DON MARINKO MLAKIĆ: Prikazanje života
(Sv. Obitelj – B, 2017.)
Prvu nedjelju po Božiću Crkva slavi kao Blagdan Svete Obitelji. Misno evanđelje ove godine stavlja pred nas prizor prikazanja Isusa u Hramu.
Biblijski Božji narod njegovao je vjeru da svaki prvorođenac pripada Bogu. Zato mu ga valja prikazati kao dar. Žrtvovati ga. Budući da djecu, naravno, nije bilo dopušteno prinositi kao žrtvu, sam obred se sastojao od toga da se prvorođenca davala otkupnina. Roditelji bi prinosili u Hram čiste životinje koje bi bile žrtvovane umjesto njihovih sinova. Bogati bi prinosili janjce, a siromašni golubove. Sveti bračni par, Josip i Marija, brižljivo je ispunjao sve što je zakon od njih tražio. Iz njihovog žrtvenog dara vidimo da su bili siromašni, ali u svojoj raspoloživosti prema Bogu iznimno bogati.
Prva poruka, koju iščitavamo u ovom pobožnom činu, ističe zahvalnost Bogu za darovani život. Život djeteta, zapravo svaki ljudski život, prije svega je dar od Boga i time najveći znak njegove ljubavi prema nama. Bog nas je iz ljubavi stvorio s ciljem da nas učini dionicima svoga božanskog života. Nema prikladnijeg stava koji čovjek treba zauzeti prema životu – jednako svom kao i onom koji mu je na bilo koji način darovan – od stava zahvalnosti Bogu. Biti zahvalan na daru znači isti prihvatiti i živjeti po zamisli darovatelja, u ovom slučaju Boga Životvorca.
Jedino tako, jedino u stavu zahvalnosti Bogu, sebe i svoj život možemo ispravno pojmiti: otkriti sve njegovo bogatstvo, snagu i ljepotu, svu njegovu svetost, i to istinski živjeti. Pa i onda kada Bog pred nas stavlja vrlo zahtjevne zadaće, kada nas vodi kroz iskušenja, kada nam stavlja na ramena križeve koji nam se čine preteški, kao da nam oduzimaju darovani život – što su doživjeli Marija i Josip s djetetom Isusom – on nas i na taj način vodi k punini života. Zbog toga mu i tada trebamo zahvaljivati. Samo zahvalnost Bogu, stvoritelju života, uvijek i u svakoj prilici pomaže nam trajno ostati u ispravnom odnosu prema vlastitom životu.
Druga važna poruka je stav poslušnosti Bogu. Bog je naš nebeski Otac. On nas je stvorio i darovao zemaljskim roditeljima. Zemaljski roditelji samo su njegova produžena ruka. Bog, naš Otac, najbolje zna što je za nas dobro i spasonosno. S tim stavom dolaze Josip i Marija u Hram prikazati Isusa. Isus je tako po svojim roditeljima već od najranije dobi vjerno ispunjao volju svog nebeskog Oca. Prema tome, sveta dužnost je svih roditelja ne samo odgajati i osposobiti svoju djecu da se snađu u vremenitom životu, već su još i više pozvani naučiti ih da su prije svega djeca Božja, da nam svima valja tražiti i ispunjavati njegovu volju, jer je njegova volja naše vječno spasenje.
Pri tome je važno istaknuti da djeca uče daleko više gledajući nego slušajući svoje roditelje. Kada jedno vide a drugo čuju, osuđena su na zbrkani i razlomljeni svijet u kojem jako teško prepoznaju i još se teže opredjeljuju za istinske životne vrijednosti. Kršćanski život roditelja najbolji je način vjerskog odgoja njihove djece.
Kada tu roditelji zakažu, taj propust gotovo nitko ne može nadoknaditi. U tom smislu nije dovoljno vjerski odgoj svesti na puko obavljanje vjerskih običaja, već je potrebno usaditi u njih duboko uvjerenje u Božju ljubav, odgajati ih u ispravnoj vjeri, molitvi i pobožnom životu. Djeca će moliti, slaviti Boga, tražiti svjetlo života u Božjoj riječi, kada vide da sve to njihovi roditelji čine.
Evanđelje nam u prizoru prikazanja posebnu pozornost usmjerava na starca Šimuna. Evanđelist Luka za nj kaže da je bio pravedan i bogobojazan te da je iščekivao utjehu Izraelovu. Ovaj starac izvanredan je primjer zrelog odnosa prema svojoj starosti. On nije ispunjen gorčinom i nezadovoljstvom na mlade naraštaje.
Ne žali za prošlim vremenima. Ne jadikuje zbog svoje starosti i slabosti. Šimun je svjestan da su njegovi zemaljski dani blizu kraja. Tijelom je star i slab, ali je njegova nada u život kao Božji dar najživlja i najjača. Ne osjeća straha pred smrću. Vođen Duhom Svetim prepoznaje Božje spasenje u svijetu i zahvaljuje Bogu na tom daru. Time je njegov zemaljski život dobio najveću moguću milost. Sada može mirno otići s ovoga svijeta i moli Boga da ga primi u svoj mir.
S druge strane, Šimun nije nikakav naivni starac koji je pomalo izgubio osjećaj za stvarnost. On dobro pozna da život sa sobom nužno donosi patnju i bol. Zna da to nitko ne može izbjeći. Ali je naučio, i to kazuje Mariji, da je patnja sredstvo po kojem nas Bog čudesno vodi prema svome spasenju i punini života.
Prizor Isusova prikazanja u Hramu odiše dubokom i istinskom radošću životu. Takva radost rađa se u srcu vjernika koji neprestano zahvaljuje Bogu za dar života. Sudionici događaja – Marija, Josip i starac Šimun – živi su primjer zahvalne vjere koja se pouzda u Boga i njegovo spasenje. Zato se ne boji nikakvih životnih izazova. Pa ni smrti.
Don Marinko Mlakić
