Anela Todorić: U potrazi za Isusovim likom često mičemo sve križeve na koje nailazimo
Ne zaboravlja Bog svoje nikad, a posebno na njih misli na zalasku njihovog ovozemaljskog putovanja. Kraj putovanja, ako smo Njegovi, trebali bi zamišljati kao slatku pripremu za vječnost.
Ne tako davno, za vrijeme posjete jednoj obitelji, stariji domaćin na odlasku nam izgovori jednu rečenicu koja mi ostade trajno u pameti: Obitelj koja ima stariju osobu u kući, ona im dođe kao da imaju relikviju nekog sveca, uvijek izloženu na štovanje.
Kad je relikvija nekog sveca u crkvi izložena na čašćenje, ljudi pričešćeni stoje u redu jedan iza drugoga i čekaju svoj trenutak kad će stati pred sveca, dotaknuti ga, izreći mu nakane svoga srca i zamoliti ga za zagovor kod Boga. I strpljivo čekaju dan uslišanja.
“Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” – kaže nam Isus u Evanđelju (Mt 25, 45).
Gladan sam dok me ne zasitite, tužan sam dok me ne razveselite. Gol sam dok me ne obučete. Znate što vam je činiti!
Ili me odbacite i dajte drugima da o meni vode računa. Ili me častite i u vlastitom domu.
Ali to sam zaista ja, Isus, prisutan u ovom tijelu!
Istina, čovjek ne razaznaje baš uvijek i u svakome Isusov lik. Zamišlja Isusa na gori kako izgovara blaženstva, na maslinskoj gori kako se krvlju znoji, na križu kako umire. Gleda ga u onoj njegovoj haljini i sandalama gladnog i žednog kako ga đavao napastuje u pustinji. Gleda ga mladog s bradom i dugom kosom kako odlučno korača. Kako grli i tješi. Kako liječi i oslobađa.
No, teško je ugledati dijete Isusa u nekome starom i zgrbanom, kako bi ga povio i grlio. Teško je naći Učitelja u nekome tko stalno ponavlja iste rečenice, od kojeg bi ùčio. Teško je naći Mirotvorca u žugljivome, uz kojeg bi se smirio.
“Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.”(Mt 8,20)
Što to Isus govori? Kako da ga nađemo u nečemu što nas umara i odnosi nam vrijeme?
Često u potrazi za Isusovim likom mičemo sve križeve na koje nailazimo, misleći kako u njima ne leži naše spasenje. Pa naše stare ostavljamo u domovima, s mladima se svađamo, s bračnim drugom ne razgovaramo…
Tako bježeći od njih, lutamo i tražimo svece na raznim mjestima kako bi u njima častili živoga Boga. Molimo Mariju da nas zagovara.
I samoga Boga tražimo da nas oslobodi svakog tereta koji nam sagiba leđa. Idemo na razne seminare, duhovne obnove.
Mislimo kako se čuda, koja su ionako rijetka, nikad ne događaju u vlastitoj obitelji.
U njoj nas gnjave, postavljaju zahtjeve i najčešće traže da im budemo sluge. Čini nam se da nitko ne uzvraća, niti nam zahvaljuje.
Pa ne traži valjda Bog od nas da budemo nečije sluge? On nas zove da se ostvarimo. Zar se možemo ostvariti, dok svima služimo? Zar se čuda događaju u kuhinjama?
Pitanjima nikad kraja.
Isus je samoga sebe dao za primjer poslužitelja, dok je govorio, liječio, tješio, podučavao i umro za nas. Ne sjećam se da su mu svi bili zahvalni na svemu što je činio. Nije li i sam Bog poslužitelj iskazao žalost zbog nezahvalnosti?
Zar smo mi iznad Njega da se oslobodimo služenja?
Kad su sv. Francisku Rimsku, mističarku i zagovarateljicu duša u čistilištu pitali zašto ne ide češće u crkvu na pobožnosti, odgovorila im je: Moje ognjište u vlastitoj kući je moj oltar. Dok krpim, kuham i brinem se o svojim ukućanima, prikazujem Bogu i molim. Imala je rijetke slobodne trenutke kad bi se zatvarala u potkrovlju kuće kako bi i to vrijeme posvetila Bogu.
Svi smo zadivljeni čudesima po zagovoru ove svetice, no njen odgovor kao da nije bio dovoljno jasan. Ponašamo se kao da nam obitelji nisu u opasnosti. Kao da se brakovi ne rastavljaju, djeca ne ostavljaju svoje roditelje. Kao da majke ne ubijaju svoju djecu.
Vrtići su preuzeli odgoj naših mališana, škole odgajaju one zrelije dobi, a starački domovi ispraćaju naše stare s ovog svijeta. Ovaj prazni prostor između ustanova koji služi za odmor od stresa, zapravo nas čini još sebičnijima i u konačnici vodi sve popularnijem stanju, depresiji.
Štujemo svece, ali radije razmatramo čudesa po njihovim zagovorima, nego njihove živote.
Sveci nisu lebdjeli iznad oblaka, nego čvrsto stajali na zemlji u vlastitim uvjerenjima i krotili svoja tijela postom i pokorničkim životom. I oni su jednom bili netko od nas i imali su svoj dom kojeg su čuvali. Svakog njenog člana u svojoj potrebi.
Pobožnosti izvan obiteljskog doma, nam ne bi smjele biti bijeg od vlastitog križa, nego potporanj da nas drži, kad se vratimo u nju.
Zamislimo samo, da su nam sve naše molitve uslišane, kakav bi život živjeli i gdje bi dospjeli.
Nije li lijepše moliti od Gospodina milost iz vastite kuće u teškoj situaciji, da sve što nam je namijenio s radošću prihvatimo, nego često posjećivati razna mjesta, nekad čak i sumnjive duhovnosti i tražiti čudo ozdravljenja?
I tako se sve u našim životima odvija voljom božjom.
Nije li je ispravnije prihvatiti, nego tražiti od Gospodina da nas oslobodi vlastitog nauma s nama?
Bog nam zato daje sebe u obitelji. Da ne lutamo, nego da ga častimo u svakom članu naše obitelji. Divan je On zaista u svim svojim stvorenjima.
Dok njegujemo relikvijar i stojimo u redu za obavljanje vlastite pobožnosti, on nas zagovara. Štiti i odgaja nas tako za strpljivost, odricanje, krotkost, brižnost i poniznost.
Čuva nas i odgaja mlade naraštaje za našu starost ako je dočekamo.
U konačnici odgaja nas za svetost, jer kako bi rekla sv.Majka Terezija: Svetost nije luksuz pojedinaca, ona je osobna dužnost tebe i mene.
Izvor: narod.hr
