Nema dana a da nas naši mediji, pogotovu oni najutjecajniji (koje obično pomodarski nazivamo mainstream), barem nekoliko puta ne podsjete kako se trebamo „okrenuti budućnosti“, „izaći iz rovova“, „završiti Drugi svjetski rat“, „prestati se igrati ustaša i partizana“ i tako dalje i tomu slično.

I obično poslije takvih „mudrih“ savjeta, nastavlja se s reportažama, izvješćima ili izjavama političara uz pomoć kojih isti izvori pobijaju svoje netom izrečene „mudrosti“ i vraćaju nas upravo tamo od kuda smo (po njima) već odavno trebali izaći – u prošlost i to baš onu koja je obilježena Drugim svjetskim ratom.

I začudo, ova diskrepancija između teorije i prakse, bremenitost javnog prostora ostrašćenim i ideološki obojanim temama i očiti raskorak između onoga što se u medijima zagovara i čini, ta apsurdna situacija da ste kao konzument medijskih sadržaja izloženi verbalnoj torturi koja potiče upravo ono što se tobože nastoji eliminirati, uz očitu i nepobitnu činjenicu da smo svi u manjoj ili većoj mjeri postali objektom manipulacije najgore vrste, pri čemu vam drsko, bezobrazno i perfidno upravo oni koji vas kljukaju prošlošću i ne dopuštaju da se odmaknete od nje, gorljivo savjetuju kako to nije dobro i da bi se stoga trebali „okrenuti budućnosti“… sve to skupa, kao da se ne primjećuje; o tomu se ne piše, ne govori, ne raspravlja…ili, ako se i progovori, čini se tek usput, ovlaš i na marginama javnog diskursa, po pravilu jednostrano, navijački…

Zašto nam se sve to događa? Jesmo li doista u tolikoj mjeri „anestezirani“ da po automatizmu „gutamo“ sve ono što nam serviraju mass mediji i to bez ikakvoga promišljanja i reakcija, ili nam je jednostavno već svejedno i unaprijed se predajemo, svjesni kako smo izgubili bitku s propagandom i ispiračima mozga?

Je li naša sudbina živjeti u prošlosti (točnije, virtualnoj inačici te prošlosti koju je odredila matrica komunističke propagande) i beskonačno se iscrpljivati u ideološkim ratovima? Tko nas to i kako, i povrh svega ZAŠTO uvijek iznova vraća tamo otkuda bi nas (tobože) na svu silu htio izvući?

Mislim da taj fenomen (o kojemu se mnogo govori a u suštini najčešće ne kaže ništa), itekako zaslužuje da se njime pozabavimo, budući da je objektivno gledano generator sukoba i glavni čimbenik polarizacije u našem (hrvatskom) društvu. Pri tomu nam nikako ne bi smjela biti utjeha da niti kod naših istočnih susjeda – od B i H, preko Srbije, Crne Gore, Kosova, Makedonije situacija nije ništa bolja. Imamo (ili bi barem trebali imati) i neku odgovornost prema ovoj zemlji i vlastitoj budućnosti (ma koliko to možda nekima patetično zvučalo), a sukobi, svađe i podjele sasvim sigurno nisu ono što vodi ka tomu.

Mi živimo u društvu kojemu je u posljednjih 70 godina nametan jedan ideološki obrazac čiji se temeljni postulati zasnivaju na LAŽI i KONSTRUKCIJI. Izokrenuta i izopačena povijest je bilo jedno od glavnih oruđa kojim se komunistička oligarhija služila u uspostavi svoje apsolutne vlasti. Imali smo crno-bijelu sliku svijeta (komunisti i njihovi simpatizeri bili su oličenje humanizma, dobrote, pravde, časti, hrabrosti, poštenja, a svi drugi „sumnjivci“ ili „narodni neprijatelji“); Imali smo „državotvorne“ narode i one koji to nisu; imali smo „antifašističke“ i „izdajničke“. Tako su Srbi bili „kičma“ Jugoslavije, jedini „državotvorni“ narod, uz to najveći „antifašisti“ (čijom su „zaslugom“ tobože oslobođeni svi drugi) i iz toga su se izvlačile teze o posebnom statusu i položaju najbrojnijeg naroda. Na drugoj strani, mi Hrvati smo kroz cijelo poratno razdoblje (1945-1990.) od strane njihove propagande, intelektualne i crkvene elite prokazivani kao: „ustaše“, „zločinci“, „pripadnici genocidnog naroda“, „bečki konjušari“, dok je naša Katolička crkva praktično izjednačavana s kolaboracionističkim pokretima (pa se piše i govori kako je predvođena nadbiskupom Stepincem bila u „koluziji sa Hitlerom“ i kao takva „duhovni začetnik genocida nad srpskim narodom“ itd.).

Ona najmonstruoznija optužba, rasistička teorija o „urođenoj genocidnosti Hrvata“, potekla je iz iste kuhinje, jer u toj propagandi glavnu riječ su vodili velikosrpski komunistički kadrovi i ona predstavlja doista jedinstven slučaj u svijetu. Nakon što je hrvatski narod na tako grozan i ogavan način oklevetan i optužen, sad bi se trebali „okrenuti budućnosti“, naravno, tako da ne diramo u te krivotvorine i konstrukcije i priznamo ih kao povijesnu istinu!?

Od nas se upravo to i danas traži!

Pravo na povratak u prošlost imaju samo naši „antifašisti“ koji se bave progonom vještica i vode svoje virtualne „ratove“ protiv nepostojećeg „fašizma“ a sve sa svrhom da se djeluje preventivno i da se propagandnom halabukom, napadima i bezočnim optužbama spriječi proces razotkrivanja, odnosno, da na svijetlo dana ne izađe povijesna istina.

Tu uglavnom leži i odgovor na pitanje: Zašto se uvijek iznova vraćamo baš i samo na Drugi svjetski rat i razdoblje od 1945. do 1990. godine?

Kad ste posljednji put čuli i vidjeli da se netko spori oko povijesne uloge Ante Starčevića, Nikole Šubića Zrinjskog, bana Jelačića – da ne spominjemo raniju hrvatsku povijest? Nikomu ne smeta čak niti onaj usklik „Za dom!“ junaka Sigeta, a koji je kao sastavnica pjesme „U boj“ dio naše najveće i najpopularnije, slavne nacionalne opere imenovane po njemu („N. Š. Zrinjski“)! Čak što više, svjedoci smo kako prigodom javnog izvođenja te arije, publika ushićeno ustaje, plješće i zajedno s izvođačima kliče „Za dom!“, „Za dom, sad u boj!“. Na sreću, autor pjesme Franjo Marković, skladatelj Ivan Plemeniti Zajc i ansambli hrvatske opere (još uvijek) nisu proglašeni ustašama. Možda jedan od razloga leži u tomu što istu pjesmu izvode i u Japanu…na tamošnjim sveučilištima i u klubovima…tko zna?

Dakle, zašto smo tako čvrsto „usidreni“ baš u razdoblje Drugoga svjetskog rata?

Zbog stradanja, krvavih međusobnih sukoba, podjela u nacionalnom korpusu, žrtava, teškog naslijeđa svjetske kataklizme čiji duboki ožiljci ni do danas nisu zacijelili – reći će svatko tko barem i površno zna što se sve događalo u tom razdoblju (1941-1945.). Dobro. Ovi argumenti svakako stoje i njih gotovo da i nije potrebno dodatno obrazlagati. Naslijeđe tog vremena je teško i bolno.

No, zašto smo u istim „rovovima“ od 1945. godine do danas i jesmo li mogli u protekle 72 godine postići neki prihvatljiv konsenzus barem oko temeljnih istina? Kod nas se i u današnjoj suverenoj i slobodnoj, demokratskoj Hrvatskoj, posebice u pojedinim razdobljima (pred izbore, u vrijeme obilježavanja stradanja u Jasenovcu, proslave „Dana antifašističke borbe“ ili stradanja na Bleiburgu itd.) gotovo histerično ustrajava na tvrdnjama o „fašizaciji“, „povampirenju ustaštva“, „rehabilitiranju NDH“ i sl.

Komu to i zašto treba?

Zbog čega i s kojim nakanama i motivima se stvara ovaj privid stvarnosti, a vlastitu zemlju prokazuje pred svijetom kao leglo ekstremizma?

Ponajprije bi trebalo otvoreno i bez ikakve zadrške reći, kako je kroz cijelo razdoblje poraća (1945-1990.) kreirana LAŽNA POVIJEST, odnosno, uz pomoć laži i krivotvorina koje su širile velikosrpska i komunistička propaganda, stvarni povijesni događaji i činjenice potpuno su izokrenuti i na mjesto njih etablirane ideološke „istine“ kakve su bile potrebne tadašnjem sustavu.

Manipulacije brojem žrtava (pri čemu su se po ideološkim potrebama vlastite preuveličavale a tuđe minorizirale i prešućivale), mitovi o ustaškom logoru Jasenovac, Jadovnu itd., gdje su žrtve uzrokovane od ustaškog pokreta višestruko uvećavane (preko svake mjere, po 10, 20 ili 50 puta, pa i više – i to bez ikakvih dokaza i argumenata osim ispraznih tvrdnji i naklapanja!), prenaglašavanje uloge Komunističke partije u slamanju naci-fašizma (općepoznata je činjenica da su oni u jugoslavenskom partizanskom pokretu bili minorna skupina s udjelom od 5 ili 6%), idealiziranje komunističkog totalitarističkog sustava i zamagljivanje svake odgovornosti za zločine u poraću, jednostranost i odsustvo elementarne objektivnosti u prikazivanju prošlosti, nacionalna neravnopravnost s posebnim i povlaštenim statusom srpske nacije – sve su to samo neki razlozi koji su neminovno doveli do urušavanja SFRJ.

Izdanci tog sustava su, međutim, preživjeli i mi ih danas u Hrvatskoj itekako možemo prepoznati. Svi oni koji pod krinkom „antifašizma“ kriju istinu o prošlosti a one koji za njom tragaju nazivaju „revizionistima“, „sljedbenicima ustaške ideologije“, „fašistima“, „ustašama“, „katolibanima“, „klerofašistima“, „filonacistima“ i sl., ustvari su kriptostaljinisti, čuvari lažne komunističke povijesti i velikosrpskih mitova.

Početkom 90-ih godina dr Tuđman je pokušao provesti svoju koncepciju nacionalne pomirbe i ona je u narodu uspjela. Naši građani (ne samo Hrvati, nego i pripadnici manjina), to su prihvatili. Skupa smo izborili samostalnost u ratu koji nam je prijetio zatiranjem. No, iz intelektualnih krugova lijevo-liberalne provenijencije (koji su od početka bili jako alergični na prvog hrvatskog predsjednika, a mnogi od njih gajili su i patološku mržnju prema njemu), počele su stizati oštre kritike, uz tvrdnje da se „ne mogu miješati kosti žrtava i zločinaca“, da se radi „o dvije nepomirljive ideologije – jednoj koja je ideologija „zla“ i drugoj koja je ideologija „dobra“, da „pobjednici i poraženi“ ne mogu skupa i sl. Naravno, nije se radilo o nerazumijevanju, nego o čistoj destrukciji koncepta pomirbe, kojega su isti krugovi (predvođeni Račanom, SDP-om i Mesićem) s još više elana počeli rastakati dolaskom na vlast 2000. godine (pomognuti svojim koalicijskim partnerima – HSS-om, HNS-om, IDS-om, HSLS-om i LS-om).

Što je vrijeme odmicalo, čuvari komunističkih mitova, baštinici lažne povijesti i sljednici Komunističke partije postajali su sve agresivniji. Budući da su u razdoblju do 1990. godine svoje korijene učvrstili u svim bitnim institucijama i segmentima društva (od državne uprave preko obrazovanja, kulture, medija…), u godinama poslije Domovinskog rata slijedi njihov povratak na javnu scenu i kontra-udar, u vidu „detuđmanizacije“.

„Detuđmanizacija“, naravno, nije bila niti je mogla biti uperena isključivo protiv prvog hrvatskog predsjednika, njegove obitelji i najužeg kruga suradnika, pa čak ni samo protiv stranke koju je vodio i uz pomoć koje je stao na čelo pokreta za samostalnost Hrvatske. Ona je objektivno bila usmjerena na destrukciju svega što je bilo afirmativno i pozitivno za državu i hrvatski narod i u tom razdoblju na površinu izlazi činjenica da se onih 15-20% nesklonih Hrvatskoj (o čemu je u vrijeme rata govorio dr Tuđman) polako ali sigurno udvostručava. Dr Tuđman i njegov pokret označeni su (od medija i spomenutih kriptostaljinističkih krugova koji su se krili iza „moderne ljevice“, „socijaldemokracije“ ili „liberalizma“) kao „zločinački“, „pljačkaški“, „lopovski“, „kriminalni“ i sl. i ta jednostrana i iskrivljena slika stvarnosti nametnuta ja širokim slojevima građana kao nepobitna istina.

Ista metodologija kojom su se koristili Tito, Ranković, Đilas, Dedijer i njihova agitpropovska branša.

Čuvarima komunističke ideologije i njihovim simpatizerima, kao i svima onima kojima je propali komunistički sustav bio „na srcu“ jer su se uz pomoć njega dočepali hrvatskih ili židovskih kuća ili luksuznih stanova, privilegiranih pozicija i radnih mjesta, doktorskih titula, slave i priznanja, kao imperativ nametnulo se to da zaštite i dalje promiču njegove temeljne „vrijednosti“. Time, dakako, čuvaju sebe, a ne sustav, ratuju za sebe, a ne za bilo kakve ideale i to je jedna od temeljnih stvari koju danas moramo uočiti i razumjeti.

Dojučerašnji tlačitelji koji su gušili svaku slobodu i grubo gazili ljudska prava i slobode (komunisti), odmah poslije pada Berlinskog zida prometnuli su se u GLAVNOG ZAŠTITNIKA tih vrijednosti! Zar nisu u jeku rata klevetali Hrvatsku po svijetu, kako u njoj „vlada diktator“, trabunjali o „kršenju nacionalnih prava Srba“ (zbog pojedinih minornih incidenata prema pripadnicima ove zajednice – i to u vrijeme kad su hladnjače dnevno dovozile na odjele patologije hrvatskih bolnica desetke izmasakriranih leševa žrtava srpskog agresora), zar nisu preko Feral tribuna, ST-a i drugih žutih tiskovina poveli pravi pravcati specijalni rat protiv Hrvatske i sve učinili da joj otežaju obranu, a u svijetu je prikažu kao „fašističku“, odričući joj time pravo na samostalnost?

Što rade danas?

Isto to!

Pogledajte izjave njihovih ideologa danas!

Sisačka gradonačelnica u Hrvatskoj vidi „povampirenu NDH“, kojoj „nedostaju samo rasni zakoni“ i „predaja Dalmacije i Istre“, pa da zaokruži svoju zločinačku strukturu!?

Nije li izvan pameti i svake logike, da netko tko zauzima poziciju u sustavu državne uprave, na ovaj način kleveće vlastitu zemlju i institucije vlasti čiji je dio?

I nije li to gore i perfidnije čak i od svega onoga što posljednjih godina slušamo od naci-fašista iz Srbije (Vučića, Šešelja, Vulina, Nikolića, Dačića i drugih) od kojih je najveći dio aktivno sudjelovao u agresiji i zločinu nad Hrvatskom?

Ima li granica ta patološka mržnja prema Hrvatskoj i što u njoj uopće traže oni koji je ne mogu organski podnijeti i nisu se nikad pomirili s njezinim nastankom? Zašto u njoj žive, rade i bez kompleksa troše „ustaške“ kune (kunu je uveo Pavelić u vrijeme NDH, zar ne?) koje se na njihove račune slijevaju iz džepova osiromašenog naroda – tog „ogavnog fašističkog nakota“ kojemu „nedostaju još samo rasni zakoni“ da bi zaokružio svoju „zločinačku misiju“?

Ne smijemo, međutim, zaboraviti još nešto: nepromišljeni postupci pojedinaca i skupina, kao što je ovaj posljednji slučaj s postavljanjem spomen-ploče Juri Francetiću u Otočcu nisu ništa drugo nego dolijevanje ulja na vatru i pružanje argumenta onima koji vode harangu protiv naše države i naroda. Na stranu Francetić, povijesna istina i svi naši prijepori, ali, takvo ponašanje je nepromišljeno, štetno i sasvim sigurno nije na korist hrvatskome narodu niti bilo komu u ovoj zemlji!

Povijest se bistri, istražuje i proučava u institucijama koje su u Hrvatskoj za to nadležne i zadužene i to čine kvalificirani povjesničari i znanstvenici, a ne ulica.

Sad, kad se s najljepšeg zagrebačkog trga konačno treba ukloniti ploča s imenom jednoga od najvećih zločinaca u našoj novijoj povijesti, toj neostaljinističkoj bulumenti treba ići na ruku i potvrđivati njihove tvrdnje o Hrvatskoj kao „sljednici NDH“!? Kao da nismo imali Domovinski rat i kao da on nije temelj na kojemu smo stvorili državu? Čemu vezivanje za propale režime i sustave koje je današnja civilizacija odbacila i osudila?

Vidimo li mi i razumijemo li uopće što se događa? I gledamo li na to pravim očima?

Kod nas je neoprostivi „crimen“ kad neki balavac na Thompsonovom koncertu stavi na glavu „kapu nalik ustaškoj“ ili (revoltiran ovim što se događa na javnoj sceni) uzvikne „Za dom spremni!“, kad se nešto slično dogodi na nogometnoj utakmici, ili „nepoznate osobe“ (koje navodno „nije u stanju“ pronaći ni Ostojićeva ni Orepićeva policija iako postoje snimke nadzornih kamera s likovima vinovnika – ali se „krivac“ unaprijed zna i on je, dakako, među „desničarima“ i „ustašama“) na Poljudu iscrtaju „svastiku“. I sami vidimo kako se to tretira u medijima i na koju se potenciju diže svaki „desničarski“ incident, koliko god beznačajan bio. Cijelom svijetu naši vrli „demokrati“ brže-bolje prezentiraju „fašizaciju“ Hrvatske na temelju toga. I opet nekima među nama vrag ne da mira, pa uporno hrane njihovu propagandu.

Slušajući ih, nekomu tko nije upućen u situaciju u Hrvatskoj moglo bi se učiniti da ovom zemljom krstare „crne legije“, a horde „crnokošuljaša“, „batinaša“ i „fašista“ vrebaju na svakom koraku, čak što više, da su vladari ove zemlje. A od njih ni traga ni glasa. Prođite Lijepu našu uzduž i poprijeko stotinu puta i nigdje nećete naći niti naznake bilo kakvoga fašizma o kojem se uporno trubi. Čak se premijera i predsjednicu države etiketira kao glavne pokretače i zaštitnike „ustaškog ekstremizma“, koliko god se oni ograđivali od Pavelića i njegovog režima.

Gledajući s te pozicije, nije tako teško utvrditi pravu istinu i zaključiti što nam se to događa i zašto nas se uporno vuče u razdoblje Drugoga svjetskog rata?

Oni koji sebe nazivaju „antifašistima“ (ironično, zar ne, kad se netko danas opredijeli za borbu protiv ideologije koja je poražena prije 72 godine i od koje više ni traga nema?), prije svega brane svoje privilegirane pozicije i povlašteni status – jer su se poput korova uvukli u sve pore ovog društva po nasljednoj liniji svojih očeva ili rođaka „antifašista“ i poput parazita sišu krv ovome narodu. Svoju opsesiju vlašću pokušavaju ostvariti tako što se (formalno) vezuju za „antifašizam“ iza kojega skrivaju zločinačko lice neljudskog komunističkog režima, nastojeći grčevito i po svaku cijenu svoju verziju „povijesne istine“ zacementirati kao jedinu ispravnu i zauvijek zadanu dogmu u koju se ne smije dirati. Ti destruktivci uz sebe vezuju sve druge interesne skupine u društvu kojima je izvlačenje materijalne koristi i sisanje državnog proračuna glavna preokupacija (Documenta, Građanski odbor za ljudska prava, Babe, Gong i brojne druge „udruge civilnog društva“ koje nas „uče“ ljudskim pravima i slobodama, a za što ih debelo plaćamo iz svoga džepa desetinama milijuna kuna), razne protestne skupine koje imaju ulogu uvesti metodu ulice i nasilja kao način rješavanja društvenih konflikata (Radnička fronta, Kulturnjaci 2016., Platforma 112 itd.), također pod egidom „borbe za društvenu i socijalnu pravdu i ljudska prava“.

Probajte samo zucnuti i postaviti pitanje o tomu na koji način, kako i zašto se one financiraju našim novcem (iz državnog proračuna) i ekspresno ćete biti proglašeni „desničarem“, „ustašom“ ili će vam nalijepiti kakvu drugu etiketu. Naš premijer ne usuđuje se čak ukinuti financiranje šovinistima i rasistima iz srpskih „Novosti“ i drugima koji na sličan način šire mržnju i nesnošljivost, pljuju u lice ovom narodu i stvaraju u društvu zlu krv.

Naši „demokrati“, „kulturnjaci“ i „zaštitnici ljudskih prava i sloboda“ već mjesecima nam metodom „događanja naroda“, na ulici žele diktirati državnu politiku – od kadrovskih rješenja i sastava Vlade, do najvažnijih zakonskih i svjetonazorskih pitanja. Ali oni su samo „pomoćne čete“ neostaljinističke centrale (SDP), koja ne može funkcionirati bez društvenog konflikta, sukoba i revolucionarne retorike. Naši kriptostaljinisti bez toga jednostavno ne postoje, zato se drže „antifašizma“ kao pijan plota i izmišljaju „fašiste“. Potraga za „neprijateljima“ vrlo je važna stavka u njihovoj političkoj praksi, jer bez njih i sami gube svrhu.

Treba samo otvoriti oči (i uši), ne nasjedati medijskim lažima i logički razmisliti o svemu. Nakon toga više nećemo morati tragati za pitanjima tko nas, kako i zašto uporno vraća u prošlost.

Zlatko Pinter/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save