U Splitu predstavljena knjiga „40 dana za život“

U petak, 20. listopada u Nadbiskupijskom sjemeništu u Splitu održana je promocija knjige „40 dana za život“. Kako je knjiga puna svjedočanstava o tome što sve Bog može učiniti i čini u životima „malih i običnih ljudi“ sama promocija bila je prožeta brojnim svjedočanstvima.

Kip Gospe Fatimske, koji je upravo tada stigao u Split, putuje po Hrvatskoj kako bi nas u godini stote obljetnice ukazanja u Fatimi podsjetio na Gospinu poruku da se i ratovi mogu zaustaviti molitvom krunice pa tako i duhovni rat protiv pobačaja koji je najveći rat današnjice s najvećim brojem nevinih žrtava. Krunica je tako imala i ključnu ulogu u svjedočenju glavnoga gosta promocije prof. dr. don Josipa Mužića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Umjesto teorija iznio je svoje svjedočanstvo i naveo na razmišljanje jesmo li i mi svjedoci čuda u našem životu. Kao mladić otišao je na studij u Italiju i tamo živio svjetovnim životom, izlazio, zabavljao se, ali i ozbiljno studirao. Odlaskom na nedjeljnu misu se ponosio, ali se nije slagao s nekim dijelom učenja Crkve i smatrao je da se treba modernizirati, naročito na području spolnosti. Živeći podvojeno u podsvijesti je dopuštao mogućnost pobačaja ako kontraceptivna sredstva zakažu. Sve se promijenilo na zabavi na koju je bio pozvan prilikom proslave Nove godine za vrijeme jednih praznika: “Zvala me jedna cura. Bila je to zabava, ples i slično a onda oko ponoći sve je stalo. Najavljeno je da sad – molimo krunicu! Pitao sam se: ‘Tko je tu lud?’ Pričao sam s prijateljem koji je živio predbračnu čistoću i vidio sam da je to moguće. On nije manje normalan nego – više normalan. Njegova je teorija bila u skladu s praksom. Tada se u meni pojavila želja za promjenom. Bog može učiniti promjenu. I molio sam za to. Ostavio sam staro društvo, našao nove ljude. Stvari su se počele mijenjati. Nakon osam godina odlučio sam biti svećenik”, posvjedočio je dr. Mužić.

Pobačaju je nekad prešutno dao pristanak, ali obraćenje sve stavlja na svoje mjesto i stavlja u sklad teoriju i praksu. To je pitanje koje nas poziva da budemo potpuni vjernici i ne živimo vjeru polovično. Potrebno je danas više svjedočanstava, molitve i govora obraćenih srca. I agnostici su postali vjernici po molitvi i postu i veliki zagovornici za život, poput autora filma „Nijemi krik“ i bivših zaposlenika klinika za pobačaje. I Ivan Pavao II. kad je govorio o kulturi smrti govorio je o novoj potlačenoj klasi koja se danas ubija, a to su nerođeni. Nekad je i inicijativa krenula s malo ljudi, a koliko ih danas ima, pravo je Božje čudo.

Knjigu je zatim predstavio Ante Čaljkušić, voditelj inicijative u Hrvatskoj. Knjiga je zamišljena da se čita 40 dana i svaki dan okrjepljuje jednim svjedočanstvom i kratkom molitvom kako bi bila na poticaj za predanje Božjem djelovanju. Napisali su je sami začetnici inicijative u Americi i oni u toj knjizi progovaraju o samom Božjem planu i čudu koja su se događala u njihovim životima da bi do toga uopće došlo. Pozivaju nas, da kao i oni, izađemo iz zone komfora i uljuljanosti te prihvatimo problem pobačaja kao osobni problem. Tek kad nešto čovjek doživi osobno, kad problem pobačaja postane osobni problem za koji se treba založiti tada to ostavlja neizbrisivi trag. Tako kroz knjigu imamo svjedočanstva onih koji su izabrali život kao trudnice, oni koji su trebali biti pobačeni, bivših abortera koji su sada gorljivi zagovornici za život, a sve to po Božjem čudesnom djelovanju koje čini kroz molitvu i post te svjedočenje Božje ljubavi pred bolnicama onih koji mu istinski vjeruju.

Milosti molitve pred bolnicom svjedočila je i moliteljica Ivana koje je baš u hladnim, burnim danima onda kad joj je bilo najteže bdjeti i rado bi ostala u toplini doma, doživjela nešto što ju je potreslo i ostavilo duboki trag. U svojoj nutrini osjetila je hladnoću, strah, odbačenost koju proživljavaju djeca prilikom pobačaja. To ju je potaklo da se još više zalaže u borbi za život i da ona koja sa suprugom već 12 godina ne može imati djecu, doživi nerođene koji su trebali biti pobačeni kao svoju duhovnu djecu. Da bi slavlje života bilo potpuno, prigodnim pjesmama su ga upotpunili bend „Kraljice Anđela“ s Neslanovca, a druženje se nastavilo uz malu zakusku.

Izvor: Marija Šošić/smn.hr

Odgovori

Skip to content