Dr. sc. Stjepan Šterc: Bijeg od stvarnosti
Velike riječi prije izbora i ispisana programska načela uvijek nas, usprkos silnim razočaranjima, nakon ratne pobjede i oslobađanja Hrvatske, ostavljaju u nadi kako će se nakon novih izbora konačno pojaviti netko svjestan suvremene političke zbilje, smjera kojim Hrvatska ide i nesmiljenih pritisaka na zemlju iznutra i izvana te usmjeriti političko djelovanje prema zaštiti i ostvarenju nacionalnih interesa cijele hrvatske populacije.
Obrazac je uvijek isti, ista su, uostalom, i razočaranja pa je promjena vlasti kao rezultat prosvjednoga glasovanja logičan slijed događanja koji Hrvatskoj već godinama ne donose ništa dobroga u gospodarskom, društvenom, političkom, vrijednosnom, demografskom i svakom drugom smislu. Gospodarski se nismo gotovo niti podigli, društvene smo vrijednosti sveli na minimum, politički atavizmi prošlosti i dalje dominiraju, stranačke vojske i dalje jašu, identitetske vrijednosti isklijavaju, pogotovo kod mlađe populacije, a demografski nestajemo brzinom zamislivom samo interesnom regionalnom okruženju uvijek spremnom za odvajanje i kontrolu hrvatskoga prostora. I naravno, ne razumijemo političko-diplomatsku složenost, europsku potrebu za stabilnošću, nužnu borbu protiv populizma i umirujuću retoriku spram susjeda, europske birokracije i ‘demokratske’ javnosti, koja se usput svim silama trudi izgraditi predodžbu o Hrvatskoj kao slučajnoj zemlji, kao teretu beskrajno tolerantne Europe i vlastitog stanovništva.
Mislili smo, vjerovali i nadali se i ovoga puta pa čak i to kako ćemo konačno Hrvatskom upravljati s najboljima, najpametnijima, najsposobnijima i najlojalnijima u vremenu koje je vjerojatno i najteže u novijoj hrvatskoj povijesti, naročito u demografskome smislu. Vremenu koje iz Hrvatske zadnjih godina odnosi prema gotovo svim državama svijeta vjerojatno oko 80 000 uglavnom mladih, obrazovanih, sposobnih i mislećih ljudi, a prema vječnome prebivalištu vjerojatno oko 18 000 uglavnom starijih! Hrvatska populacija kao idealna europska imigracija u razvijene zemlje prihvaća se svjesno bez ikakve naknade i objašnjava otvorenim granicama, slobodom kretanja i sličnim tipičnim europskim birokratskim frazama. Pražnjenje Hrvatske i nekih drugih zemalja (Rumunjske, Bugarske, Poljske, Srbije, Portugala, Bosne i Hercegovine itd.) tek je ozbiljnije počelo s obzirom na potrebe iste te široke i otvorene Europe bez granica i njihovih gospodarstva; i nikako nije slučajno. Praznina koja ostaje novi je teret budućnosti zemlje koja još nije izašla niti iz prošle srednje stoljetne povijesti, a politički pogled prema objektivno najvećem problemu suvremene Hrvatske uglavnom je praćen s osmijehom. Osmijeh, stabilnost, finoća, čuvanje vlastitih kadrova i nevjerojatna frazeologija mogli su samo na početku vladanja ostavljati kakve-takve tragove, no već je s prvim potezima bilo jasno kako tu razumijevanja ozbiljnosti suvremene demografske stvarnosti nema. Programska načela i stavljanje demografske revitalizacije Hrvatske na visoka mjesta, u osnovi su bila poništena već na početku postavljanjem cijele problematike u socijalni i obiteljski okvir djelovanja i stranačkog izvan stručnog djelatnika na čelo resora. Nastavak je bio sukladan tome; socijalnim mjerama protiv strateške hrvatske problematike i klasičnom političkom frazeološkom retorikom protiv javnosti, struke i znanosti. Rezultat i nije mogao biti drukčiji, nego nastavak i intenziviranje procesa pražnjenja Hrvatske.
Nitko ozbiljan ne prihvaća izliku da nema sredstava
Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Hrvatska matica iseljenika i Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske s ne znam koliko zaposlenih ljudi dosad su učinili neviđeno čudo. Potpuno su odvojili hrvatsko iseljeništvo od svih gospodarskih, društvenih, znanstvenih i političkih događanja u zemlji, uvjerili su mlade kako oni nisu hrvatska budućnost pa njihov intenzivni odlazak ne doživljavaju posebno tragičnim, najvrjedniji dio svakoga društva i prostora stavili su u socijalni okvir umjesto u temelj gospodarskoga i ukupnoga razvoja zemlje, a dosadašnjim su mjerama pokazali gotovo prijezir prema znanosti, programskim obavezama, značenju problematike i općenito prema ostalima izvan političkoga sustava. Strateško pitanje hrvatske budućnosti i opstanka hrvatskoga naroda rješavaju socijalnim mjerama: dječjim doplatcima i porodiljskim naknadama, futurističkim najavama i obećanjima iseljenicima, dok vrijeme neumitno prolazi, a mladi i dalje odlaze.
Najava s ushitom o izdvajanju iz proračuna za demografski opstanak novih 290 milijuna kuna u sljedećoj godini, povećanje broja obitelji s dječjim doplatkom i prosječna porodiljska naknada od oko 4 000 kuna (iako se time dio žena s većim plaćamo kažnjava) tek su kozmetički dodatci na političku retoriku kojom se Hrvatsku uvjerava u nakanu, želju i političko postupanje. Najviše iznenađuje činjenica kako zapravo nisu niti svjesni koliko malo izdvajaju za najvažniju problematiku suvremene Hrvatske niti činjenice kako nema gospodarskoga uzleta uz depopulaciju i prirodni pad ukupnog stanovništva. Svi bi to Vladini ekonomisti trebali znati, a ako su zaboravili, ponovo im preporučujem studiozno čitanje udžbenika Stanovništvo i razvoj (Wertheimer-Baletić, A., 1999. Stanovništvo i razvoj, Mate, Zagreb, Biblioteka Gospodarska misao, str. 655).
Valjalo bi pogledati i zagrebački proračun npr., koji je usput rečeno oko 14 puta manji nego državni, ali se iz njega godišnje izdvaja gotovo 700 milijuna kuna za neku od demografsko-socijalnih mjera. Prema tome, najava ovih 290 milijuna kuna za demografsku revitalizaciju cijele Hrvatske za 2018. godinu, uz proračun preko 120 milijarda kuna zaista zvuči kao šala. Usprkos takvu odnosu i prevažnoj problematici, razmišljanja su oko Vlade RH, u Vladinim resorima i tijelima, kako se za demografsku problematiku čine velike stvari, samo mi stručnjaci i običan svijet koji odlazi to ne vidi. Svakodnevno bi sivilo trebali zamijeniti s njihovim cvjetnim pogledima s političkih sigurnih, nedodirljivih i nezamjenjivih pozicija i nikako im nije jasno kako i zašto to ne činimo.
Zašto Zagreb i neki drugi manji gradovi i općine u Hrvatskoj mogu, a hrvatska državna politike ne može? Pitanje koje se vrlo često postavlja zapravo ima vrlo jednostavan odgovor. Zato što se o takvim stvarima mora donijeti jasna, čvrsta i obvezujuća odluka, utemeljena na stručno-znanstvenoj podlozi, razumijevanju problematike i političkome djelovanju prema ukupnoj populaciji. Izvlačenje na nedostatak proračunskih sredstava, nerazvijeno gospodarstvo i slična sterilna pojašnjavanja nitko više ozbiljan ne prihvaća, već samim pogledom na strukturu proračuna u kojem imamo brojne stavke daleko manje važne od demografskoga opstanka zemlje. Međutim, ono što nemamo jest razumijevanje u ministarstvima i vladi prilikom predlaganja proračuna objektivnoga značenja ljudskoga potencijala, ali niti čvrstine odlučivanja kojom bi se jednom odlukom ili jednim dogovorom preusmjerila sredstva s proračunski manje važnih stavki.
Lakše je pobjeći u iluziju
Umjesto toga Hrvatska proračunskim novcem financira čak i udruge, portale, novine, programe, projekte, knjige, filmove i pojedince koji izravno i vulgarno ili pak neizravno i suptilno djeluju protiv temeljnih identitetskih hrvatskih vrijednosti, tradicijskoga naslijeđa, povijesnih istina, hrvatskih veličina i u konačnici hrvatskih interesa. Vjerojatno su to sredstva i do 20-30 puta veća od ovih uz fanfare najavljenih 290 milijuna kuna. Dodaju li se tome curenja iz proračuna na sve strane, iracionalna poticanja u poljoprivredi, prekobrojna zdravstvena osiguranja, mirovinska dodavanja u baze podataka, znanstvena istraživanja nebitna za hrvatsku i opću znanost, prekobrojne znanstvene i često istovrsne institucije i brojna druga manje važna ili čak iracionalna financiranja, potpuno je jasno kako hrvatski proračun ima mogućnosti pokrivati demografsku revitalizaciju. Čak i u ovakvim gospodarskim uvjetima.
Pitanje je samo tko će takvu odluku o prenamjeni proračunskih stavki donijeti. Formalno znamo tko može, ali isto tako znamo kako za takvu odluku nitko dosad nije bio spreman. Jednostavniji je bijeg u iluziju.
Izvor: Hrvatski Tjednik
