MUČNE PRIČE I STRADAVANJA: Četnici su rezali su spolovila djevojčicama, klali muškarce, žene i djecu
Nedavno sam razgovarao s prijateljem, hrvatskim braniteljem koji je prošao mnoga bojišta. Iznio sam mu svoju teoriju po kojoj su ratni zločini počinjeni s hrvatske strane potaknuti i organizirani od strane bivšeg sustava, odnosno struktura koje kolokvijalno zovemo „Udba.“
Pa, bilo je i toga, odgovorio mi je kratko. 1991 sam imao jedanaest godina. Ne znam i ne mogu znati. A htio bi znati. Pa sam ga onda dalje gnjavio, sve dok se nije otvorio i tada je krenula priča koju bi shvatili samo oni koji su bili tamo. Prilikom zauzimanje jednog terena, naš gardist koji je prvi stigao, pao je kao žrtva četnika koji se pravio mrtav. Ležao je i glumio mrtvaca, a onda u leđa izrešetao našeg vojnika. Kad su drugi stigli i shvatili što se dogodilo, zarobili su četnika. Nije bilo riječ o nikakvom rezervistu već o pravom ortodoksnom četničkom dobrovoljcu koji je došao sijati smrt po Hrvatskoj. I onda je ubio tog našeg junaka, omiljenog čovjeka i prijatelja kojeg su svi u jedinici voljeli i poštovali. Ubio ga je kukavički s leđa. Usmenom predajom ta istinita priča se širila dalje i četniku sigurno nije bilo lako u zarobljeništvu, gdje je konačno i skončao. Radi njegove smrti dvadesetak godina kasnije osuđeni su hrvatski branitelji.
Sudili su im oni koji nisu vidjeli rata, sa svojih moralnih i etičkih visina, grozeći se nad time što je netko ubio ratnog zarobljenika. Oni su valjda bolji od hrvatskih branitelja. Oni to nikada ne bi učinili. Zamislite da vam četnik ubije prijatelja s leđa? Nekog s kime ste obilazili kafiće, družili se, pjevali pjesme i stvarali uspomene? Prošli i dobro i zlo? To je kao da vam ubije brata. A to nije najgora stvar koju su radili. Rezali su spolovila djevojčicama, klali muškarce, žene i djecu. Hrvatski vojnik koji vidi takav prizor više nije isti čovjek. Kad umjesto lampe, vise ljudski organi. Pa tko nakon takvog iskustva, poslije viđenja tog bezumnog zvjerstva može razmišljati o ljudskim pravima i konvencijama? Ali sude našima, i puni su ih zatvori. Sude im oni koji tamo nisu bili a ne žele ni postaviti pitanje što se sve zbivalo, staviti stvari u kontekst. Bila su to vremena kada je ljudski život malo vrijedio a smrt je čekala na svakom koraku. Uđeš u kafić a konobarica te pita gdje ti je suborac, možda i najbolji prijatelj? Ti joj samo odgovoriš, poginuo „jbg“… Bilo je pravih štakora, ali takvi su bili u velikoj manjini. Pljačkali su i glumili šerife po Zagrebu.
Kada se govori o Merčepovcima onda se uvijek misli na takve, njih sedam, osam koji su u ratu bili iz potpuno drugih motiva a Merčepovaca je bilo puno i bili su sjajni borci. Takozvana Mikijeva bojna se tako pridružila Tigrovima i dala svoj doprinos u teškim bitkama. Pričao mi je o tim epizodama prijatelj, a onda se vratio na „Udbu.“ Udba? Ovo sad ti je Udba, kada rade spiskove i sude nam.
Kada nas proganjaju i zatvaraju. E, to ti je Udba! Gdje to ima da se sudi pobjedničkoj vojsci? Amerikanci gađaju jednog talibana a ubiju još dvadeset talibančića i civila, i nitko se ne uzrujava. Razgovor smo nakon toga prekinuli. Nakon svega jedino što čovjek može o ratu znati je da ne može znati i razumijeti ništa, ako nije bio tamo. Na nama koji smo bili premladi je da slušamo. Na žalost, i to je još jedan naš hrvatski tragični paradoks. Jer jedini koji znaju što je bio domovinski rat su ljudi koje više nitko ništa o tome ne pita…
Autor: Marin Vlahović/dnevno.hr
