Prije par dana na jednoj od hrvatskih tv postaja izvršeno je istraživanje o uspješnosti dosadašnjih hrvatskih premijera. Vremenski opseg je od 2000 godine, pa sve do danas. Temeljem rezultata istraživanja oslonjenih samo na rast BDP-a, utvrđeno je kako je Ivica Račan bio najuspješniji premijer. Rast BDP je bio 18,6% u vrijeme Račana, a svi drugi premijeri nisu ostvarili takav rezultat. U usporedbi s drugim državama novim članicama EU, Hrvatska je bila po rastu BDP-a svo vrijeme iza bivših komunističkih država, koje su računate kao nove članice EU. Sporiji rast hrvatskog BDP u usporedbi sa tim država je čak i za vrijeme Račan bio niži.

Kolega Šonje dao je svoj komentar objašnjenja kroz niske kamatne stope i kroz visoke stope rasta BDP-a u cijeloj EU, što je djelovalo poticajno na hrvatsko gospodarstvo kao neki ekonomski val. Naravno nije pružio odgovor zbog čega su kamatne stope bile snižene u Račanovo doba. Međutim, voditelj TV programa postavio je jednostavno pitanje, kako je mogao jedan Ivica Račan postići takav dobar rezultat, a doista nije imao ni temeljna predznanja o gospodarstvu, niti je iskazivao bilo kakav interes za gospodarstvo dok je bio premijer.

Unatoč tomu što je kolega Šonje pokušao doista biti što precizniji u objašnjenju „tajne“ uspjeha Ivice Račana, izostavio je tri najvažnija čimbenika i doista su NE PONOVLJIVO POZITIVNI i djelovali su u vrijeme vlade Ivice Račana. Stoga se valja podsjetiti na te činjenice i spoznati zašto je Ivica Račan postigao dobar uspjeh u rastu hrvatskog BDP-a.

Prvo, odmah od prvog siječnja 2002 godine uveo se Euro kao valuta. Svi Hrvatski Državljani koji su imali gotovinsku ušteđevinu u njemačkim markama morali su je zamijeniti u Eure! Tada se masa deviznog novca izvan bankovnog sustava slila u bankovni sustav. Ljudi su najvećim dijelom taj novac do tada držali negdje skriveno doma. Ukoliko me sjećanje ne vara, ali mislim da je upravo Račan tada spomenuo, kako se nekih 11 milijardi maraka slilo u bankovni sustav. Ako se ima na umu postojanje još tada valutne klauzule, koja je obvezivala HNB na održavanje nepromjenljivog tečaja kune, omjer je bio 4 kune za 1 marku, pa se prešlo na 7,5 kuna za jedan Euro. Valutna klauzula je osnova za kreditnu ekspanziju u Hrvatsko, pa je za svaki odobreni kredit u kunama potrebno pokriće u markama ili danas u eurima. Tako je tadašnji gotovinski priljev deviza u bankovni sustav omogućio kreditnu ekspanziju. Priljevom novca u bankovni sustav povećala se ponuda novca i kamatna stopa je morala pasti. Banke tada NISU bile u vlasništvu stranaca i HNB i komercijalne banke nisu trebale dopuštenje šefova iz Bruxellesa!

Druga bitna činjenica je primitak Hrvatske u članstvo WTO, odnosno svjetske trgovinske organizacije. Primitak u WTO olakšao je pristup Hrvatske inozemnom novčarskom tržištu i dobivanju povoljnih inozemnih kredita, puno povoljnije nego do tada. Naravno to je još dodatno pospješilo kreditnu ekspanziju u Hrvatskoj i uvećalo rast novčane mase, odnosno količine novca u optjecaju. Došlo je tada i do naglog rasta vanjskog zaduženja Hrvatske upravo zbog članstva u WTO i to za oko 10 milijardi eura za mandata Ivice Račana. Do tada je Hrvatska već imala akumulirani vanjski dug od oko 10 milijardi eura, a Račan je poduplao taj vanjski dug. Rast vanjskog duga Hrvatske nastavljen je i sa dolaskom Sanadera na vlast, na žalost.

Kada se sada ima u vidu činjenica da niti jedna hrvatska vlada nikad nije imalu nikakvu strategiju gospodarskog razvitka, onda se može dokučiti zbog čega rast vanjskog zaduženja Hrvatske nije doveo do ozbiljnijeg rasta zaposlenosti, stabilnijih makrofinancija i dugoročnijeg rast BDP-a. Drugim riječima, rast hrvatskog vanjskog duga bio je ne kontroliran i samim time gospodarski nedostatno učinkovit. Zbog nepostojanja ekonomske strategije razvitka gospodarstva, krediti su odobravani „jednako“ bilo za kupnju uvozne robe ili domaće robe! Bilo za kupnju automobila, ili stanova, ili otvaranja nekog obrta! Za sve su važili sličnim kriteriji kreditiranja, odnosno prije svega slična kamatna stopa. Kako je Hrvatska te 2000 godine tek praktično izišla iz rata, priljev novca kroz jeftine kredite uglavnom je završio na uvoznoj potrošnoj robi.

Konačno treći čimbenik, koji je isto tako neponovljiv bio je 11 rujan i teroristički napad na SAD, ali i prijetnja napadima na EU. To je potaklo inozemne turiste na masovni dolazak u Hrvatsku iz sigurnosnih razloga. Tako je turizam ponovno postao važna gospodarska djelatnost Hrvatske.

Dakle primitak Hrvatske u članstvo WTO, uvođenje eura kao jedinstvene valute EU i teroristički napad od 11 rujna na SAD, bili su doista JEDINSTVENI i NE PONOVLJIVI čimbenici koji su djelovali pozitivno na hrvatsko gospodarstvo u vrijeme premijera Ivice Račana.

Međutim, valja se prisjetiti i još jedne činjenice. Kada je vlada Ivice Račana okončavala mandat, u javnosti je vladalo stajalište kako unatoč visokim stopama rasta BDP-a, narod nije zamjetio i nikakav materijalni boljitak. Premijer Ivica Račan tada je izrekao NE zaboravnu bedastoću, „narod živi bolje samo to ne osjeća“! Drugim riječima, niti samom Račanu nije bilo jasno zašto narod ne osjeti boljitak kad svi statistički podaci govore o visokoj stopi rasta hrvatskog BDP-a! Nije ništa drugačije ni danas, kada se opet imaju pozitivne stope rasta BDP-a, a narod bježi iz države glavom bez obzira!

Odgovor na ovo pitanje leži u načinu izračunava stope rast Hrvatskog BDP-a. Glavni izvori podataka za obračun godišnjeg BDP-a jesu: Registar godišnjih financijskih izvješća poduzeća (poduzetnici, banke i štedionice, osiguravajuća društva i ostale financijske institucije) koji vodi FINA, godišnje financijsko izvješće za proračune i proračunske korisnike, statističko izvješće za neprofitne institucije, godišnji podaci porezne uprave za neinkorporirane jedinice i samozaposlene, statistička istraživanja, statistika financija i bilanca plaćanja Hrvatske narodne banke, fiskalna statistika Ministarstva financija i ostali raspoloživi izvori podataka.

Spomenuti način izračuna BDP je zastario način iz doba komunizma. Tada se tako računao rast BDP-a, jer se nastojalo napuhati znamenke sa postotcima koji objektivno nisu postojali. Financijska izvješća poduzeća i općenito gospodarskih subjekata ne govore puno o rastu BDP-a. Naime, to što će poduzeća bolje poslovati samo je naznaka mogućnih uvjeta poslovanja u gospodarstvu, ali koliki je doista iznos novostvorene vrijednosti iz gospodarstva to se ne može dokučiti. Upravo taj rast novostvorene vrijednosti je rast BDP-a!

Stoga, BDP se može izračunavati samo kao rast računovodstvene dobiti svih poduzeća, ali i neto prihoda SVIH Hrvatskih Državljana! To je jedini mogući način za utvrđivanje stope rasta BDP.

Poučeni iskustvom “Agrokora” jasno se može spoznati kako financijska izvješća poduzeća, tvrtki, osiguravajućih tvrtki i svih ostalih navedenih tvrtki može biti jako dobro krivotvoreno! Drugim riječima, rast BDP-a se neće niti dogoditi, ali će izvješća upravo govoriti suprotno tomu.

Sve dotle dokle se ne sprovede temeljita financijska preobrazba i potpuno novi pristup izračuna BDP-a, ali i poreza, statistika će govoriti jedno, a stvarnost će biti drugačija. Naime, sve dok se ne uvede prijava SVIH prihoda SVAKOG PUNODOBNOG Hrvatskog Državljanina ministarstvu financija i uspostava TEMELJITE kontrole financijskog poslovanja hrvatskih tvrtki iz svih djelatnosti, izračun rasta BDP biti će samo veća ili manja krivotvorina. Upravo uvođenje prijave svih prihoda svakog punodobnog Hrvatskog Državljanina ministarstvu financija bio je jedan od temeljnih postulata gospodarskog programa HSP-a! Svaki se prihod mora prijaviti, a i svaka osoba koja nije ostvarila nikakav prihod mora to isto prijaviti. Time bi se izbjegla potreba uvođenja povjerenstava za utvrđivanje podrijetla imovne, bedastoće koja je nastala još u komunizmu. Osobe koje ne ostvare prihod to moraju potvrditi i potpisati kao i osobe sa prihodom, jer se tada neće nitko moći pozvati kako odjednom ima 2 milijuna kuna, ali je to stečeno od prije 5 godina i za to doba ne postoje podaci!

Izbjeglo bi se i prijavljivanje na LAŽNE adrese prebivališta, koja se nalaze na prostorima od posebne državne skrbi! Porez se plaća na visinu ostvarenog prihoda, a ne na adresu! Time bi država uštedjela na besmislenim povratima poreza osobama koje su prijavile mjesto prebivališta samo radi povrata poreza, odnosno prihoda iz državnog proračuna. Isto tako bi se MORAO ograničiti iznos za mogućnost gotovinske uplate na bankovni račun. Ne bi se više moglo stotine tisuća eura prenositi u torbama i stavljati na bankovne račune bez ikakve potvrde odakle dolazi novac.

Bilo kako bilo, kada bi se izračun rasta hrvatskog BDP vodio na gore spomenuti način, onda se više ne bi moglo lagati narodu kako živi bolje, ali eto to narod ne osjeti iz nepoznatog razloga! Država bi bila motivirana donositi ekonomske programe u cilju rasta BDP-a i rasta zaposlenosti, jer bi zaposlenici sa svojim prihodima bili temelj proračunskih prihoda! Onda država ne bi samo vodila skrb o uravnoteženju državnog proračuna i javnosti servirala bajke o silnoj skrbi za rast broja zaposlenih i uz nikakvu aktivnost na tom polju!

Što reći na koncu, Račanova vlada je bila zamijenila prvi put u suverenoj Državi Hrvatskoj HDZ na vlasti, koji je izgubio izbore zbog sveopće legalne pljačke. No, kada je odlazio SDP s vlasti, onda je odlazio zato što su se ponašali jednako kao u „zlatno doba titoizma“ iz 70-ih godina! Na vlast se vratio HDZ s najperfidnijim dražvnim lopovom Sanaderom, koji je, narodski rečeno, doslovce baš sve opelješio! Milanović je prema spomenutom istraživanju bio NAJGORI hrvatski premijer, jer mu je stopa rasta BDP bila -0,5%. Milanović je bio zamijenio Sanadera, a ekonomski nije doslovce NIŠTA učinio u državi. Državu je vodio kao u vrijeme titoizma iz 60-ih godina. Ne dao nam Bog dragi još jednom nekog Račana ili Milanovića, jer Hrvatske više ne bi ni bilo!

Dr. Tihomir Janjiček

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save