SVE ČINE DA ZAMRZIMO JEDINU NAM DOMOVINU
Mrziti Hrvatsku postao je biznis koji okreće milijarde kuna godišnje
Nije lako mrziti Hrvatsku. Zahtjevan je to i mukotrpan posao. Pritom ne mislim na državu koja nas je u praksi sve razočarala, nego na zemlju, povijest i ljude. A opet ima pojedinaca koji su tu općenitu mržnju prema svemu s hrvatskim predznakom pretvorili u profesiju.
Oni doslovno žive od mržnje prema Hrvatima koju prodaju uspješno, možda ne tim istim Hrvatima, ali svakako hrvatskim građanima. Promotrimo samo ovu situaciju s kreiranjem lažnih vijesti i prenošenjem Facebook statusa raznih beznačajnih ličnosti koje ne mislim ni spomenuti. Medij, koji je najviše pratio nevažna prepucavanja krajnje nebitnih osoba, odjednom mijenja tezu i kao glavne krivce koje zanimaju trivijalnosti predstavlja – Hrvate. I to “Hrvati” postalo je najčešće spominjana prva riječ u medijskim naslovima.
Hrvati su ovakvi, Hrvati su onakvi, Hrvati misle ovo, Hrvati misle ono. Možda ljudima i jest do trivijalnih i zabavnih vijesti, ali to je samo zbog toga što im se ništa bolje ni ne nudi. Neredi aktivista, zapravo terorista u Hamburgu još su jedan dobar primjer. Vjerovali ili ne, naši takozvani antifašisti uvjeravali su sami sebe kako su „kapitalističke snage“ organizirale nerede, a kad im ta priča nije prošla, onda su počeli opravdavati nasilje i palež. Dokazi ovakvog zaključivanja vidljivi su preko komentara ispod mnogobrojnih tekstova. Društvenim mrežama dijele se posprdne fotografije građana Hrvatske koji piju kavu na Cvjetnom trgu, umjesto da pale vlastite gradove i rade nerede. Jer to je scenarij koji oni priželjkuju. Nasilje na ulicama, znači jedna crvena revolucija, nakon koje ne slijedi klasni obračun, nego obračun s Hrvatima. Pokojni Ivica Račan je prije izbora 2000. godine najavio kako će javno objaviti prezimena „Tuđmanovih“ dvjesto najbogatijih obitelji. Naravno, nakon što je došao na vlast, odustao je od ove ideje jer je shvatio kako među tih dvjesto obitelji ima malo Hrvata, još manje onih koji hrvatski misle. A misliti hrvatski znači voljeti svoju domovinu, poštovati njezine vrijednosti, povijest i kulturu. To je neki minimum civiliziranog čovjeka, neovisno o nacionalnosti. Stalnim ponavljanjem laži i poluistina uspjeli su unijeti razdor među ljude i stvoriti pomutnju, manjak samopoštovanja. Svatko od nas je priča za sebe, ljudski sastavljen od mnogobrojnih faktora i utjecaja, a opet žele nas svesti na stado koje kolektivno misli, odnosno uopće ne razmišlja.
Ono naše s ponosom izrečeno “mi Hrvati”, postalo je uvreda kao u pjesmi Renea Bitorajca gdje se isti usudio i montirati slike koje s nama nemaju nikakve veze. Ova propaganda i pranje mozga te trovanje duše proces je koji dugo traje i sasvim je sigurno pomogao masovnom egzodusu našeg naroda u druge zemlje. Mrziti Hrvatsku postao je biznis koji okreće milijarde kuna godišnje. Civilno društvo, mediji, političari, svi oni svakodnevno rade kako bi razvili osjećaj niže vrijednosti kod svakog Hrvata. Od buhe prave slona, a kad nemaju nikakvog materijala onda jednostavno izmisle slučaj. Ostavimo povjesničarima Drugi svjetski rat, ali što se tiče Domovinskoga rata, zna se tko je najodgovorniji za zločine koji su počinjeni, s uvjetno rečeno, hrvatske strane. Zločin u Gospiću, kao mračna epizoda našeg rata, osmišljen je i organiziran od strane pripadnika bivšeg sustava, odnosno „Udbe“ u cilju kompromitacije Hrvatske i opravdanja budućih pokolja Hrvata. Te strukture nikada nisu izgubile poluge moći, nego su ih dapače proširili i kadrovski popunile novim ljudima. I sad imamo taj apsurdni obrat gdje ti isti krugovi koji su odgovorni za današnju političku i ekonomsku situaciju nam svaki dan poručuju, pogledajte se Hrvati, ovo je vaša država. Mladi ljudi ne mogu sve ovo znati, još manje razumjeti i zato bježe van, bez da i pokušaju živjeti normalno u Hrvatskoj.
Neki dan sretnem mladića iz kvarta kako se vraća s posla. Pitam ga radi li i dalje na istom mjestu. “Ne, promijenio sam posao. Dao sam otkaz jer sam našao bolji. I dat ću otkaz i ovdje kad naleti nešto bolje”, rekao mi je. Dečko je završio srednju školu i daleko je od nekakvog konkurentnog radnika na tržištu, a opet posao može svugdje naći. Dio njegovih vršnjaka nije niti pokušao već su odmah pobjegli u Irsku i sada žive po njih deset u jednom stanu kako bi mogli plaćati režije i uštedjeti nešto novca. Ono što su vani spremni raditi, u Hrvatskoj bi odmah odbili. Jer usadili su nam to uvjerenje. Kako nam je loše i da nam bolje ne može biti. Jasno, za sve su krivi domoljubi. Mi, Hrvati. Kakva prokleta i prozirna laž. Istina je potpuno suprotna. Iskreno domoljublje ne poznaje koristoljublje. Onaj tko voli svoj dom, taj voli i svoju zemlju. Ljubav prema domovini jedino je što može spasiti Hrvatsku, baš kao što je i mržnja jedino što je može ubiti.
Autor: Marin Vlahović/dnevno.hr
