Nećemo biti spašeni ne budemo li činili dobro

34. nedjelja kroz godinu (A) – Isus Krist kralj svega stvorenja, 2017.

Ovom 34. nedjeljom kroz godinu, u kojoj Isusa Krista slavimo kao kralja svega stvorenja, završavamo liturgijsku godinu. Prigoda je to da nam i liturgijska čitanja progovore o kraju svijeta koji poznajemo i budućnosti koja nakon toga slijedi.

Sva tri liturgijska čitanja u kraju svijeta prepoznaju Božji dolazak. Dok sv. Pavao, u drugom čitanju, „o njegovu Dolasku“ vidi obeskrepljenje svakog vrhovništva, svake vlasti i sile te podlaganje svih neprijatelja, a „kao posljednji neprijatelj bit će obeskrepljenja smrt“, prvo čitanje i evanđelje taj „Dolazak“ opisuju slikom suđenja.

Iako iz ovih slika, a riječ je doista o slikama, jasno proizlazi da budućnost koja će uslijediti nakon ovozemaljskog kraja neće biti za sve jednaka, sva svetopisamska čitanja svejedno odišu nadom. Možemo izdvojiti nekoliko poruka koje to potvrđuju. To su poruke o Bogu kao pastiru koji traži izgubljene, dovodi natrag zalutale, povija ranjene, krijepi nemoćne, bdije nad pretilim i jakima, izvodi na poljane zelene i vrutke tihane, ali i Kristu koji „uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih“, u kojemu će biti oživljeni svi oni koji su u Adamu umrli.

Ovim se porukama može pridružiti i poruka koju Sin Čovječji iz današnje prispodobe upućuje onima s desna: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!“, ali koju, nažalost, donekle kompromitira poruka upućena onima s lijeva: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!“

Da bismo razumjeli zašto ovu poruku nade izraženu u pozivu onima s desna samo donekle kompromitira poruka upućena onima s lijeva, bilo bi potrebno razumjeti kontekst u koji je evanđelist Matej uklopio ovu Isusovu prispodobu. Kontekst je 25. poglavlje njegovog evanđelja koje je sadržano od triju prispodoba. Mi smo ih imali priliku sve tri pročitati i o njima razmišljati ovih posljednjih nedjelja liturgijske godine.

Prva od njih je prispodoba o deset djevica, od kojih je pet bilo mudrih, a pet ludih. Iako smo mi poruku te prispodobe iščitavali i kao poruku koju Isus upućuje nama, osobito kad je riječ o njegovom drugom dolasku, ona je u prvom redu bila upućena starozavjetnom Božjem narodu koji je, poput deset djevica, iščekivao Zaručnikov dolazak tijekom cijele svoje povijesti, no nažalost mnogi su, u vrijeme kad je Zaručnik došao, ostali bez ulja u svojim svjetiljkama, nisu ga prepoznali i postali dionici njegovog novog naroda, Crkve.

Druga je prispodoba o talentima koju smo čitali prošle nedjelje. To je prispodoba koja je upućena u prvom redu Isusovim učenicima, nama kršćanima i Crkvi. Nama je Isus prije svoga odlaska ostavio talente – među kojima se osobito ističe talent kršćanske vjere – da ih na različite načine oplodimo kako bismo mu, po njegovom povratku, a on će sigurno ponovo doći, to što smo primili mogli vratiti s plodovima. Važno je primijetiti ovaj rast koji se događa s ovim prispodobama i njihovim adresatima s Izabranog naroda na Crkvu, koja je ponuđena svim narodima i tvori novi Božji narod.

Treća prispodoba, a to je ova koja nam je ponuđena danas, svoj adresat nema samo u Izabranom narodu, Crkvi i nama kršćanima. Ova je prispodoba upućena svim ljudima, a osobito onima koji ne pripadaju ni Crkvi ni Izabranom narodu, onima koji Krista nikad nisu imali prilike susresti i upoznati. „Kada te vidjesmo?“, pitaju se i oni s lijeva i desna. I nakon toga čuju jasan odgovor: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“

Drugim riječima, nada koju jasno izražava ova prispodoba sadržana je u poruci da je svima ljudima, bez obzira poznaju li ili ne poznaju Isusa Krista, odnosno jesu li vjernici ove ili one vjere ili su, danas je to moderno, agnostici i ateisti, moguće spasenje koje je Bog ljudima ponudio u Isusu Kristu, ako svoj život pretvore u činjenje dobra onima koji su potrebni dobra. Na kraju nećemo biti suđeni po tome što smo o Bogu znali ili nismo znali. Na kraju ćemo biti suđeni po tome što smo činili ili nismo učinili svojoj braći i sestrama.

Ova poruka nade upućena svima, među kojima bih danas osobito izdvojio našu braću i sestre agnostike i ateiste kojima je ovo evanđelje poziv i poticaj da se u skladu sa vlastitom savješću na različite načine nastave zalagati za dobro čovjeka i čovječanstva, svojevrstan je ispit savjesti za nas kršćane i katolike koji mislimo da poznajemo Isusa Krista. Jer, ako je onima koji Isusa ne poznaju današnje evanđelje poruka nade da mogu biti spašeni samom činjenicom da čine dobro, ono je istovremeno za nas kršćane i katolike poruka upozorenja da nećemo biti spašeni ne budemo li činili dobro.

To nam upozorenje jasno poručuje da je uzaludno naše prepoznavanje da smo Kristovi time što se javno ispovijedamo kao kršćani i katolici, ako ga istovremeno – između ostalog i zbog toga što smo kršćani i katolici jer to što jesmo pročišćava naš pogled na druge ljude i usmjerava naše odnos prema njima – ne uspijemo prepoznati i u siromasima, odnosno onima koji su gladni i žedni, stranci, goli, bolesni i tamnici.

Nabrojene, u svijetlu poruke pape Franje za 1. Svjetski dan siromašnih koji smo proslavili prošle nedjelje, možemo danas prepoznati i „u tisućama lica obilježenih patnjom, isključenošću, zlostavljanjima, nasiljima, mučenjima i zatvaranjima, ratom, lišavanjem slobode i dostojanstva, neznanjem i nepismenošću, izvanrednim zdravstvenim situacijama i nezaposlenošću, trgovinom robljem i ropstvom, progonstvom i bijedom, prisilnom migracijom. Siromaštvo ima lice žena, muškaraca, djece izrabljenih zbog niskih interesa, gaženih izopačenom logikom moći i novca.

Kakav samo nemilosrdan i beskrajan popis možemo sastaviti kada tome pridodamo siromaštvo nastalo kao plod društvene nepravde, moralne degeneracije, pohlepe nekolicine izabranih i opće ravnodušnosti!“ Sve njih smo pozvani ljubiti djelotvornom ljubavlju čineći im dobro, ali i aktivno se zalažući za uklanjanje uzroka koji dovode do toga da neki među nama oskudijevaju s onim osnovnim, a drugi se, zbog društvene nepravde, moralne degeneracije i pohlepe, ravnodušno razbacuju.

Ipak, potrebno je na kraju reći i to da se djelotvorna ljubav koju dugujemo svojoj braći i sestrama ne smije suziti isključivo na materijalnu stvarnost. Doista, često ono evanđeosko „ogladnjeh, i dadoste mi jesti …“, shvaćamo isključivo kao brigu za tjelesnu potrebu bližnjih. Zato mnogi Crkvu žele vidjeti tek kao jednu socijalnu ustanovu. Evanđelje ne misli samo na tu dimenziju i Crkva nije samo to, iako je i to dimenzija koju ne smije zanemariti. Crkva je poslana najprije tažiti onu duhovnu glad, koja je daleko gora od one tjelesne i zapravo je tjelesna tek njezina posljedica.

Ako to ne učini Crkva, a Crkvu činimo svi mi, tko će to učiniti? Tko će nahraniti duhovnu glad ovog svijeta i vremena? Tko će ovom svijetu i vremenu ponuditi čašu vode? Tko će ponovo primiti one koji su se otuđili od vjere i Boga i postali stranci, a svaki dan ih je sve više? Tko će pohoditi i liječiti bolesti duha i utamničenike grijeha? Ima li, pitam i vas i sebe, među nama, i takvih poslužitelja Isusa Krista ili će Gospodin i nad Crkvom i kršćanima ovog našeg svijeta i vremena, u kojem se sve više događa otuđenje od vjere, morati reći: Bijah gladan, žedan, gol, bolestan, utamničen i ne poslužiste me?

I nemojmo se bojati! Gospodin nas nipošto ne želi osuditi. Sjetimo se utješnih riječi punih nade današnje liturgije s kojima smo počeli ovo razmišljanje: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“ i „Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.“ Krist nas je došao spasiti. On želi spasiti sve ljude. Potrebno je samo da se, u zajedništvu s drugima, prepustimo njegovom vodstvu i uputama.

Tome služi i naše redovito nedjeljno okupljanje na euharistijskim slavljima koja nas, kao pojedince i kao zajednicu Crkve, uvijek ponovo osposobljuje i šalje da i mi, nakon onog: „Idite u miru!“, možemo Boga slaviti posvuda i u svim životnim situacijama, prepoznajući Isusa kojega treba poslužiti, ali i čineći da u nama bude prepoznat taj isti Isus koji s ljubavlju poslužuje.

MONS. MATE UZINIĆ, BISKUP DUBROVAČKI / MISIJA

Odgovori

Skip to content