Politika je u osnovi umijeće upravljanja i rukovođenja državom u izravnom značenju, dok je u prenesenom smislu značenje malo drukčije i odnosi se primarno na lukavost, prepredenost, smišljenost, proračunatost i slično. Država bi, pak, trebala značiti također u osnovi upravnu organizaciju s različitim oblicima vladavine i uređenja. Sve su to standardne definicije u općoj politološkoj sferi koje nam, zapravo, na ovakvoj okvirnoj razini ništa bitno ne govore o smislu države, te o smislu upravljanja i njezinog postojanja.

Temeljna identifikacija države, bez obzira na politološka ribanja i prigovaranja, sastoji se u njezinim granicama, njezinom teritoriju i najvažnije – u njezinom stanovništvu. Prostorni potencijal unutar graničnih okvira i kompleks prostornih faktora i posebnosti Hrvatske, u svakoj su normalnoj državi primarna pretpostavka njezinog gospodarskog, društvenog i ukupnog razvoja. Prema tom se potencijalu postavljaju razvojne koncepcije, potiču prostoru svojstvene djelatnosti i gradi sklad s najvrjednijem u prostoru, a to je ljudski potencijal. Krajnje postavljeno, smisao je države upravo u tom potencijalu kojeg možemo različito nazivati (stanovništvo, žiteljstvo, pučanstvo, populacija, državljanstvo… dok građanstvo npr., nije politički istoznačni pojam), ali bez kojeg bilo koja država nema državničkog, političkog niti bilo kakvog drugog ozbiljnijeg smisla.

Procesi se mjere prema vlastitom narodu

Sukladno svemu rečenom, smisao bi i hrvatske države trebao biti u njezinom ljudskom potencijalu, a slijedom toga u njegovom čuvanju, vrednovanju, razvojnom planiranju i planskom usmjeravanju u funkciji dosizanja prostornog i društvenog sklada kojeg većina, inače u pomodnom znanstvenom pristupu naziva i – održivim razvitkom. Svi su osnovni sustavi u zemlji postavljeni i usmjereni prema stanovništvu, prema njemu se računaju, projiciraju i modeliraju svi pokazatelji i trendovi i sukladnost ili skladnost unutar državnih granica, kojoj bi se inače trebalo težiti, jedino uz ili sa stanovništvom definira državu kao potrebni i ograničeni prostor u politološkom smislu. Zapravo i u svakom drugom, ako baš stvari postavimo prema elementarnoj logici postojanja same države i načina upravljanja.

Politički sustav i stranačko upravljanje Hrvatskom u svom apstrahiranju državne osnove i smisla njezinog postojanja, svakim nam danom pokazuju politizaciju u kojoj se gube osnovni hrvatski interesi, podiže nesklad između ljudskog i prostornog potencijala i u kojoj se razvija spoznaja o nesigurnoj budućnosti vlastite zemlje i populacije. Procesi inače nespojivi s osnovnom funkcijom države i načinom upravljanja u državi, na putu prema blagostanju i slobodama koje se uvijek, ali uvijek mjere prema istoj toj vlastitoj populaciji.

Prihvati li se ovakva istina, logičnim bi slijedom mogli zaključiti kako s vlastitom populacijom polako i sigurno nestaje i država, bez obzira na globalna, univerzalna, liberalna, svemirska i slična usmjeravanja naših misli i hrvatskih identitetskih osjećaja. Uz uvijek isto pitanje – jesu li ta usmjeravanja slučajna ili planska? Znajući vrijednost i potencijale hrvatskog prostora i posebno istočne jadranske obale… Slučajnosti koje dugo traju i čije se negativnosti ne žele uočiti, prihvatiti, korigirati i zaustaviti to više ne mogu biti niti smisao političkog djelovanja – u Hrvatskoj može biti anacionalno vođenje i usmjeravanje vlastite populacije prema izumiranju i iseljavanju. Kako je upravo recentno razdoblje upravljanja Hrvatskom upitno po tim i mnogim drugim pitanjima u aktualnoj kompatibilnoj koaliciji koja traži stabilnost za sebe bez primisli na stabilnost vlastite populacije, postojeće sumnje se samo ubrzavaju i podižu.

Iracionalno dokazivanje svemoći

Nesigurnost vlastite populacije u budućim vremenima, uz niz ostalih relevantnih čimbenika, uvijek u pravilu raste u društvima u kojima su poništene temeljne društvene vrijednosti i u kojima se djeca ne smatraju najvećom mogućom vrijednošću ljudskog potencijala, za kojeg smo već (a i mnogi drugi, posebno psiholozi) utvrdili kako predstavlja najveći potencijal svakog društva i prostora. Procesi vezani za navedeno ne mogu se ostaviti stihiji ili pak mirno čekati i promatrati njihovu racionalizaciju samu po sebi, kao što se to trenutno događa ili se u dugom prethodnom razdoblju događalo u Hrvatskoj.

Totalna politizacija Hrvatske vidljiva u slučaju Agrokora, političke trgovine u svemu, nelogičnog stranačkog spajanja (kojeg inače zovu kompatibilnost) i po još puno drugih primjera, potvrđuje nam stvarnu moć političko-stranačkog sustava nad svime u Hrvatskoj. Sve mogu kad žele, samo je pitanje što žele, za koga to žele i što s tim dobivaju? Politička sebičnost podignuta na nepoznatu potenciju još uvijek nam se čini posljedicom ljudskih slabosti, nerazumijevanja, strasti za vladanjem i potpuno iracionalnim dokazivanjem svemoći. Nad kime?

Opet nad vlastitom populacijom koja umjesto bunta izabire novo dostojanstvo u inozemstvu, većini nepoznato u Hrvatskoj prepunoj materijalnog dokazivanja, snobizma, nerazumnih želja, frustracija i političkog totalitarizma uvijek istih stranačkih izabranika po poslušničkoj hijerarhiji prema vrhu. Hrvatska naših dana i naših izgubljenih misli s početka devedesetih u vremenima kad smo bili vjerovali. Zato ne vjeruju mladi i ne prihvaćaju politizaciju svega, ali niti žele više išta mijenjati buntom, umorni od istih obrazaca, političkih postavljanja i ozbiljnih lica kojima se osmijeh pojavi samo uz divljenje stranačkom vrhu. Osmijeh, koji znači poraz i vlastitu slabost. Zato nam i dolaze životne i iskrene crtice s dalekog i nama dragog Islanda. Valja ih ponoviti puno puta i o njima razmisliti:

…i to je Hrvatska naših dana…

„Da… Otišao sam na Island raditi. Mislim da u Hrvatskoj, nažalost, nema više smisla živjeti i raditi, sve se vrti oko toga tko je gdje bio ’41., ’45., ’91., tko je ustaša, a tko partizan… Ne želim da moja djeca moraju živjeti u takvom društvu. S vremenom će i oni doći ovdje. Ovdje se cijeni rad, dobro se plaća rad, svi su sretni, nasmijani, pristupačni, srdačni (vjerojatno zato jer nemaju ustaše i partizane). Ovdje nema šanse da vas poslodavac zezne i za jednu krunu…! Čudno. Tu nema ni Erste, ni Addiko, ni Hypo, ni Sberbank… Samo njihove islandske banke… U više od 20 godina staža koliko imam, prvi put se osjećam cijenjeno na poslu, osjećam kao da sam tu već godinama, a ne tek tjedan dana… Nemaš pojma koliko mi je bilo teško napustiti dom, obitelj, Hrvatsku… Lijepu Hrvatsku… Koju siluju svakodnevno raznorazne spodobe na razne moguće načine… Ljudi su fantastični, jučer smo baš bili na piću poslije posla, Hrvati, Latvijci, Litvanci, Filipinac, Čeh i nekoliko Islanđana… Predobro, svi pričamo na engleskom, nema politikantstva, nema ustaša i partizana, samo veliko prijateljstvo… Islanđani su genijalni ljudi, pomognu kad god treba, di god treba…“ (24 sata, 10.10.2017.).

Da i to je Hrvatska naših dana. Tamo gdje se vraća hrvatski identitet, pomalo izgubljen u našoj stvarnosti između političkih podjela i apsolutne političke kontrole Hrvatske. Tamo vraćaju dostojanstvo i na poslovima za koje im ne treba nikakvo obrazovanje, tamo su spremni prihvatiti izazov i životnu borbu, tamo su im osmjesi dio svakodnevnice i tamo u konačnici nalaze smisao. Samo će politički privilegirani sustav i ljudi u njemu negirati ovakve procese i pripisivati ih antihrvatskom djelovanju i nikad se ne zapitati – što smo mi svi u ovoj zemlji učinili s Hrvatskom da ju mladi ne mogu razumjeti? Niti naše priče iz davnina koje ne prestaju ili koje nam se stalno nameću upravo zbog ovakvih procesa.

Država postoji zbog svojih građana i u njoj su svi jednaki, poznata fraza u koju malo tko u ovoj zemlji vjeruje nakon Agrokora i svih sličnih slijetanja na rub. I zašto sve ovo uopće pišemo? Zato što osjećamo tugu, zato što još uvijek vjerujemo kako će politički sustav to razumjeti, zato što su naši prethodnici puno toga nezasluženog prošli i zato što osjećamo i vidimo kako se Hrvatska prazni uz sebični osjećaj zadovoljstva kompatibilne koalicije, koja nas uz to još i uvjerava – kako nas oni jedini spašavaju. Iako ništa nisu učinili za demografski opstanak Hrvatske, iako imaju čak i ministarstvo tog imena, iako im se stalno ukazuje na problem, iako to postaje pitanje domovinske sigurnosti, iako…

Počnite konačno, gospodo, prihvaćati neumitnost istine da se zemlja kojom upravljate prazni i postaje sve starija i nemoćnija. Za koju je potrebno nešto i činiti…

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save