Tihomir Dujmović: Milanovićev ulazak u predsjedničku utrku s Kolindom odgovara Rusiji
Za vladavine Zorana Milanovića nije povučen nijedan potez u vezi LNG terminala na Krku, a ruski kapital nikad lakše i više nije ulazio u Hrvatsku i kupovao hotele
Ekskluzivno istraživanje popularnosti mogućih kandidata na izborima za predsjednika države u idućem mandatu, koje je provela N1 televizija, daje enormnu prednost Zoranu Milanoviću, bivšem predsjedniku SDP-a, u odnosu na sadašnju hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. To otvara samo jedno pitanje: tko zapravo šalje u vatru Zorana Milanovića?
Tko bi najviše pljeskao u međunarodnoj zajednici u slučaju njegove pobjede? Nije li njegova kandidatura uvertira i priprema za veliku koaliciju koja Hrvatskoj tek slijedi?
Odavno sam tvrdio da treba napraviti reda među agencijama za istraživanje popularnosti političkih stranaka i političara osobno jer se pokazalo da u ukupnoj manipulaciji oni nerijetko sudjeluju sa nezanimarivim udjelom. Nekoliko izbornih ciklusa uopće nisu pogodili rezultat, ali su nas redovito uvjeravali da HDZ nikako ne pobjeđuje, a ono famozno pumpanje popularnosti Oraha i Mirele Holly valjalo bi kao ilustraciju manipulacije predavati na fakultetima.
Tu negdje, ali zacijelo s krupnijim motivima, N1 televizija se odlučila (čak dvije i pol godine prije izbora) za anketu o budućem predsjedniku hrvatske države i dobila rezultate po kojima u izravnom srazu sa Kolindom Grabar-Kitarović 84 posto podrške dobiva Zoran Milanović! Aktualna hrvatska predsjednica dobiva pak manje od 16 posto. Otvorenijeg navijanja i neprofesionalnije ankete, moram priznati, do sada nisam vidio.
N1 televizija, iako je naglašeno ideološki isključiva, iznimno je informativna i u tom “tehničkom” smislu trenutačno drži lekciju hrvatskom informativnom prostoru. Na svakom bitnom događaju su nazočni i izravno se javljaju te ih, koliko god mogu, tumače isključivo iz jedne ideološke vizure: lijeve, regionalne i neojugoslavenske. Uostalom, i sama N1 televizija je i tehnički ustrojena kao regionalna. No upravo stoga jer se nastoje nametnuti kao najinformativniji tv kanal, začuđuje neviđen promašaj s ničim izazvanom anketom o budućem predsjedniku. Ili se radi o nečemu drugome?
Bilo je i ranije primjetno da rade na afirmaciji Zorana Milanovića pa su tako više puta ugostili nekadašnjeg SDP-ova ministra Miranda Mrsića, koji bi redovito uz priznanje da se želi dokopati čelnog mjesta u SDP-u plasirao i tezu da bi bilo najbolje da se “Zoran kandidira za Predsjednika”. Potom bi N1 razvlačio tu tezu i pokušao je nametnuti kao vrlo dobro rješenje. No dobro, ali 84 posto podrške za Milanovića kao predsjednika države, ne dobiva ni Erdogan u anketama.
Zbog svoje drskosti, iskričavosti i bahatosti Zoran Milanović je postao miljenik i dijela medija i dijela ljevice. No statistika je neumoljiva – Milanović u raznim izbornim ciklusima bilježi uglavnom poraze. Njegova pobjeda 2013. godine izravno je uvjetovana slučajem Ive Sanadera i HDZ u tim uvjetima nikako nije mogao pobijediti. Sve druge izbore Milanović je od HDZ-a Tomislava Karamarka izgubio, a onda ga je doslovno zdrobio Plenkovićev HDZ.
Nije mi jasno gdje je nastala ta nepostojeća karizma u koju svi tako pobožno vjeruju. Vlada koju je Milanović vodio zadužila nas je kao nikad niti jedna ranije, osramotio nas je sa lex Perkovićem izvan svake mjere, policija je za njegova mandata poslala specijalce na vojne invalide na Markovom trgu što se stalno zaboravlja, a krv je prolivena i za njegove akcije nametanja ćirilice u Vukovaru. Denis Kuljiš je napisao nedavno da desnica pojednostavljuje stvari na ljevici i da su za njih to sve komunisti, ali po čemu Milanovića stavljati u ladicu urbanog, modernog i europejskog ljevičara s obzirom da je na HTV doveo Gorana Radmana, a državnu imovinu je dao u ruke čovjeku koji je formativne godine više proveo u Moskvi negoli u Hrvatskoj, a dok je bio u Hrvatskoj bio je na najvišim dužnostima u istoj toj Partiji dok je ona bila u naponu snage.
Što je moderno, europski, urbano, neopterećeno, novo, mladenačko, odmaknuto od stare prakse u tim potezima i takvom kadroviranju? Nisu li ti potezi imanentno neokomunistički? Dakle, ljevica doista nema amblematičnih likova u svojim redovima. SDP je u nezaustavljivom rasulu i kroz nove stranke i strančice stižu na ljevici neki novi klinci, ali, postavlja se pitanje po čemu bi Milanović mogao biti sjajna karta ljevice na predsjedničkim izborima?
HDZ kako sada stvari stoje još nije odlučio koga podržati, a zadnje spekulacije, koje već navode neki mediji, sugeriraju da je u igri čak i opcija da ministar obrane Damir Krstičević bude HDZ-ov predsjednički kandidat. Ključeve Kolindine pobjede i dalje drži Andrej Plenković u svojim rukama. Zadnja anketa Cro barometra, koju je objavila Nova TV pokazuje da Kolindu podržava 59 posto birača, dok je 35 posto anketiranih ne podupire.
U isto vrijeme Plenković bilježi 42 posto potpore, ali i 50 posto javne negativne potpore. Ne treba zaboraviti da je od početka mandata Plenković, ako je vjerovati tim istim anketama, izgubio 21 posto potpore javnosti. U takvoj situaciji još i “rušiti” Kolindu Grabar-Kitarović bilo bi uistinu suicidalno. I to pogotovo ako bi se ona kandidirala unatoč nekom drugom, službenom, HDZ-ovom kandidatu.
Naime, predsjedničina popularnost u narodu je takva da, ako se ona kandidira uz sve medije koji upravo bogobojazno pogledavaju što misli Plenković, bilo koji Plenkovićev kandidat ne bi prošao puno bolje od Prgometa u Zagrebu. Ako u tom smislu na HDZ-ovoj strani postoji bilo kakva dilema, ključeve sigurne pobjede, ali i mogućeg poraza, u ruci drži upravo Andrej Plenković.
Vratimo se ljevici. Ako je dakle Milanović unutarpolitički simbol drskosti i arogancije, ali i poraza, kako god retorički bio jak, postavlja se pitanje što nam Milanović donosi potencijalno na području vanjske politike. Na hrvatskoj političkoj sceni imamo Kolindine impresivne veze sa Amerikom, kakve nakon nje nećemo imati desetljećima, te vrlo dobre odnose sa Bruxellesom koje je kao miraz donio Andrej Plenković.
Milanović nikada nije u tom smislu bio ni do koljena ni Kolindi niti Plenkoviću. Ako analiziramo što je donijela Milanovićeva vanjska politika dok je bio premijer, onda vidimo staru račanovsku zaljubljenost u Veliku Britaniju, ali i činjenicu da ruski kapital nikad više i nikad lakše nije ulazio u Hrvatsku negoli za Milanovićeva mandata. Ne bi trebalo zbrajati, ali Milanović je bio šef SDP-a koji je tražio samo noć prije hrvatskog ulaska u NATO da se održi referendum, a prosvjedi koji su se dogodili noć prije dolaska tadašnjeg američkog predsjednika Busha u Zagreb organizirani su između ostaloga i u režiji tadašnjeg SDP-a.
Za Milanovića bi bilo dakako pojednostavljeno reći da je ruski čovjek, ali njegova Vlada cijeli mandat nije povukla nijedan potez u vezi LNG terminala na Krku, čak niti kad je tadašnji drugi čovjek Amerike, Joe Biden, morao doći na Pantovčak da glasno progovori o projektu na Krku. Za njegovog mandata je i Njemačka za brojne ambicije velikih i ozbiljnih ulaganja u Hrvatsku u pravilu dobivala odbijenicu. Što vas mora voditi da tako prkosite samoj Bijeloj kući? Osim toga, dok je na čelu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) bio Mladen Pejnović ruske su tvrtke kupovale hotele po Jadranu kako su i gdje su htjele od Lošinja do Kupara, a kao najbolji znak svoje snažne nazočnosti u Hrvatsku je po prvi put stigla i ruska banka. I opet sve za vrijeme Milanovićeve vladavine.
U tom smislu, Milanovićevoj pobjedi na idućim predsjedničkim izborima primarno se vanjskopolitički može veseliti Rusija. Kao što bi nesumnjivo zadovoljstvo pobjedom Kolinde pokazala Amerika. To su realnosti. Ako negdje i u nečemu ima opipljivih ovlasti onda je titula predsjednika države relevantna u prvom redu vanjskopolitički. U trenutku kada je projekt LNG-a na Krki doslovno kapitalan projekt za naše, ali i za američke interese, kao što je zaustavljanje tog projekta u vitalnom rusko-njemačkom interesu, nema puno dvojbe da slijedeće predsjedničke izbore u Hrvatskoj međunarodna zajednica neće pratiti bez zanimanja, pa i strasti. Radi se doista o kapitalnim relacijama i povijesnom trenutku. S kim će Hrvatska dok Amerika i Rusija sad već i zveckaju oružjem? Kako vidimo odgovor nije jednoznačan!
Osim toga, ne smije se izgubiti iz vida da se mogućoj Milanovićevoj kandidaturi, a onda i pobjedi, nadaju i svi oni koji budućnost Hrvatske vide u velikoj koaliciji.
Impresivna medijska poslušnost koja se iskazuje Plenkoviću i kad koalira sa Hrvatskom narodnom strankom (HNS) i kad se svađa sa Kolindom sugerira, uz tradicionalnu naklonost ljevici dapače garantira, da N1 neće biti jedini medij koji će zdušno raditi na njegovoj pobjedi. Ostane li Plenković ovako tvrdokorno na stajalištu da sa Hasanbegovićevom desnicom, Mostom ili ponekim zastupnikom Glavaševe stranke nema nikakve koalicije, za idućih 76 glasova bit će mu potrebna koalicija sa SDP-om. To se zna, o tome se odavno govori, sa HNS-om je led probijen i više nema nikakve šokantnosti u tom smislu.
Ako će dakle Most ostati na ovoj snazi, a Hasanbegović rasti proporcionalno onome što je dobio u Zagrebu, velika koalicija za Plenkovićev HDZ postaje imperativ. U tom kontekstu je iznimno važno tko je na Pantovčaku. I tu negdje bi Milanovića uloga mogla biti potencijalno velika. Neće “daviti” s projektom LNG-a i Amerikom, neće podizati letvicu visoko kao Kolinda sa suverenističkom politikom, priznat će primat u vanjskoj politici Plenkoviću i Bruxellesu, a njegova lavovska taština će biti zadovoljena samom činjenicom da stoluje na Pantovčaku. To su argumenti koji vode one koji već danas zdušno stoje iza Milanovića i daju mu 84 posto podrške u, dakako “neovisnim” istraživanjima “provedenim na reprezentativnom uzorku“.
