23. kolovoza, Dan europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma

Treba se sjetiti svih žrtava totalitarnih sustava (nacizma, fašizma, komunizma, staljinizma, titoizma, maoizma itd.), bez obzira od kojih su ideologija i zločinaca nastradali. Svaka nevina žrtva koja je stradala zbog zločinačke ideologije ima pravo na spomen i grob.

Nažalost, i danas u trećim tisućljeću imamo ideološko sljepilo, imamo ljudske spodobe koje veličaju zločine u ime ideologije, najčešće komunističke ideologije. Te spodobe ne žele čuti i vidjeti materijalne dokaze (posmrtne ostatke žrtava), ne žele priznati komunističke zločine već naprotiv žale što broj žrtava nije bio veći!?

I. B., Korčula, 2015. ”Konačno mogu otvoreno s ponosom reći da ja ovu državu ne volim i gotovo! Crkni fašistička, homofobna tvorevino ako ne možeš bolje i drugačije.”

M. M., Zagreb, 2017. “Danas slavimo dan kad smo pobili nedovoljan broj zločinaca. Ali slavimo…ipak su mnogi koljači pali…”

Da ovi bolesnici mogu oni bi i danas klali, ubijali i mučili. Šteta što nisu proveli koju godinu u komunističkom preodgalištu Goli otok jer to bi bilo dragocijeno iskustvo.

Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009..

„Parlamentarni odbor Vijeća Europe (PACE) u dva je navrata (1996. (1096/1996.) i 2006.) donio Rezolucije kojima se osuđuju totalitarni komunistički režimi te preporučio mjere za otklanjanje nasljeđa komunizma. RH je 2006. godine Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990. (NN,76/2006.), prihvatila djelomice zaključke EU-Rezolucija, i to samo u onom dijelu koji se odnosi na opću osudu komunizma, ali nije se ni dotakla pitanja sankcioniranja zločina iz tog razdoblja niti pitanja preispitivanja djelovanja pojedinaca koji su bili na najvišim državnim funkcijama komunističkog režima te njihovog daljnjeg djelovanja u parlamentarnoj demokraciji, kao niti pitanja lustracije.“

Zašto? Zato jer su bivši komunisti zauzeli sve važnije položaje (ostali na položajima) nakon „demokratskih“ promjena.

Nekažnjeni komunistički zločini u Hrvatskoj

U Hrvatskoj nema istinskog suočavanja s prošlošću, nema želje ni radnji za utvrđivanje povijesne istine (osim pojedinačnih istraživanja). Događaji od 1918. godine do 1990. godine opterećuju hrvatsko društvo, čemu svakodnevno svjedočimo, jer je komunistička historiografija pisala povijest po političkom diktatu a ne po stvarnim događajima, dokazima i svjedočanstvima.

Komunistička vlast je 45 godina provodila diktaturu, političke neistomišljenike zatvarala u logore, kršila ljudska prava, provodila cenzuru i nametala komunističku ideologiju. Sve je bilo podređeno komunističkoj ideologiji: gospodarstvo, obrazovanje, kultura, društveni život i znanost!

O komunističkoj vladavini u Jugoslaviji i zločinima protiv hrvatskog naroda se jako mnogo zna temeljem dokumenata, masovnih grobnica i svjedočanstava. Treba podsjetiti na nekažnjene partizanske i komunističke zločine, one koji su nedvojbeno dokazani kao i one koji traže istraživanje masovnih grobišta: Bleiburg, Macelj, Tezno, Križni putovi, Kočevski rog, Jazovka, Barbarin rov, rudnik Pečovnik, grobišta u Zagrebu i okolici, grobišta u drugim djelovima Hrvatske.

1

Logori za političke zatvorenike su bili prepuni: Lepoglava, Stara Gradiška, Goli otok, Sv. Grgur i ostali. U logorima se političke zatvorenike tjeralo na prisilni rad, mučilo, izgladnjavalo, ideološki preodgajalo i rušilo ljudsko dostojanstvo.

Tisuće ljudi (38 000) su bile zatvorene bez suđenja ili su ih sudili komunistički sudovi, bez saznanja što su napravili, bez prava na obranu. Jedino im se pročitala kazna i bili su sprovedeni u komunistički logor. Svjedočanstva mnogih studenata, intelektualaca i drugih su opisala zločinački sustav uništavanja ljudi u fizičkom i psihičkom smislu. Može se navesti svjedočanstvo zadarske skupine studenata (Ivo Livljanića, Josip Joja Ricov, Šime Dujmović, Ivan Gregov Vuk , Ante Benzija, Šime Mihatov) o neosnovanim optužnicama, farsi od suđenja i robijanju u Staroj Gradišci, Golom otoku i na Svetom Grguru.

Na području Slovenije evidentirano je preko 600 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s preko 100 tisuća ubijenih ljudi a u Hrvatskoj preko 900 s mogućih 90.000 žrtava. Ove se brojke često spominju, ali je broj žrtava najvjerojatnije dvostruk.

U poraću je ubijeno i uslijed loših uvjeta transporta i internacije pomrlo više od 50.000 pripadnika njemačke manjine samo zato jer su bili Nijemci.

Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala u Hrvatskoj s 19 koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočeno desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika (one koje još nisu ubili). Među poznatije zarobljeničke i koncentracijske logore spadaju: Logor Knićanin, Radni logor Valpovo, Sabirni logor Josipovac, logor Jasenovac, Politički logor Goli otok i drugi.

2

Jugokomunisti su na hrvatskim područjima ubili 664 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca. To je više nego što su bila ukupna pogubljenja svećenika u svim europskim komunističkim zemljama zajedno.

U Jugoslaviji je bilo 3016 političkih uznica iz Hrvatske. Bile su osuđene na prisilni teški rad, na 12 291 godina zatvora ili 4 506 205 dana. Sva suđenja su bila na ideološkoj osnovi. Nekima je jedini grijeh bio što su Hrvatice iz poznatih hrvatskih obitelji.

U kojoj je mjeri jugoslavenski komunistički režim u svojoj srži bio zločinački i okrutan kad je riječ o progonu i ubojstvima običnih hrvatskih iseljenika i hrvatskih političkih emigranata u Europi, u Sjevernoj Americi i Australiji vidi se iz događaja iz 1988. godine! Mirni prosvjed hrvatskih iseljenika ispred jugoslavenskog konzulata u Sydneyu prije 29 godina, 27. studenog 1988., pokazao je koliko je jugoslavenski sustav bio zločinački. Tijekom mirnog prosvjeda iz zgrade konzulata je pucano i ranjen je mlađi prosvjednik. Budući da Jugoslavija nije htjela izručiti zločinca koji je pucao australska vlade je naredila zatvaranje konzulata. To je bio samo jedan primjer zločinačkog ponašanja takozvanih diplomatskih predstavnika Jugoslavije.

U diplomatskim predstavništvima Jugoslavije bilo je mnogo zločinaca i udbaša.

Jugoslavenske tajne službe su ubile 68 hrvatskih političkih emigranata izvan Jugoslavije!

A ima ih i danas koji kažu da smo mi u Jugoslaviji tada živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i da je čovjek bio središte svega, najveća vrijednost!

Hrvatska nije pravna država!

RH nije ništa napravila da istraži i osudi počinitelje komunističkih zločina. Također, nije odala dužnu počast žrtvama komunističke diktature 1941-1990. godine. Komunistički funkcioneri koji su provodili komunistički teror su i dalje ostali na rukovodećim mjestima, kao i njihova djeca koja su po partijskoj preporuci dobila rukovodeća mjesta. Zbog toga nije osuđen komunistički režim niti se saznala istina o tome što se događalo. Arhivi su bili nedostupni i nije se moglo istražiti tko, kada i kako je radio. Zbog toga nije bilo moguće provesti lustraciju. Sve su učinili da ne dođe do lustracije.

Devedesetih je ustanovljena „Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava“, koja je ukinuta početkom 2002., a koja je u svom kratkom radnom vijeku utvrdila preko 260 000 poimeničnih žrtava. Sredinom 2011. osnovan je Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobišta žrtava komunističkih sustava čiji se rad odnosio samo na žrtve likvidirane nakon 8. svibnja 1945. Ured je izvršio ekshumacije pojedinih masovnih grobnica u zagrebačkoj okolici, no njegov rad okončan je odlukom Vlade RH krajem 2012. kada je Ured pripojen Ministarstvu hrvatskih branitelja. Komunistički kadrovi (komunistički zločinci i njihova djeca) su onemogućili istraživanje, otkrivanje istine, otkrivanje masovnih grobnica, otkrivanje ubojstava političkih neistomišljenika širom svijeta.

Komunistička suđenja su bila lakrdija od prava pa je trebalo obnoviti tisuće i tisuće postupaka rehabilitacije nevino osuđenih. Rahabilitacija nevino osuđenih je napravljena samo u malom broju slučajeva.

Sada je formirano državno Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Vijeće ja osnovano početkom ožujka 2017. godine, prvu sjednicu je imalo tek 29. lipnja pa je očito da se od toga vjeća ne može mnogo očekivati tim više što je na čelu vijeća akademik Zvonko Kusić koji se kompromitirao nekim svojim izjavama. Vijeće treba donijeti zaključke do 1. ožujka 2018. godine. Vrijeme će pokazati svu bijedu sustava ili neki minimalni pomak ali mnogo se ne može očekivati.

Još treba spomenuti da je izglasan zakon o „otvaranju“ (dostupnosti) arhiva KPH putem deklasifikacije dokumenata. Mnogo je dokumenata otuđeno (npr. iz dosjea Stepinac je nestalo 75 dokumenata). Jasno je da otvaranje arhiva pomaže da utvrdimo istinu a za kažnjavanje zločinaca je kasno. Zbog budućnosti trebamo istinu! Vrijeme je da se polemike o nekim događajima i ljudima završe, da se okrenemo budućnosti. Nikada ne smijemo zaboraviti zločine bez obzira tko ih je napravio.

O komunističkim zločinima i komunističkim krivotvorinama povijesti su istraživanje proveli Josip Jurčević, Blanka Matković, Stipo Pilić, Igor Vukić, Vladimir Geiger, Roman Ljeljak i drugi. Iznošenje istine temeljem dokumenata, materijalnih dokaza (posmrtnih ostataka žrtava) i vjerodostojnih svjedočanstava se proglašava revizijom povijesti. To nije revizija povijesti, to je otkrivanje prešućene istine i ispravljanje komunističke historiografije koja nije pisana temeljem dokaza već temeljem ideoloških stavova. Najbolji primjer da se ne radi o reviziji povijesti već o otkrivanju istine je slučaj masovnih grobnica u Katinskoj šumi. Pripadnici Wehrmachta su 1943. godine otkrili masovne grobnice kod Katina. Za taj zločin je komunistička propaganda punih 50 godina optuživala Treći Reich dok Mihajl Gorbačov nije donio dokaze da su to napravile jedinice NKVD-a. Dakle ne radi se o reviziji povijesti već o ispravljanju komunističkih laži i podvala.

Hrvatska država do sada nije tužila ni osudila niti jednog masovnog ubojicu iz doba komunističke diktature. Također nije tužila ni osudila nijednog zločinca za pojedinačne zločine iako su postojali dokazi i svjedoci! Ono što je najtragičnije od osamostaljenja hrvatske države komunistički zločinci su bili na vlasti, uživali povlastice i bili zaštićeni kao vukovi na Dinari. Ti kadrovi su uništili dokumente iz arhiva, prikrivali istinu, lagali i nastavili s provođenjem komunističke ideologije u novim takozvanim „demokratskim“ uvjetima. Ti komunistički kadrovi su sve uradili da spriječe iznošenje, otkrivanje istine i da zaštite zločince (npr. suđenje Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj).

Republika Hrvatska nije pravna država jer se vlast ne želi suočiti s istinom, ne želi priznati i osuditi zločine koji su napravljeni u ime komunističke ideologije, ne želi priznati zločine nad Hrvatima koje su napravili četnici, ne želi priznati etničko čišćenje Hrvata s nekih područja Republike Hrvatske. Bože sačuvaj da se zločincima sudi, Bože sačuvaj da se zločince imenuje temeljem dostupnih dokumenata koji još postoje (nisu svi uklonjeni i uništeni). Jer iznošenje istine, za antife i njihove istomišljenike, o zločinima nad Hrvatima je revizija povijesti, povrat ustaštva i fašizma.

Zločinačka komunistička ideologija i laži su nekima, izgleda, usađeni u gene pa možemo čuti i pročitati:

N. K., Dubrovnik, 2014.: “Mig ne da ne zna čuvati hrvatsko nebo, nego je opasnost za hrvatsku zemlju. Jedino da je pao u Čavoglave.”
Ovako nešto može izjaviti samo bolesnik.

G. B., Varaždin, 2017.: “Hasanbegović, Stier i Esih te njihova družba, dokaz su da partizani na Bleiburgu ni u poslijeratnoj Jugoslaviji nisu obavili posao kako treba…

Previše je te fašističke bande ostalo na životu i posijalo svoje sjeme zla koje sada želi vratiti Hrvatsku i hrvatski narod u godine sramote i mraka… Tko nam pokuša skinuti tablu s imenom Tita na Trgu maršala Tita u Zagrebu ne će dobro proći. Osobno, prvi ću ga u tome spriječiti… Bit će krvi i padat će glave. A sad neka ovaj post shvati kako tko želi”.

Koliko mi je poznato na ovaj izljev mržnje, prijetnju nitko od onih kojima je to dužnost nije reagirao. Sramotno!

I. K., Tisno, 2017.; “Zaklat ćemo tebe i sve takve idiote uskoro” (msgr. Košiću).
I. K., Tisno, 2016.: “Smrt fašizmu i tebi kurvetino! Jebali ti 4 miliona hrvata mamu smrdljivu. Obisit će mo te z jaja od konja bana Jelaćića“ ( Željki Markić).

Nakon što je zaprijetio msgr. Koršiću bio je neki obavijesni razgovor ali na uvrede i prijetnje gospođi Markić nije bilo nikakva postupanja od strane državnih službi (koliko je meni poznato). U Hrvatskoj se ljude progoni zbog jednog pozdrava u kojem nema nikakve prijetnje a s druge strane na direktnu prijetnju se uopće ne reagira. Je li takav selektivni pristup u skladu s pravnom državom?

K. I. B., Brezovica, 2017.: ” Ne može se biti antifašist prema potrebi, ili si antifašist ili si fašist… Smrt fašizmu, sloboda narodu”.

Drugarica ne zna koliko je nevinih pobijeno u komunističkoj Jugoslaviji pod parolom „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Drugarica ne zna da je komunizam usmrtio više od 100 milijuna ljudi a nacizam upola manje. Zaslijepljena antifašistica je nažalost gradonačelnica grada Siska.

Bolesnici (luđaci/potencijalni zločinci) tvrdoglavo brane komunističke zločine i zločince, dive se ubojicama i žele nastaviti njihovo zločinačko djelo. Njih ne zanimaju masovna grobišta diljem bivše države, njih ne zanima istina, ne zanima ih patnja obitelji i pojedinaca koje je zločinački sustav dohvatio. Neki žive u stanovima i kućama ljudi koje su komunisti ubili i prisvojili njihovu imovinu. To oni smatraju normalnim!

Nakon 1988. godine, nakon 40 godina postojanja zatvoren je logor na Golom otoku. Komunistička banda je devastirala prostorije gdje su radili i stanovali logoraši, uništila sve što bi moglo ukazati na karakter tog radnog logora u kojem se preodgajalo ljude, ponižavalo, mučilo i ubijalo fizički i psihički. Komunistička banda se protivi da se tamo otvori memorijalni centar kao spomen na ljudsku patnju i politički teror.

U „demokratskoj“ Hrvatskoj nema filmova, nema kazališnih predstava, nema proznih djela koja govore o komunističkim zločinima (pokoji sporadični slučaj). O žrtvama komunista i komunističke ideologije se ne piše, ne govori pa tako mlađe generacije ne znaju što se stvarno događalo. Komunistička historiografija pisana s pozicije komunističke ideologije prešućuje istinu o ljudima i događajima, puna laži i podvala se i dalje predaje u hrvatskim školama i na fakultetima. Kada pogledamo kakvi likovi predaju hrvatsku i svjetsku povijest čovjek se zapita može li gore!?

Koliko današnji učenici i studenti znaju o komunističkim zločinima i komunističkoj diktaturi? Koliko znaju o Domovinskom ratu? Koliko znaju o gospođi Kati Šoljić? Koliko znaju o ucviljenim hrvatskim majkama? Nažalost znaju malo ili ništa! Nužno je da se isprave povijesne laži, falsifikati i mitovi pa da mladi ljudi znaju tko su, gdje pripadaju, kojim jezikom govore. Kurikulna reforma druga Jokića i suradnika smatra da im nacionalna povijest nije potrebna kao ni hrvatski jezik. Besramni hrvatski političari s jedne strane podržavaju druga Jokića a s druge strane govore o nacionalnom identitetu!?

Nužno je obnoviti sjećanje na zločinačke ideologije da se grješke u budućnosti opet ne ponove!

Nužno je odati počast nevinim žrtvama svih ideologija! Počivali u miru!

Dr. Marko Jukić

Odgovori

Skip to content