iza te crte nalaze se glavni gradovi starih država srednje i istočne Europe: Varšava, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, Beograd, Bukurešt i Sofija. Svi ti glasoviti gradovi nalaze se u sovjetskoj sferi i svi su, u ovome ili onom obliku, podvrgnuti ne samo sovjetoruskome utjecaju nego i sve većoj mjeri stalnoj kontroli Moskve… Komunističke partije koje su u svim tim državama istočne Europe bile male, svuda su naveliko podignute, došavši do nesrazmjerno velike moći u nastojanju da sve podvrgnu svojoj totalitarnoj kontroli. Ondje uglavnom postoje policijske vlade, a s dosadašnjim izuzetkom Čehoslovačke, nigdje nije uvedena demokracija.’ Dakle, odmah poslije spuštanja željeznoga zastora, u Europi su uspostavljene dvije vrste antifašizma, demokratski i komunistički, a u potonjem je bila Jugoslavija, pa time i Hrvatska. Tko danas u Republici Hrvatskoj slavi komunistički ustanak u Brezovici, taj slavi antidemokratski poredak pod vodstvom KPJ i njezine podružnice Komunističke partije Hrvatske, a ne nekakvu borbu za slobodu i demokraciju. Komunisti u Hrvatskoj nisu narodu donijeli slobodu, demokraciju i blagostanje, nego diktaturu, jednoumlje i bijedu u usporedbi s demokratskim zemljama u zapadnoj Europi.

Ukinuti taj državni praznik

Stoga ustanak u Brezovici kao državni praznik treba ukinuti i namjesto njega uvesti 8. svibnja kao Dan pobjede nad nacifašizmom i Dan Europe. Hrvatska je u Drugome svjetskom ratu bila previše podijeljena, komunisti su od svibnja 1945. pa dalje mjesecima ubijali bez ikakvih dokaza svoje prave i izmišljene protivnike, Slovenija i Hrvatska prepune su anonimnih grobova nedužnih ratnih zarobljenika i civila itd. pa je stoga upravo opsceno slaviti komunistički ustanak i pobjedu. Ali da budemo posve jasni, suvremena Hrvatska ne zasniva se isto tako na antifašizmu kao i na antikomunizmu, nego na pravu na samoodređenje naroda, rezultatima referenduma o osamostaljenju, pozitivnim zasadama pluralističke demokracije, uspjesima Domovinskoga rata, socijalnoj tržišnoj privredi itd.

Počast treba jednako odavati žrtvama ustaškoga kao i komunističkoga režima. Sjećanje na prošlost ne smije se zasnivati na lažima komunističkoga agitpropa kao i na sentimentalnim tvrdnjama malog broja endehazijskih nostalgičara. Nadamo se da će Povjerenstvo za ispitivanje posljedica totalitarnih sustava u Hrvatskoj donijeti mudre preporuke prema kojima bi državna vlast morala donijeti odgovarajuće zakone o tome što bi trebalo zabraniti, a što dopustiti u slavljenju povijesnih nadnevaka i isticanju, odnosno zabranjivanju simbola proteklih režima.

Gojko Borić/Hrvatski tjednik

1 comment

  1. strauss

    Pa Hrvatska je i jedina zemlja u Europi u kojoj vladaju komunisti! I Magarac u prolljeće baca dlaku kao i komunisti kada mjenjaju državu, samo je razlika ta, Tovar ima malo više uši od komunjara,i nevrijeđa Boga i Crkvu kao komunjare!

Odgovori

Skip to content