U odsudnoj bitci za Paljuv kojeg je neprijatelj po svaku cijenu htio vratiti, tog dana poginula su dva heroja Imotske bojne slavne 4. brigade: Mario Nikolić i Mario Glavota.

„Pod okriljem noći 27/28. siječnja u dio Paljuva se uvuklo desetak, petnaestak ‘arkanovaca’, a nije ni nas bilo više, tu je poginuo naš Mario Glavota. Borili smo se prsa o prsa“, prisjeća se Ivica Kukavica iz Imotske bojne i nastavlja „Borili smo se s njima za svaku kuću, bili smo svjesni da ne smijemo prepustiti Paljuv, jer bi opet odsjekli Novigrad. Međutim izbacili smo ih.“

Ovo je istinita priča o Imotskoj bojni i četiri braće Glavota – četiri junaka Imotske krajine i domovine Hrvatske. Dok je Ivica bio pripadnik specijalne policije, ostala trojica braće Mario, Petar i Zdravko bili su pripadnici  slavne Imotske bojne, 3. bojne 4. brigade ZNG-a.

Četvrta gardijska brigada osnovana je 28. travnja 1991. godine u jeku priprema za ustrojavanje ZNG-a, nakon samog početka agresije na Republiku Hrvatsku. Brigada je bila sastavljena od skupine mladih redarstvenika (njih 130) koji su izašli iz središta za izobrazbu postrojbi za posebne namjene MUP-a PJP Kumrovec u Split su stigli 30. svibnja 1991. godine u Hotel Split.

Četvrta brigada je jedna od onih postrojbi čiji pripadnici nisu imali vremena za obučavanje, pa je isto vršeno u hodu tijekom izvršenja zadaća koje su postavljane pred njih. Sve borbene zadaće brigada je izvršavala pod geslom “In hoc signo vinces” (U tom znaku pobjeđuješ). Iz nje je 1. lipnja u Imotskom osnovana 3. bojna,  poznatija kao Imotska bojna.

Hrvatski dragovoljac, specijalac i beskompromisni borac za pravdu i nacionalne interese, Ivica Glavota kaže: »Pristupio sam 5. kolovoza 1990. u Zagrebu MUP-u kao prvi redarstvenik, raspoređen u specijalnu jedinicu policije Rakitje. Tu sam ostao do ‘krvavoga Uskrsa 1991.’ a potom 15. ožujka u Jedinicu za posebne namjene Split, koja je kasnije preimenovana u Specijalnu jedinicu policije Split. U jedinici sam ostao do kraja rata.«, piše glas-koncila.hr

Obrazlažući ime jedinice »BATT«, Glavota ističe da su uzeli ime u listopadu 1991. u počast do tada poginulih kolega: Bočina, Abramović, Tomaš i Topić. »Sve do ustroja HV-a, čak i prije osnivanja Zbora narodne garde, vijesti o borbenim djelovanjima na prvoj crti u Hrvatskoj započinjale su krilaticom ‘jake snage MUP-a’. Malo je poznato da su to bile jedinice za posebne namjene, odnosno specijalne jedinice policije. Iako smo bili malobrojni, stalnim prebacivanjem s terena na teren stvarali smo dojam o puno većem broju specijalaca. Iz današnjega kuta, sreća je da srbočetničke snage nisu imale ključni element – srce. To su imali specijalci. Količina borbene opreme i naoružanje kojim smo raspolagali danas izgleda smiješno, no uz vjeru u Gospodina i jaku želju, veliko srce i odlučnost, nismo se dali impresionirati ničim. I strašan stroj kao što je tenk M-84, protiv kojega nismo imali protuoklopno sredstvo, nije unosio nemir među nas. Znali smo da je to hrpa željeza ako nema ljudsku podršku. A to četnici i bivša tzv. JNA nisu imali.«

Posebno se prisjećajući ratnih dana, Glavota navodi da je najveće stradanje iz njegove obitelji bilo u vojno-redarstvenoj operaciji »Gusar«, poznatijoj kao »Maslenica«. Tu su sudjelovala sva četiri brata Glavota, Ivica kao pripadnika BATT-a, a ostala trojica braće kao pripadnici Imotske bojne 4. brigade.

»Na Velebitu sam bio raspoređen s jedinicom u skupnim snagama specijalne policije MUP-a, gdje je pravac djelovanja bio osvajanje Tulovih greda, Male i Velike Bobije, odnosno oslobađanje južnoga dijela Velebita i osiguranje boka akciji u Ravnim kotarima. Dolje su nastupale snage HV-a, među kojima i 4. gardijska brigada. U njoj su bila trojica moje braće, Perica, Zdravko i Mario. Žestok otpor četnika na poziciji Tulove grede onemogućavao nas je u daljnjem napredovanju prema Bobijama, gdje su imali artiljerijsku jedinicu kojom su djelovali po našim snagama u zaleđu Zadra. Kako bismo ih neutralizirali, u rano jutro naša jedinica krenula je prema Tulovim gredama. Uz Božju pomoć i gustu maglu, pred zoru probili smo četničko uporište Tulove grede. Sljedeće jutro krenuli smo i osvojili položaje na Velikoj i Maloj Bobiji. Toga sam jutra, 27. siječnja, dobio i vijest da su mi poginula sva trojica braće. Takvu su vijest primili i roditelji na selu. Međutim, sva sreća, ta vijest nije bila istinita. Istina je da je Mario poginuo, a Zdravko teže ranjen. Ni ja nisam prošao bez ozljede, međutim nije bilo ništa strašno.«

Ostala trojica braće Mario, Zdravko i Petar bili sudionici bitke za Maslenicu . Mario je poginuo u vrijeme akcije u borbi za strateško mjesto Paljuv, a Zdravko i Ivica su ranjeni.

Na području Paljuva 4. gardijska brigada odbijala je snažni napad, s njima i braća Glavota. Najmlađi, tada 24-godišnji Mario, zapovjednik satnije 3. bojne, na ulaznim vratima kuće pretvorene u stožer pao je pokošen sa 27 metaka iz automatske puške. Nepunih 500 metara dalje drugi brat Zdravko, satnik iz Oklopne bojne, u borbi je pogođen gelerima u pluća pa prebačen u zadarsku bolnicu gdje se nekoliko dana borio za život. Treći brat, naš sugovornik Ivica Glavota, i sam je ranjen u glavu krhotinom granate ili pak stijene, ne zna ni sam, pa je tek po dolasku u bolnicu doznao da vijest o pogibiji trojice braće ipak nije bila posve točna. Na žalost, ona o Marijevoj smrti nije bila samo glasina. Četvrti, jedini neozlijeđeni brat Petar njegovo je beživotno tijelo istog dana odvezao roditeljima u Imotski.
Najstariji je kući vratio onog najmlađeg. Otac i majka bili su shrvani bolom, ali sretni što ta vijest o pogibiji trojice sinova, koja je stigla i do njih kao i do mene, nije bila istinita. Tjedan dana kasnije ranjeni brat Zdravko doslovce je pobjegao iz bolnice, još sav u ranama, i otišao našem bratu na grob, kada mu već nije mogao biti na pogrebu, kaže Ivica. Cijela tragedija njegove obitelji dogodila u jedan jedini dan, tog 27. siječnja 1993. godine. Četvorica braće u obranu su krenula među prvima, oni koji su se uspjeli izvući kažu da bi opet učinili isto. Bratova pogibija dala im je snage izdržati u odori do posljednjeg dana rata.

A slavna Imotska bojna, ili službeno 3. bojna 4. brigade osnovana je na području Imotskog već 1.lipnja 1991. godine. 3. imotska bojna ustrojena je u vojarni, na Kamenmostu. Nakon kratke i nedovoljne obuke, slabo opremljena i naoružana, postrojba je 28. srpnja 1991. godine upućena u zadarsko zaleđe, u Kruševo, gdje se po prvi put oružano sukobila s puno opremljenijim i tehnički nadmoćnijim srpskim agresorskim snagama.

Bojna je sudjelovala u najvažnijim bitkama za Dalmaciju i Hrvatsku, od Kruševa, do najtežih dana Zadra početkom listopada na liniji Bokanjac-Bili Brig koju su Srbi silom htjeli probiti s ciljem ulaska u Zadar. Potom su uslijedile obrambene, ali i oslobodilačke akcije od Sinja, Drniša, Šibenika, Vodica do oslobađanja Dubrovnika i dubrovačkog zaleđa u akcijama Tigar i Vlaštica. Osobito je ostalo zapamćeno osvajanje ključnog Golubovog kamena kojim je Dubrovnik definitivno oslobođen iz višemjesečnog okruženja.

Nakon Dubrovnika i južnog bojišta brigada je sudjelovala u operaciji Maslenica koju je kao i sve operacije prije uspješno izvršila. Nakon Maslenice brigada sudjeluje u akcijama Zima 94, Skok-1 i Skok-2, Ljeto 95, a potom u akcijama Oluja i Maestral.

Poginuo je 31 pripadnik ove slavne bojne Zbora narodne Garde, a više od 170 je ranjeno.

„Domovina se može obraniti i može se izgrađivati samo iz ljubavi. Tako su jednog našeg generala u ratu pitali što je razmišljao one noći kad nije mogao spavati. Rekao je da je razmišljao koliko hrvatskih vojnika u tom trenutku živi posljednje dane svoga života. Možda ste i vi razmišljali o tome jesu li to posljednji trenuci vašeg života, ali se niste povukli, prihvatili ste to, jer je ljubav bila pokretač, ona je ono nešto u ljudima koja prelazi granice vremena i kad se čovjek preda ljubavi, onda on vidi vječnost, a to je posebno ljudsko iskustvo, jer čovjek tada sebe doživljava kao vječno biće. Zato mi danas slavimo takve trenutke, kad smo svojim bićem dodirnuli vječnost. Toliki su tada dali svoje živote, toliki su ranjeni ili su išli pomoći ranjenom prijatelju pa su i sami poginuli. Oni koji su nas tada napadali tenkovima i silom, još više su napdali naše biće drugim sredstvima, htjeli su nas razjediniti, htjeli su da se međusobno pobijemo i zamrzimo. Kako onda tako i danas. I danas napadaju tim sredstvima našu domovinu. Žele nas razdijeliti, žele da se međusobno mrzimo, da budemo zavidni. Ali dok bude međusobne ljubavi, obranit ćemo i danas našu domovinu”, rekao je pripadnicima i veteranima Imotske bojne fra Ivan Nimac prigodom obilježavanja 25 godina od njihovog dolaska u Kruševo, stradalničko herojsko mjesto koje je mjesecima bilo u okruženju četnika iz Obrovca i Benkovca.

 Izvor: narod.hr/glas-koncila.hr