Josip Jović: Obespravljivanje Hrvata vitalni interes Bošnjaka
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je svoj planirani trodnevni boravak u Bosni ponosnoj skratila na dva dana. Nije sasvim jasno jesu li tu promjenu plana prouzročile vremenske ili pak političke prilike u toj vazda nemirnoj zemlji lažne multikulturalnosti i sve teže samoodrživosti.
Primljena je, prema očekivanjima, dvojako. Hrvatski narod i političari primili su je s radošću, isključujući onaj dio Hrvata poput Željka Komšića, Mile Lasića ili Željka Komšića koji svoju poziciju unutar tog bih korpusa grade na filozofiji i moralu one pradavne Ahdname, odnosno na političkoj milosti Bošnjaka, odnosno na sadašnjim političkim rješenjima po kojima oni mogu biti netko i nešto samo tako da se Hrvatima ospori pravo biranja vlastitih predstavnika.
Srbi nisu imali ništa protiv njezina dolaska, ali zato se dio bošnjačke elite, za razliku od oduševljenih „Majki Srebrenice“, strašno uzjogunio. Za njih je Kolinda „Tuđman u suknji“, a Tuđman je, zna se okupator i agresor, što je, eto, potvrđeno i presudama Haaškoga suda.
Sam dolazak predsjednice RH u Sarajevo označen je kao miješanje u unutarnje poslove jedne, je li, suverene države, što se nikako ne primjećuje kad Izetbegovići Turskoj Bosnu ostavljaju u amanet, a ova prijeti vojnom silom svakome tko u Bosnu dirne.
Uzaludna su, izgleda, bila predsjedničina uvjeravanja u svoje iskrene i dobre namjere, u prijateljski odnos prema državi BiH, u bezrezervnu potporu Hrvatske ulasku ove države u euroatlantske integracije, što očito zanima samo jedan od tri tzv. konstitutivna naroda.
Prirodno je da Hrvatska kao potpisnica Washingtonskog i jamac Daytonskog sporazuma prati provedbu i poštivanje tih sporazuma.
A po mnogočemu ti su sporazumi odavno narušeni, promijenjen je status grada Mostara, oduzete su i nadležnosti i novci županijama zamišljenim kao federalne jedinice, a najeklatantniji je primjer nasilna izmjena izbornog zakona po kojemu članove domova naroda i člana Predsjedništva BiH mogu, umjesto hrvatskog, birati drugi narodi.
Ako su ta tijela zamišljena kao nacionalna predstavništva to automatski, po svakoj prirodnoj logici znači da predstavnike u tim tijelima biraju oni koje ti predstavnici predstavljaju.
Predsjednica je Grabar Kitarović kod Recepa Erdogana i kod Valentina Inzka i u Predsjedništvu BiH otvoreno i hrabro zagovarala izmjenu tog izbornog zakona, koji je neustavnim proglasio čak i Ustavni sud BiH, kao minimalnog i nužnog temelja ravnopravnosti, ali i mira i stabilnosti cijele države.
Začudo, s one druge strane to se doživljava kao podjela države i kao povreda vitalnog nacionalnog interesa bošnjačkog naroda. Dominacija, istina, može biti interes, tu možda ima logike, ali nema pravde.
