Iako se početkom srpnja činilo da će ova godina za proizvođače lubenica i pipuna (dinja) u Neretvi biti dobra, na hrvatskim tržnicama i u trgovačkim centrima vrlo brzo su se pojavile uvozne lubenice iz Grčke po znatno nižim cijenama, što je uništilo domaću proizvodnju.

A nisu samo uvezene lubenice, loše je stanje i s rajčicom, paprikom, krastavcima, koji se također uvoze. Otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju, liberaliziran je uvoz voća i povrća, koje je lošije kvalitete, ali i s nižim cijenama, često ispod proizvodnih cijena neretvanskih poljoprivrednika, pa se domaći neretvanski poljoprivrednici ne mogu nositi s takvom nelojalnom konkurencijom.

Svi poljoprivrednici s kojima smo razgovarali slažu se da je ova godina naopaka za Neretvane. Za loše stanje okrivljuju intenzivan uvoz lubenica i drugih poljoprivrednih proizvoda, zbog čega je zadnjih nekoliko godina proizvodnja voća u dolini Neretve pala za više od 30 posto.

Dok neretvanski seljaci svoje lubenice i dinje ne mogu prodati, kilogram uvoznih u trgovačkim lancima košta tri-četiri kune. Tako dolazimo do hrvatskog apsurda. Domaće propada, a uvozno se prodaje. Poljoprivrednici teško mogu sami voziti bostan po hrvatskim gradovima i tržnicama jer za to jednostavno nema vremena.

Zapravo otkup je jedini način za prodaju u ovim uvjetima jer većina njih “svaštari”, obrađuje još i plastenik ili imaju plantažu mandarina. Stoga su orijentirani na otkupljivačka poduzeća koja su posrednici između seljaka i trgovaca, što očito u našem slučaju ne funkcionira.

Kako se nekome isplati uvoziti lubenice iz Grčke i prodavati ih u Hrvatskoj? – pitaju se neretvanski seljaci s kojima smo porazgovarali o ovoj gorućoj problematici. Proizvođači se slažu da bi otkupna cijena domaćih lubenica i dinja trebala biti veća od dvije kune. Tako bi poljoprivrednici mogli pokriti uloženi trošak te imati i neku zaradu. Sve ispod toga je čisti gubitak i propast neretvanskog seljaka, koji svoje trude daje u bescjenje.

Upućeniji u ovu problematiku kažu da se, primjerice, u Grčkoj lubenica proizvodi na drukčiji način, sa znatno nižim troškovima proizvodnje.

Riječ je o proizvođačima koji lubenice sade na nekoliko stotina hektara površine, jeftiniji je repromaterijal, zaštitna sredstva i radna snaga, pa im se isplati lubenicu proizvoditi za jednu kunu. Toliko, primjerice, uvoznik plaća lubenicu u Grčkoj, koju zatim transportira u Hrvatsku i prodaje je po tri-četiri kune, dok domaća proizvodnja propada jer je tako niska cijena za hrvatske prilike nerentabilna.

Željko Bartulović smatra da je potrebno carinskim prelevmanima zaštititi domaću proizvodnju.

– Više ne postoje carinski prelevmani koji su štitili domaću lubenicu od 1. srpnja. Tako domaća proizvodnja nije zaštićena od uvoza iz Grčke i Albanije, gdje lubenice nešto ranije dospijevaju od naših. Glavnina lubenica koje se uvoze su s jugoistoka Europe. Glavni konkurent je grčka lubenica koja se proizvodi na različitom principu od naše, tamo proizvođači proizvode velike količine po nižim cijenama – kaže Bartulović.

Bi li se domaći proizvođači mogli udružiti i tako postići veću cijenu, pitamo našeg sugovornika. Istina, možda će netko kazati da su poljoprivredne zadruge svojevrsni relikt socijalizma (iako udruživanje proizvođača nije nepoznanica ni u nekim zemljama EU-a), no logički se nameće zaključak da se mora poraditi na udruživanja voćara i povrtlara kako bi mogli bolje konkurirati uvozu. No, čini se da zbog sitnih, parcijalnih interesa – na terenu ne postoji interes za udruživanje!?

– Jedva se mogu udružiti proizvođači voćnih kultura tipa mandarina, koje su trajni nasadi i ujedno i trajno opredjeljenje poljoprivrednika, a kamoli proizvođači lubenica koji jedne godine sade pa druge ne sade lubenice i pipune. Kod nas u Neretvi ljudi se ne udružuju kada imaju stabla mandarina na istoj površini pa nije za očekivati ni udruživanja kod sezonske proizvodnje, pojasnio nam je Bartulović.

Strahimir Filipović, direktor otkupljivačkog poduzeća “Mandarinko”, drži da se, unatoč velikim problemima, tržište poljoprivrednih proizvoda ipak oporavlja.

– Djelovali su apeli proizvođača pa su se cijene lubenica podigle za tridesetak posto. Očekujemo da se taj trend i nastavi. Do zastoja u prodaji dolazi zbog nesinkroniziranosti proizvođača, posrednika i trgovaca jer se ne zna kad tko što sadi i koliko tko ima robe za tržište. Često ni sami proizvođači ne žele otkriti što i kada namjeravaju saditi, u strahu da će ih trgovci ucjenjivati akcijama. Kod nas se akcijske promotivne prodaje provode ne da se progura veća količina poljoprivrednih proizvoda, nego da se privuku potrošači u trgovačke lance. Tu je isključivo profitni interes trgovaca – smatra Filipović, koji naglašava da ne postoji komunikacija između proizvođača, posrednika otkupljivača i trgovaca na malo.

– Uvoz uništava domaću proizvodnju, u ovom slučaju lubenicu, pa bi administrativnim mjerama trebalo otežati ulazak strane robe u Hrvatsku – drži Filipović.

Slično razmišlja i agronom Željko Bjeliš, koji smatra da je domaće poljoprivrednike uništio uvoz.

To je već viđeni scenarij loše organizacije i neuređenosti tržišta domaćeg voća i povrća s ciljem uništavanja i iseljavanja ljudi iz ruralnih područja Republike Hrvatske, rezolutan je Bjeliš.

– Neretvanska lubenica, koja je ove godine vrhunske kvalitete, došla je na tržište zasićeno uvoznim lubenicama iz Grčke, Italije, a posebno trećih zemalja, loše kvalitete. Naravno da u takvim uvjetima nije mogla postići zadovoljavajuću cijenu za proizvođače. Cijene na otkupu su se kretale od 1,8 kuna u samom početku, tj. prvih nekoliko dana, da bi vrlo brzo pale na 1,2 do 1,4 kune, te potom na kunu pa i niže – kaže Bjeliš.

– Pitam se što resorno Ministarstvo poljoprivrede radi po pitanju zaštite domaće proizvodnje. Postoji li strategija rada, odjel koji se bavi analizom domaće proizvodnje ili je sve prepušteno stihiji? Pitam se što rade saborski zastupnici iz doline Neretve. Znaju li oni da je u srcu turističke sezone lubenica jednu kunu, dinja se ne može prodati, rajčica tri kune, krastavac, paprika, ništa nema cijenu, a potrošnja ogromna. Istodobno u trgovinama je lubenica 3,5-4 kune, a dinja 5-6 kuna… Uvoz nas je uništio – rezolutan je Bjeliš.

– Upravu nad “Agrokorom”, pa tako i “Konzumom”, preuzela je država, a u “Konzumovoj” maloprodaji je do prije nekoliko dana bila uvozna lubenica iz trećih zemalja upitne kvalitete. Od pompozno najavljivanih zakona koji će zaštititi domaću proizvodnju ništa, sve je stalo na obećanjima. Hrvatskoj hitno treba Zakon koji će zaštititi domaću proizvodnju. Rumunji i Mađari su svoju proizvodnju zaštitili zakonom koji propisuje da minimalno 51 posto domaćih poljoprivrednih proizvoda mora biti u trgovačkim lancima. Kada bi RH donijela sličan zakon (barem u vrijeme turističke sezone), s minimalno 33 posto domaćih proizvoda, siguran sam da bi cijene za proizvođača bile barem dvostruko veće nego sada – kazat će Bjeliš.

Poljoprivreda je “intrada”. “Ako intra, intra” – tako su govorili naši stari, a ta mudrost i danas je aktualna. Ako je suditi po lošoj prodaji voća i povrća u dolini Neretve, ovdašnji seljaci su doslovno ovoga ljeta “obrali bostan”. Većina njih dogodine neće saditi lubenice jer su se ove godine “opekli”, a neki će potpuno odustati od poljoprivrede i krenuti za Irsku.

Stoga Republika Hrvatska i resorno Ministarstvo poljoprivrede ozbiljno trebaju shvatiti apele s terena i zaštititi domaću poljoprivrednu proizvodnju, koja je nakon ulaska Hrvatske u EU dovedena na rub opstanka.

Izvor: Slobodna Dalmacija/Stanislav Soldo Foto: Denis Jerković/HANZA MEDIA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save