Borba za hrvatski ideal nije gotova
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti
Premda u Hrvatskoj ima osporavatelja proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja, taj državni blagdan – kao spomen na briljantnu vojno-policijsku operaciju »Oluju« kojom je oslobođen okupirani hrvatski teritorij i kojom je razmontirana velikosrpska paradržavna tvorevina tzv. Republika Srpska Krajina – potrebno je ne samo slaviti, nego i živjeti njegov smisao: borbu za pobjedu da hrvatski narod živi slobodu i neovisnost u svojoj domovini. Taj ideal, da hrvatski narod živi slobodu i neovisnost u svojoj nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, izazov je i cilj tisućama hrvatskih pokoljenja, pa i današnjim hrvatskim pokoljenjima, jer gotovo ni jedan se ideal ne postiže u potpunosti, a ipak se nikada ne smije prestati njemu stremiti i sve činiti da bude ostvaren u što višem stupnju.
Premda po sebi, ni po stvarnim političkim i hrvatskim narodnim interesima, ostvarenje toga hrvatskoga ideala ne ugrožava ikoji drugi narod niti je prijetnja ikojemu hrvatskomu građaninu bez obzira na njegovu etničku, ideološku, političku ili inu pripadnost, gotovo devetostoljetna povijest hrvatskoga naroda povijest je osporavanja Hrvatima prava na taj ideal. Malo je naroda na svijetu koji su u svojoj povijesti doživjeli tolika neprijateljstva i tolika ugrožavanja bilo od svojih susjeda bilo od dominantnih sila u pojedinim povijesnim razdobljima i malo je naroda čiji su sinovi i kćeri u tolikoj mjeri prolijevali svoju krv u obrani svoga hrvatskoga ideala ili samo zbog toga što su bili Hrvati. A ne postoji na svijetu narod koji bi poput hrvatskoga tako slabo poštivao žrtvu svih onih koji su dali svoj život i prolili svoju krv za ostvarenje legalnoga i legitimnoga nacionalnoga ideala: slobode i neovisnosti u slobodnoj i nezavisnoj državi.
Vladajuće garniture nisu pobjedu u Domovinskom ratu tretirale kao prekretnicu
Nije takva stvarnost zato što bi to bio izbor hrvatskoga naroda ili izbor većine u hrvatskom narodu, nego je stvarnost takva jer sve vladajuće garniture u Hrvatskoj ne žele, ne smiju ili nisu sposobne pobjedu u obrambenom domovinskom ratu tretirati kao definitivnu prekretnicu u povijesti hrvatskoga naroda i hrvatske državnosti. Kad bi hrvatska službena državna politika stvarno, a ne tek verbalno, pobjedu i Domovinski rat uzimala kao stvarni i jedini temelj suvremene demokratske hrvatske države, i kad bi se hrvatsku državu tretiralo kao sustav koji je u službi hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana, onda bi cvali i hrvatsko gospodarstvo i kultura, prošlost bi imala svoje naravno mjesto, a ne bi bilo ni nečuvenih manipulacija događanjima na hrvatskom teritoriju u prošlosti ni falsificiranja hrvatske prošlosti.
Kad bi hrvatska službena državna politika bila što bi trebala biti, u ličkom mjestu Srbu komemorirale bi se nevine hrvatske civilne žrtve, pobijene u mržnjom nadahnutom projektu stvaranja velike Srbije. Naime, danas je potpuno poznato što se dogodilo: riječ je o genocidu nad Hrvatima izvršenom u srpnju i kolovozu 1941. godine. Masovna ubojstva i protjerivanje nedužnoga civilnoga nesrpskoga, tj. hrvatskoga katoličkoga i muslimanskoga stanovništva bilo je ostvarivanje velikosrpske strategije čišćenja prostora od nesrpskoga stanovništva. Točno je poznato tko je bio na čelu tada novoosnovane četničke brigade, tko je zapovijedao genocidom, a Republika Hrvatska nikad nije ni pomislila da bi odgovorne za te monstruozne zločine ikada pozvala na odgovornost pred sud. Nositelji hrvatskih državnih vlasti koji bi imalo suosjećali s nedužnim hrvatskim žrtvama toga zločina nikako se ne bi mogli miriti sa sada već uobičajenim komemoracijama na kojima se lažno prikazuju stvarna povijesna događanja i na kojima se pod krinkom antifašizma veliča i slavi fašizam pod znakom četničke kokarde i komunističke crvene zvijezde.
U Srbu se veliča ubijanje Hrvata i nevinih ljudi
Kad bi hrvatska službena državna politika bila što bi trebala biti, onda ne bi trebalo čekati čak 76 godina, odnosno 20 godina nakon završetka mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske, da se iskaže počast i pijetet npr. žrtvama obitelji Ivezić u Boričevcu. Tek ove, 2017. godine, 27. srpnja održani su pogrebni obredi za 24 žrtve roda Ivezića, od trogodišnjega Jure Ivezića do 82-godišnjega guslara Luke, koje su bile ekshumirane 6. svibnja 2014. u Dabinoj jami ponad Brotnje u općini Srb. Tek ove godine omogućen je dostojan pokop tih žrtava i otkriven skroman spomenik tim žrtvama koji je financirala hrvatska država. Tek ove godine državna vlast bila je predstavljena na misi, pokopu i iskazivanju počasti hrvatskim žrtvama, a ne na skupu uz spomenik u Srbu koji veliča ubijanje Hrvata i nevinih ljudi koje je bilo 27. srpnja 1941.
Premda je danas dobro poznato da kosti još više desetaka, možda i stotina tisuća pobijenih nedužnih Hrvata, samo zato što su bili Hrvati i što su kao takvi bili potencijal za ostvarenje hrvatske slobode i hrvatske države, leži po masovnim grobnicama širom Hrvatske, i izvan Hrvatske, osobito u Sloveniji, premalo se čini da bi im se u slobodnoj, demokratskoj Hrvatskoj iskazivao stvarni pijetet. Dok se god u Republici Hrvatskoj ne uklone sve zaprjeke istini i iskrenomu iskazivanju pijeteta svim hrvatskim žrtvama kroz svu povijest, a osobito najnovijemu valu žrtava velikosrpske agresije pri raspadu bivše države, ostat će hrvatskomu narodu nužnost svjesna borba za legalni i legitimni hrvatski ideal: slobodu i neovisnost u slobodnoj i nezavisnoj državi. Zdravo hrvatsko čovjekoljublje potvrđivat će se uvijek iznova i u opraštanju i u iskazivanju pijeteta i poginulima na drugim stranama.
Ivan Miklenić/Glas Koncila
