Nino Raspudić: Je li ovaj Mladić bio i u Hrvatskoj?
Nakon prvostupanjske presude kojom je Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor ostao je ipak trag gorčine i spoznaja kako, unatoč zasluženoj najstrožoj predviđenoj kazni, do katarze nije došlo jer Haški sud nije ispunio svoje temeljne zadaće, piše Nino Raspudić za Večernji list.
“Međunarodna zajednica”, čije je najistaknutije oružje bio Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, eksplicitno je sebi, između ostalog, dala u zadatak i otkrivanje istine o ratovima devedesetih. Danas nam, primjerice, iz tog miljea poturaju čitanku za nastavnike povijesti u kojoj piše kako je priznanje Hrvatske dovelo do eskalacije sukoba, što je lako dokaziva laž, jer je Hrvatska prvo trebala preživjeti agresiju da bi postala dostojna priznanja, do kojeg je od većine europskih zemalja došlo tek 15.1. 1992., dva mjeseca nakon pada Vukovara. Valja priznati kako je zahvaljujući radu međunarodnog suda stvorena je respektabilna arhiva, ali uzevši u obzir koliko je sredstava poreznih obveznika zemalja koje ga financiraju utrošeno, a čiji su najveći dio progutale vojske odvjetnika, sudaca, prevoditelja, birokrata, to se moglo postići i s bitno manjim utroškom.
Samoproglašena zadaća ustanovljivanja istine od strane međunarodnog suda podrazumijeva da su akteri na terenu sami za to nesposobni. Dakle, Haag će o ratu u Hrvatskoj bolje doznati istinu nego Hrvatska. Već je i sam pristanak na takvu igru samoponižavajući – mi priznajemo da je naša istina parcijalna i pristrana, dok je haška, poput Božje, cjelovita i objektivna.
Druga, ne manje važna zadaća Haškog suda, bilo je ponovno uspostavljanje pravde. Kažnjavanje zločinaca uvijek se vrši u ime ideje pravednosti. Ravnoteža moralnog i pravnog poretka narušena je obiješću zločinaca (Grci su to nazivali hibris), pa sud provodi nemesis, pravičnu kaznu, čime se svijet opet dovodi u ravnotežu.
No tko treba odgovarati za zločine? Neposredni izvršitelji, nalogodavci, kreatori politika koje su stvorile kontekst za zločine? Srpski mediji često zbrajaju godine zatvora koje je do sada izrekao Haški sud, po čemu ispada kako su daleko najviše osuđivani Srbi. Ali koji Srbi? Tu se vidi zašto je tužiteljstvo najproblematičniji dio suda. U optužnicama se išlo na kriminaliziranje srpskog vodstva u BiH i u Hrvatskoj, ali se amnestiralo Beograd, vrh Jugoslavije i vrh JNA. Zašto, primjerice, nisu optuženi generali Kadijević i Adžić? Nakon objavljivanja snimki na kojima se vidi kako Škorpioni, jedinica koju je osnovao DBS Srbije vrši egzekucije u Istočnoj Bosni, kako je moguće, a tako ispada prema presudi Mladiću, da je to krimen koji se tiče samo Srba iz BiH?
Nakon prečanskih Srba, drugi najveći krivac po broju dobivenih godina je hrvatsko vodstvo u BiH. Upada u oči kako su se kod zločina Armije BiH optužnice zaustavljale na najnižim počiniteljima, nije se išlo do vrha, nije se tražio put do Izetbegovića, dok se kod zločina koji su počinili pripadnici HVO-a na sve načine nastojalo uspostaviti linija odgovornost do najviših razina, tj. do onoga što je pripravljeno originalnim haškim konstruktom “udruženog zločinačkog poduhvata”.
Haški sud je istovremeno bio i krajnje spor, pa neka suđenja poput Prliću i ostalima traju već 14 godina, a u nekim slučajevima i neodgovorno brzoplet. Tako su braća Mirjan i Zoran Kupreškić ekspresno optuženi i prvostupanjski osuđeni na osam i deset godina za zločin u Ahmićima, eda bi drugostupanjskom presudom nakon više od četiri godine pritvora bili oslobođeni pri čemu je istaknuto kako im je učinjena velika nepravda, ali za četverogodišnje čamljenje u Hagu i olaku stigmu zločinaca nisu dobili nikakvu odštetu. Tužiteljstvo je u svom djelovanju povremeno prelazilo i granice bizarnog – o čemu svjedoči i podizanje optužnice za ratne zločine počinjene u Vitezu i Lašavanskoj dolini protiv Stipe Alilovića, čovjeka koji je otišao iz Lašavanske doline u travnju 1992., godinu dana prije sukoba s Muslimanima, a u međuvremenu se razbolio i umro u inozemstvu. Ugledu suda nisu pridonijele ni goleme diskrepancije između prvostupanjskih i pravomoćnih presuda, kao u slučaju generala Blaškića, a kasnije i Gotovine i Markača.
Posebna priča je korištenje suda kao sredstava za političko modeliranje u zemljama mušterijama. Haagom se ucjenjivalo, razbijalo politička vodstva, pomagalo miljenicima međunarodne zajednice u unutarnjopolitičkim borbama.
Sjetimo se kako je tužiteljica Carla del Ponte dolazila kao kolonijalni gospodar u Hrvatsku dijeliti packe i kako ju je se snishodljivo primalo i gutalo njene laži o tome kako se general Gotovina skriva u Hrvatskoj ili Hercegovini. Ovih dana haški tužitelj u slučaju Prlić i ostali, Kenneth Scott dolazi kao gost istočnomostarskog gospodara rata Safeta Oručevića koji ga vodi po tribinama kao novog paradnog konja bošnjačke mitomanije.
Vrhunac sramoćenja Haškog suda bila je lakrdija oko Vojislava Šešelja, kojeg su pod mutnom optužnicom držali u pritvoru jer im je politički odgovaralo da ga nema u Srbiji, i nakon što su mu godinama omogućavali besplatnu pozornicu za političkih egshibicionizam, pustili su ga zbog zdravstvenih razloga, kao navodno smrtno bolesnog, da bi danas nastavio po istom, deblji i živahniji nego ikada.
O tome koliko međunarodni sudovi mogu vratiti vjeru u pravdu, dovoljno govori i to što su SAD, u vrijeme kad su najviše pritiskali Hrvatsku oku suradnje s Haškim sudom, istovremeno tražili izuzeće za njihove državljane od izručenja Međunarodnom sudu za ratne zločine. Kako poštovati takve sudove i takvu međunarodnu pravdu?
Kako može biti pravičan proces koji traje 14 godina, poput onog šestorki Hrvata iz BiH koji će se okončati presudom sljedećeg tjedna? Sve i da ih oslobode, tj. ne izreknu im kaznu, zar nisu već kažnjeni s gotovo 14 godina u pritvoru i kosi li se tako dugačko suđenje i pritvor s načelom presumpcije nevinosti prema kojem nitko ne može biti smatran krivim pa ni kažnjen prije pravomoćne presude? Je li se Mladića moglo privesti pravdi i ranije? Teško da ćemo ikada saznati. Sasvim bi drugi osjećaj bio da je osuđen, dok je bio pri snazi, onaj bahati Ratko Mladić, a ne ovaj derutni starac koji više izgleda kao neki Mirko Starić, kao futrola nekadašnjeg zlikovca. Pitanje je i kada će biti izrečena pravomoćna presuda, hoće li je Mladić dočekati i, ako je dočeka, hoće li provesti u zatvoru još mjesec, godinu ili pet, tj. što uopće znači doživotni zatvor u tim godinama i takvom zdravstvenom stanju.
Nije isto osuditi na doživotni zatvor čovjeka od trideset, pedeset ili osamdeset godina. Ovako ga se, nakon dugogodišnjeg skrivanja i na koncu suđenja u bijednom stanju, pretvara u novog srpskog mučenika, suvremenog jazavca pred sudom, čime se ideju za koju je Mladić činio zločine pojačava novim mitom, umjesto da je se dekonstruira. Nevjerojatno je da Mladić u Haagu nije optužen i za zločine u Hrvatskoj. Opet ostaje dojam kako je Mladić s petokrakom u uniformi JNA u Hrvatskoj 1991. valjda bio dobar momak, a postao je zao tek u odori generala Republike Srpske. Ostaje na savjesti svim hrvatskim vlastima od rata naovamo jesu li po tom pitanju mogli učiniti više. Kuriozitet, samo za neupućene, predstavlja činjenica da je Mladić na izricanju presude nosio kravatu na kojoj nije bila kokarda već srp i čekić.
Na koncu, samoproglašena uloga Haškog suda bila je i pridonijeti pomirenju naroda na prostoru bivše Jugoslavije, zadaća u kojoj je najviše podbacio, a što se najbolje vidi u današnjoj BiH. Pune 22 godine nakon rata tamo egzistiraju tri potpuno odvojena društva, tri sasvim različite priče, tri nesumjerljive memorije. U Republici Srpskoj je Mladić heroj, u Federaciji zločinac. Sljedećeg tjedna, nakon presude hrvatskoj “šestorici”, dodatno će se podijeliti i Federacija na bošnjačku i hrvatsku “istinu”.
O mogućnosti pomirenja na koncu govori i to što je mezimac međunarodne zajednice, aktualni srpski predsjednik Aleksandar Vučić, prije deset godina izvodio performans s postavljanjem ploče “Bulevar Ratka Mladića”, a danas nam iz Merkeličinog krila maše kao uzoran, proeuropski balkanski političar. Sagledano u cjelini politike tzv. međunarodne zajednice, od izuzimanja SAD-a iz sudova kojima tlače druge, 14-godišnjim procesima, optužnicama koje su zaobišle vrh Jugoslavije i JNA, različitim kriterijima kad se od izravnih počinitelja ide prema vojnom i političkom vrhu, političkim turnejama i trgovinama tužitelja, Mladićem koji je dobar 1991., a zao 1992.-95., Vučićem iz 2017. koji valjda ni u putu nije sreo onoga iz 1995. ili 2007., Haški sud je izgubio svaki moralni autoritet, jednako kao i tzv. “međunarodna zajednica” koja stoji iza njega.
Žrtvama politike čiji je važan izvrši kotač bio Ratko Mladić ostaje “utjeha” da će on, umjesto u nekom vojnom staračkom domu u Čačku ili Požarevcu, ostatak staračkih i bolesničkih dana provesti gledajući iste tv-kanale i rješavajući iste križaljke u luksuznijem ambijentu nekog europskog zatvora. Bez pomisli da na koncu Bog jedini pravično sudi, to bilo bi prilično neizdrživo.
Izvor: Nino Raspudić/Večernji list
