DON MARINKO MLAKIĆ: Pozvani da rod donosimo
(27. nkg-a)
U prispodobi koju slušamo u današnjem evanđelju Isus se oslanja na starozavjetnu simboliku o Božjem narodu kao Božjem vinogradu i Bogu kao vinogradaru. Bog je gospodar vinograda koji je Izraela kao najdragocjeniju lozu presadio iz Egipta u plodnu zemlju, koju je za nj posebno pripremio: iskrčio, izorao, ogradio zidinama i posred njega postavio kulu stražaru.
To je slika Jeruzalema koji je ograđen zidinama i posred kojeg je Hram kao sigurna utvrda. Vinograd je gospodar povjerio zakupcima. Oni predstavljaju narodne vođe koji su imali zadaću da narodom upravljaju u vjernosti Božjem savezu. Međutim, vinograd nije urodio dobrim urodom. Umjesto vinom urodio je vinjagom. Božji narod nije odgovorio na Božju pažnju svetim životom. Štoviše, Božje proroke, koje je Bog slao da ga opominju zbog nevjere i pozivaju na obraćenje, proganjali su i ubijali. Zato su najodgovorniji njegovi vođe. Zbog vlastitih interesa, pohlepe i častohleplja, oni su potpuno izdali povjerenje koje im je Bog dao. I zato je Bog dopustio da njegov vinograd, tj. Jeruzalem, osvoje stranci, sruše i obeščaste Hram a narod odvedu u sužanjstvo. Točno onako kako je prorokovao Izaija. Povijesna tragedija Božjeg naroda trebala bi svim kasnijim naraštajima biti opomena da život u miru i slobodi prije svega ovisi o čovjekovoj vjernosti Bogu i njegovoj svetoj volji.
Isus ovom prispodobom oštro opominje religiozne vođe Izraela kako nisu ništa naučili iz Izraelove prošlosti i Izaijina proroštva. U istoj prispodobi kroz mučnu sudbinu gospodareva sina, kojeg najamnici izbacuju iz vinograda i ubijaju, on pretkazuje svoje vlastito odbačenje od Izraelovih vođa i smrt na križu. U zaključku oštro proriče kako će se zbog toga njima oduzeti povjerena im vlast i kako će Bog podići novi Božji narod te ga povjeriti drugim upraviteljima. Slika je to Crkve koju Isus povjerava apostolima i u koju poziva sve narode na zemlji. Na ove riječi Isusovi su se slušatelji veoma razljutili.
Vinograd za nas ponajprije predstavlja život kao takav. Život je dar Božji. To je, nadalje, područja u kojima živimo: obitelj, zvanje i posao, sredina u kojoj živimo, narod kojem pripadamo, Crkva u kojoj smo krštenjem Bogu posvećeni… Rad u vinogradu predstavlja našu brigu i zauzetost kako bi život imao onaj smisao koji je sam Bog u nj ugradio. Prispodoba je, naravno, prispodobiva na svakoga od nas. Svi smo mi od Boga primili dar života i pozvani da ga živimo u skladu s Božjom voljom. Svaki drugi način života vodi u ropstvo i smrt. Žetva je trenutak kada ćemo doći pred Boga i polagati račun za svoj život.
Ova prispodoba snažno propituje našu tvrdoću na Božje pozive da živimo u skladu s njegovom voljom. Zašto je čovjek tako tvrdoglav? Zašto je tako snažno zarobljen ovozemnim, da jednostavno žrtvuje vlastitu savjest i vječno spasenje kako bi postigao privremenu moć, lažnu sigurnost ili bogatstvo? Kako može pomisliti da će mu krađa, prijevara, pohlepa, otimanje, bludničenje, učiniti život kvalitetnijim? Zašto taj tako pametan čovjek, koji stvara, planira, koji je kroz povijest stvorio tako genijalna djela, najednom postaje slijep, postaje zapravo glup, neinteligentan, čini tako nelogične i strašne stvari kada je u pitanju njegova vječna sudbina? Okrenemo li se oko sebe, vidimo: u svijetu politike, u poslovnom svijetu, u sportu, u svijetu zabave, pa i u svijetu kulture, koliko prijevara, pohlepe, koliko licemjerja…? Koliko vrijeđanja, ponižavanja i proganjanja onih koji traže istinu i pravdu a prokazuju laž i nepravdu? I tako uvijek iznova. Iako nam život nudi nebrojeno primjera, kako zemaljske stvari stvaraju samo privid sigurnosti i zadovoljstva a čovjeka stvarno zarobljavaju, ljudi uvijek iznova to ponavljaju. Zašto čovjek nikako da se uvjeri da mu ubijanje baštinika neće i ne može donijeti užitak posjedovanja onoga što je ukrao?
Sv. Pavao nas ohrabruje da ne budemo zabrinuti ni za što već da se oslanjamo na Boga. Mir Božji je iznad svakog razuma. Ne možemo ga postići ljudskim silama.
Treba nam vjera, odnosno povjerenje u Boga i njegovu volju. Takva vjera postaje naša sposobnost kojom gledamo život onkraj zemaljskih granica prostora i vremena. Tada možemo vidjeti svu manjkavost prolaznih vrednota. I možemo vidjeti: ono što čovjek tako često prezire, proganja, odbacuje upravo to postaje pravi temelj pravoga života, istinskog mira i slobode. Vjera je vidikovac s koje se vidi kako Bog odbačeno kamenje postavlja za zaglavlja novog života.
Bog nas poziva da zajedno s njime gledamo iz vječnosti na našu vremenitost. ”Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni”. Ovim riječima iz Psalma 118 Isus zaključuje prispodobu. One u konačnici označavaju samoga Krista. On svojom žrtvom postaje ugaoni kamen novog života, nove nade, novog neba i nove zemlje. Isus je temelj na kojem se gradi vjera u budućnost, vjera da ljubav, istina, poštenje, pravda, iskrenost, skromnost u konačnici uvijek pobjeđuje nad mržnjom, laži, nepoštenjem, nepravdom, neiskrenošću, bahatošću, licemjerjem…
Don Marinko Mlakić
