Trebalo je proći četvrt stoljeća da se u nacionalnoj politici ne samo simbolički potvrdi kako je Hrvatska u nametnutom ratu odlučila da se u svojoj vanjskoj politici odmakne od Balkana i usmjeri na srednjeeuropsku i mediteransku orijentaciju kojoj geografski ali i povjesno kulturološki oduvijek pripada.

Predsjednik Tuđman je često u svojim istupima naglašavao kako je Hrvatska ne samo balkanska nego prije svega srednjeeuropska i mediteranska država, ali je činjenica da je svoju politiku u prvih deset godina vladavine HDZ-a isključivo vezivao za Balkan. Štoviše u svojoj Mirovnoj iniijativi iz 1993. godine bio je čak predložio novo ujedinjenje bivših jugoslavenskih republika, što tzv. tuđmanisti štiteći njegov „lik i djelo“ brižljivo kriju. Njemu nije bilo ni na kraj pameti da se barem simbolično, da bi pokazao srednjeeuropsku orijentaciju Hrvatske, veže za Višegradsku skupinu koju su u to doba sačinjavale Poljska, Mađarska i Čehoslovačka.

Normalno, primarno mu je bilo pobijediti srpskog agresora u ratu, ali se nakon rata i dalje se sa svojim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem, koji je bez zadrške potpisovao sve što mu se stavljalo na stol, bavio balkanskom a ne srednjeeuropskom ili mediteranskom orijentacijom Hrvatske. Nakon predsjednika Tuđmana Stipe Mesić u iduće dva mandata, od kojih je drugi dobio lažirnim glasovima iz kvote od 500.000 prekobrojnih birača, iako nije bio tako dosljedan kao njegov prethodnik, temeljio je svoju politiku na premisi da se na prostoru bivše Jugoslavije svi svakom moraju ispričati.

Tako je praktički amnestirao Srbiju od odgovornosti za sve imperijalističke ratove koje je vodila protiv drugih naroda na ovim prostorima. Ni on nije uvažavao činjenicu da je Hrvatska po položaju i povijesti srednjeeuropska i mediteranska zemlja. Poslije Stipe Mesića Ivo Josipović je otišao korak dalje i od njega a još više od Tuđmana, jer je cijelu svoju politiku temeljio na velikosrpskoj tezi da se na prostoru bivše Jugoslavije vodio građanski rat. Vodio je sramotno popustljivu politiku prema Beogradu, a čak je posjetom Miloradu Dodiku u Banjaluci kao hrvatski predsjednik simbolički priznao međunarodni subjektivitet tzv. Republike Srpske. Oslanjajući se na stoljetnu britansku politiku koja je podržavala Srbiju i njezinu ekspanzionističku politiku, Ivo Josipović je predstavljao najveću opasnost za suverenističku politiku Republike Hrvatske i sva je sreća da je iako tijesno ipak izgubio izbore za drugi mandat.

Ne treba posebno naglašavati da su gotovo svi premijeri od smrti predsjednika Tuđmana provodili balkansku politiku, počevši od toliko hvaljenog tobože poštenog Ivice Račana koji se, otkad je cijeli SDP izveo iz Sabornice kad se glasovalo o osamostaljenju Hrvatske, nikad nije odrekao jugoslavenske balkanske orijentacije. To je slijedio Ivo Sanader koji se od žestokog nacionalista pretvorio u podržavatelja tzv. Zapadnog Balkana, pa je zatim njegovu politiku slijedila njegova oktroirana nasljednica Jadranka Kosor. Ona je čak bila spremna sprskoj manjini u istočnoj Slavoniji dati politički pravni status, što bi značilo prvi korak u federalizaciji države, a to je spriječila ni manje ni više nego Vesna Pusić. Ona je pak kao ministrica vanjskih poslova u Vladi Zorana Milanovića koji je zastupao ideju da se na prostoru bivše Jugoslavije vodio građanski rat, bila spremna pred Međunarodnim sudom pravde odustati od tužbe za genocid protiv Srbije kao i Ivo Josipčović. Od balkanske politike distancirao se Tomislav Karamarko ali zbog vlastite potkapacitiranosti s ministrom Mirom Kovačem nije učinio ni jedan konkretan potez priključenja srednjeeuropskim inicijativama.

Tu jugobalkansku orijentaciju Republike Hrvatske konačno je prekinula predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je na meti jugonostalgičarskih, dakle balkanskih medija ali i političara i organizacija koji svi skupa mentalno još uvijek žive u propaloj Jugoslaviji, dakle na Balkanu, U nedavnom intervjuu za HRT Kolinda Grabar Kitarović je naglasila da „Hrvatska treba voditi suverenističku politiku“. U širem smisli to znači da se država konačno treba odcijepiti od balkanske orijentacije u koju su je sputavali dosašnji predsjednici i Vlade. U tu svrhu ona je uoči inauguracije Donalda Trumpa bila u posjetu Washingtonu, zbog čega je bila izložena medijskom mobingu.

Nesporna je činmjenica da je Kolinda Grabar Kitarović svojom aktivnom politikom u suradnji s poljskim predsjednikom Dudom inicijativom „Tri mora“ ponudila pravu formulu za novi iskorak hrvatske vanjske politike i potpuno novu orijentaciju u promijenjenim geopolitičkim okolnostima. Geopolitički se Hrvatska u novim uvjetima nakon izlaska Ujedinjenoig kraljevstva iz Europske unije pozicionira kao značajan čimbenik u stvaranju nove slike unutar uzdrmane unije. Tako je nastala inicijativa „Tri mora“ koju su pokrenuli Poljska i Hrvatska. Inicijativa okuplja 12 država članica Europske unije od Baltika do Crnog mora i na neki način može politički predstavljati odgovor na monopol koji u EU drže moćne članice poput Njemačke i Francuske. To je osobito važno zbog energetske komponente te inicijative koja uključuje izgradnju LNG terminala na Krku, kako bi se stvorili preduvjeti da Europa više ne bude ovisna, kao što je to već sad Njemačka, o ruskom plinu.

Zato je inicijativu „Tri mora“ podržao i američki predsjednik Donald Trump odazvavši se pozivu da sudjeluje skupu inicijative u Varšavi, a to je bila prilika da se nakon sedam godina ostvari američko-hrvatski susret na najvišoj državničkoj razini. Drugo je pitanje kako će inicijativa predsjednice Republike koja je Hrvatsku gotovo preko noći lansirala u značajni politički pothvat unutar same Europske unije biti prihvaćena od Vlade. Treba podsjetiti da je vanjska politika po Ustavu u nadležnosti i predsjednice i Vlade, pa je i te kako znakovito da o predsjedničinoj inicijativi šuti premijer Plenković kao zastupnik briselskih interesa u hrvatskoj politici pa tako i u vanjskopolitičkoj orijentaciji.

8. srpnja 2017.

Vjekoslav Krsnik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save