1 comment

1. suzana04/08/2017 at 02:07 Prijavite se za odgovor

   ja ju vidim kao malenu bebu i proživljavam ponovno trenutke kad sam je prvi puta primila u bolnicu i držala u rukama“, piše u svojoj knjizi Rak na duši doktorica Nela Sršen, rođena Metkovćanka, koja već dvadeset godina radi u timu za transplantaciju jetre Sveučilišne bolnice u Padovi.

   Za razliku od većine njenih kolega liječnika koji nisu imali takvo iskustvo, Nela Sršen svojevremeno se i sama našla na operacijskom stolu. Na Božić 1994. u Nirnbergu doživjela je tzv. kliničku smrt, a upravo to iskustvo i „povratak iz mrtvih“ naveli su je da počne posmatrati svoje pacijente i bolest općenito na drugačiji način: „Kako su prolazile godine, a ja se profesionalno razvijala, sve sam češće svjedočila kako bolest nekog organa nije poremećaj odvojen od ostatka tijela, nego je u uskoj vezi s umom i mozgom.“

   Knjigu ste nazvali „Rak na duši“ povezujući, kako sami kažete, pojavu bolesti s osobnostima bolesnika i njihovim emotivnim doživljajima. Šta Vas je zapravo ponukalo da na ovaj način progovorite o uzrocima i liječenju nekih od najtežih oboljenja, za koje savremena medicina i dalje uglavnom ne pronalazi „konačno rješenje“?
   Navelo me je dvadeset godina iskustva i rada sa teškim bolesnicima, a uz to sam paralelno dodala i svoje osobno proživljeno iskustvo patnje tijela u ranjenom duhu. Mislim da je baš taj osjećaj nelagode, tjeskobe, nemoći tijela, koji se integrira sa dušom izgubljenom u vremenu inicijator i jedna osnova koja karakterizira veliki broj oboljelih. Već duže vrijeme osjeća se potreba – i znanstvena i kulturna – da se klasična medicina, koja se zasniva na lijekovima i biokemiji, „udruži“ sa komplementarnom medicinom, koja je u mogućnosti da djeluje na „mehanizme koji kontroliraju mehanizme“, u smislu da riješi i spriječi bolesti prije nego se manifestiraju. Ova se potreba često izražavala u javnosti i među liječnicima, sa sve većim i širim interesom prema orijentalnoj medicini, homeopatiji i svim drugim alternativnim metodama liječenja, sigurno prirodnijim i lakšim, ali još uvijek empirijskim. Bilo bi nepravedno smatrati ih bespotrebnim, ali je činjenica da još ne postoji znanstveno prihvaćanje i objašnjenje mehanizama preko kojih one djeluju.

   U knjizi opisujete i vlastito iskustvo doživljaja kliničke smrti tokom kojeg ste, kako kažete, osjetili savršenu harmoniju i mir kakav ne poznajete u stvarnosti. Vaše iskustvo slično je iskustvima mnogih osoba koje su doživjele kliničku smrt – govorite o tunelu, blještavoj svjetlosti, o tome kako ste vidjeli liječničku ekipu dok su vas pokušavali oživjeti i čuli sve što govore, iako su Vam kasnije tvrdili da je to nemoguće… Vjerujem da je trebalo mnogo hrabrosti da javno progovorite o svemu tome, s obzirom na to da ovakvi doživljaji često izazivaju skepticizam, pa čak i podsmijeh?

   Trebalo mi je dosta vremena da razumijem točno što mi se uistinu dogodilo. Nakon što sam operirana, u razgovoru sa kirurzima, pokušavala sam im objasniti da sam „asistirala“ fragmentima operacije, ali moje konfuzno stanje i njihovo apsolutno negiranje me je navelo da ne inzistiram… Tek nakon nekoliko tjedana opet sam imala onaj čudan osjećaj blaženstva u jednoj dimenziji bez vremena i prostora u kojoj sam se našla i pokušavala sam sve to opravdati sa medicinskog aspekta, lijekovima koji su „djelovali“ na moju memoriju. Ali, taj osjećaj je postajao jači i lucidniji i tek nakon mnogo godina putovanja, unutarnjeg sazrijevanja i osvješćivanja i traganja za odgovorima po svijetu u mnogim filozofijama, doveo me je do nečeg posebnog, a to je kvantna fizika i medicina.

   „Bolesnici su postali moj lijek“ – kažete na jednom mjestu u knjizi. Osim Vašeg ličnog iskustva, opisujete i iskustva Vaših pacijenata i njihovu bitku sa bolešću koju su neki od njih dobili, a neki, nažalost, izgubili. Šta je najvažnije što ste tokom godina naučili od svojih pacijenata, bez obzira na ishod njihovog liječenja?

   Moje osobno sazrijevanje je mijenjalo i moj pristup prema bolesti i prema pacijentima. Počela sam sa uvjerenjem da je bolest jednog organa problem liječnika, koji će zasigurno naći pravi način liječenja do ozdravljenja. Ali bilo je mnogo pacijenata koji nisu uspijevali na teškom putu, uprkos najboljim mogućim terapijama… Ono što sam naučila i shvatila je da bolest jednog organa apsolutno nije izolirana od samog pacijenta, od njegove osobnosti, već je usko vezana uz njegovo životno iskustvo koje ga je formiralo takvim kakav jest. Pacijentovo doživljavanje i proživljavanje bolesti pripada samo njemu. Intenzitet patnje i straha, te svih negativnih emocija koje proživljava uz bolest, stvara još veći strah, koji pospješuje razvijanje bolesti. Shvatila sam kroz godine iskustva da postoji jedna vrsta univerzalnog izvora više energije kojoj možemo težiti (o kojoj tako lijepo govori moj dragi prijatelj, fizičar Davor Pavuna), iz koje možemo crpiti spoznaju i potrebnu dozu pozitivne energije koja će djelovati i na naš organizam, te poništavati negativnu energiju koja stvara bolest.

   Jedna od najkontroverznijih teorija je ona o psihološkim uzrocima karcinoma, kakvu je polovinom 20. stoljeća prvi put iznio francuski ljekar dr. Michel Moirot i o kojoj također govorite u Vašoj knjizi. Vjerujete li i Vi da je rak psihosomatska bolest?

   Ja slijedim Einsteinovu fiziku. Einstein nam objašnjava da smo zajednica elektromagnetskih valova koji su u interferenciji jedni sa drugima. Materija, to jest naše tijelo, ima energetsku dimenziju, znači i materija od koje je sazdan živi organizam može primati i imaginizirati ili zračiti energiju. Naše misli i energija direktno utiču na način na koji mozak kontrolira fiziološke procese tijela. Tu činjenicu potvrđuje i pisac i inžinjer koji se dugo godina bavi kvantnom fizikom i epigenetikom, Mladen Kvaternik. Svatko od nas je imao iskustvo da upravlja vlastitim umom, da postigne ono što poželi. To je kvantna fizika u akciji. To je manifestirati realnost. Kontinuirano stvaramo efekte stvarnosti, a naša proživljena iskustva iz prošlosti često su uvjetovana iskustvima sadašnjosti.
   Možemo biti žrtve naših emocija, ili se možemo usmjeriti energiju kamo želimo i tako postići željene efekte.

   Kad smo kod kontroverznih teorija, postoji i ona koja kaže da univerzalni lijek za rak ne postoji jer farmaceutskoj industriji i cjelokupnom sistemu zdravstva to ne bi odgovaralo?

   Neću se nikad eksponirati u kontekstu odobravanja ili kritike farmakološkog stvaranja kemoterapija. Uostalom, za razliku od nekonvencionalnih terapija, postoje dokumentirane eksperimentalne dugogodišnje faze u kojima se dokazuje učinkovitost jednog lijeka… Ali baš zbog toga, mijenjanje naše svijesti, naše percepcije i aktiviranje unutarnjih mehanizama ozdravljenja, sigurno je najbolji prilog terapiji, kakva god ona bila. Naravno, sve to uz dozu povjerenja u liječnika kao svog partnera na putu ozdravljenja.

   Već dvadeset godina radite kao kirurginja u Padovi, bavite se primarno transplantacijama i svakodnevno surađujete s ljudima koji uglavnom, pretpostavljam, ne žele ni razmišljati o nečemu što je izvan okvira konvencionalnih, jasno definiranih metoda u pristupu pacijentima i njihovom liječenju. Kako su Vaše kolege liječnici reagirali na Vašu knjigu i šta misle o stavovima koji su, najblaže rečeno, neobični za jednu kirurginju?

   Ono što pokazujemo nije uvijek ono što osjećamo. Mi liječnici često smo ispunjeni dobrom dozom frustracije, jer i najbolja operacija, ma koliko radikalna bila, može imati tragičan ishod. Pravdamo se često statistikama, ali opet, svaki je pacijent priča za sebe i kao takav ne želi i ne smije biti dio jedne studije niti statistike. Uz najbolje namjere i profesionalnost kirurga, ipak se koji put proživljava i nemoć. Ponekad kada najviše očekujemo, najmanje dobijemo. I u čemu je onda problem? Ista bolest, isti tumor, isti stadij bolesti, isti kirurg, ista tehnika, a ipak jedni ozdrave, a drugi su u progresiji bolesti… Koji je faktor koji je determinantan? Kvantna medicina! Mnoge moje kolege su bili oduševljeni knjigom. Skoro svi su mi rekli da sam izrazila ono što su oni htjeli, ali nisu imali hrabrosti. Ja sam imala tu privilegiju da sam i sama bila pacijent. I željela sam shvatiti!

   „Koja je razlika između Boga i kirurga? Bog si ne umišlja da je i kirurg“ – pomalo šaljivi citat iz Vaše knjige koji, ipak, mnogo toga govori o nadmoćnom, pa nerijetko i egoističnom odnosu liječnika prema pacijentima… Koliko je bitan taj odnos na putu ka ozdravljenju i kako, uopće, prepoznati „pravog“ ljekara koji vas može voditi na tom putu?

   Bolest, a posebno onkološka, jest jedna vrsta smrtne presude. Potrebna je velika doza empatije od liječnika, pažljivo slušati način izlaganja simptoma, koji su jako indikativni, jer su osobni i govore mnogo o pacijentu, promatrati njegove reakcije, koliko izražava ili minimizira simptome, jer ne govore svi pacijenti točno ono što osjećaju… Tek tada će liječnik biti istinski partner pacijentu na putu ozdravljenja, predložiti i naći najbolju moguću soluciju, od konzervativne terapije do operacije. Pacijent često, izlažući simptome, „delegira“ liječnika da riješi njegov problem, a to je potpuno pogrešno, jer problem nije liječnikov, nego pacijentov! On treba naučiti slušati svoje tijelo, pratiti smetnje i na taj način postati glavni protagonist u svom izlječenju. Ni najbolji lijek, ako pacijent nema nade i uvjerenja da će djelovati, neće imati poželjni uspjeh. Imam mnogo pacijenata koji su došli u kritičnom stanju, a vratili se kući zdravi, bez ikakve posebne terapije. Sami su pazili na svoju bolest, dakle, postali su svjesni i osviješćeni!

   Pacijentima, između ostalog, savjetujete da ne pokušavaju tumačiti svoje nalaze i da ne googlaju o svojoj bolesti… Smatrate da informacije sa interneta mogu izazvati konfuziju i obeshrabriti ljude u procesu izliječenja?

   Bombardirani smo mnoštvom informacija, previše njih, bilo da su točne ili netočne, stvaraju konfuziju i povećavaju strah i nesigurnost, jer ljudi koji su preplavljeni negativnim emocijama i strahom tendenciozno svrstavaju sebe u onaj postotak koji ne preživljava bolest… Kako navodim u knjizi, najbolji je liječnik onaj koji pruža i prenosi sigurnost i povjerenje. Tada će i terapija biti djelotvorna, uz dozu samopouzdanja i pozitivnih misli.