Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

Glasovao sam za ulazak Hrvatske u EU. Jesam li se pokajao? Ma ne, nisam bio očaran, pa se nisam ni razočarao.
Simbolički, idući na glasovanje ponio sam “Tri eseja o Europi” Stanka Lasića, eurorealistična promišljanja napisana već početkom devedesetih, kada smo krenuli mantrati da je to naše “prirodno stanište” (jest!) koje – “nema alternative”.

Lasić, kao uvjereni europejac, bez ružičastih naočala piše o “staroj kurvetini Europi” koja je nakupina “sebičnih nacionalnih interesa” u kojoj nas čeka “sto godina samoće”, borbe za afirmacijom u zajednici gdje se nacionalizam ne zove nacionalizam, već finije, kao Francuzi – “frankocentrizam”.

Sladoledari, to je to

Nije mi Lasić rekao ništa novo, studirao sam u EU-u, kao ni Edgar Morin koji je pisao još osamdesetih kako je Europu “teško misliti” jer je ona više ideja nego faktično stanje. Ovih dana mediji pišu o Macronovoj najavi o “Europi s više brzina”, e da bi zemlje “nove Europe”, uključujući Hrvatsku, bile šutnute u zapećak.

Ako te netko ne želi u “elitnom klubu” koji na matrici Macron – Merkel stvara EU unutar EU-a, točnije Europljane prvog, drugog i trećeg reda, onda neka se gone u svoj elitistički geto. Naši eurozastupnici, od Picule do Jakovčića, umjesto da sačuvaju dostojanstvo, osobno i nacionalno, jamraju na predsjednicu Grabar-Kitarović jer vodi krivu politiku u kontekstu inicijative “Tri mora”, vezujući nas za drugorazredne i trećerazredne EU članice, umjesto da onima koji nas i tako ne žele u svom društvu dovikuje kao oni poput provincijalaca, snobova, molimo vas, nemojte nas šutnuti. A oni to već odlučili.

Da, snobovsko ponašanje, jer snob je po definiciji onaj koji bi se družio s onim koji s njim ne bi. To je mazohizam i samoponižavanje. Što je nama EU dao? Devedesetih, kada smo bili objekt srpske agresije, nije nam dao ništa, osim onih komičnih promatrača u bijelom koje smo zvali sladoledari, a koji su mirno promatrali pokolj Vukovara, kulturocid Dubrovnika…

Dapače, EU je učinio mnogo štete. Kada je NATO htio bombardirati Srbe koji su u opsadi držali masakrirano Sarajevo, Mitterrand je sletio u opkoljeno Sarajevo i, kao živi štit, spasio Srbe od bombardiranja, da dalje nastave nesmetano masakrirati Sarajevo.

U Srebrenici su Nizozemci mirno odgledali genocid, rakijali s “đeneralom” Mladićem. Dok se SAD nije umiješao (operacija Oluja) i spriječio novu Srebrenicu u Bihaću, Bruxelles se bavio “ravnotežom krivnje”, ne govoreći o agresiji, već o “zaraćenim stranama”. Sjetimo se samo Carla Bildta, lorda Owena i drugih lordova iz EU-a koji su podupirali Miloševićev zločinački projekt na štetu RH.

U našem pristupnom procesu EU je pristao na sve što je u suprotnosti s njegovim principima, posebno vladavinom prava. Tolerirao je slovenski reket oko granice, pa umjesto da se drže vladavine prava, izreketarili nas na arbitražu na principu “pravičnosti”, a ne prava u kojoj se “proslavio”, osim Slovenca, i njemački sudac. Sada pak traže da prihvatimo rezultate tog mafijaškog reketa zvanog arbitraža koji još traje. Isto su se ponašali i kada nas je Slovenija reketarila oko ulaska u NATO.

Opet, dok se nije umiješao SAD, Slovenci su nas ucjenjivali. S druge strane, kada smo mi s pravom, vezano uz ljudska prava, išli blokirati Srbiju, EU nije stao uz svoju zemlju članicu, već uz depilirane četnike u Beogradu. Od rata na ovamo, za razliku od Washingtona, Bruxelles je skoro uvijek išao na našu štetu.

Zadnji put kada je ministar Tolušić odlučio “lupiti” namete na proizvode iz Srbije i “okruženja” s ciljem da zaštiti naše poljoprivrednike, Bruxelles i “domaći izdajnici” su ga ponizili. A previdjeli su da Italija isto to radi za svoje poljoprivrednike, kao i Francuska za svoje, za što nisu ni pitali Bruxelles. No, Hrvati to ne smiju.

O hrani, pardon, smeću koje nam skupo prodaju da i ne govorimo. Tu smo već trećerazredni EU građani. Što se EU fondova tiče, i tu smo ispleli mit, zaboravivši koliko uplaćujemo, zaboravivši kako njihove banke ovdje lihvarski posluju, koliko para su izvukli iz ove zemlje, zaboravivši i na protekcionizam pri povlačenju istog novca iz fondova, o čemu možete pitati dr. Čorka s našeg Instituta za nuklearnu tehnologiju, čiji projekti nisu prošli, iako su bili (naj)kvalitetniji. Zbog protekcionizma, korupcije ili rasizma, nebitno je. Nisu prošli.

Nema alternative? Baš!

K tome, u identitetskom smislu, Morinova teza kako je Europa više ideja nego stvarnost, nikako ne stoji. Europa više nije ni ideja, Europa ne zna što je u svakom smislu, od političkog do svjetonazorskog. I eto vam Macronove “ideje” o Europljanima prvog, drugog i trećeg reda.

Treba li izići iz takve Unije? Zašto ne! No, ja bih u tom slučaju glasovao opet za ostanak. Ali pod uvjetom da mi, kao pri ulasku, ne trube kako EU “nema alternative”. Jer, što se života tiče, jedina “stvar” koja nema alternative je smrt. A što se politike tiče, društvo bez alternative zove se totalitarizam. U ovom slučaju to je onaj najsuptilnijeg tipa koji je još u 16. st. La Boetie nazvao – dragovoljno ropstvo!

Izvor: Ivica Šola/Slobodna Dalmacija

Odgovori

Skip to content