Nakon predstavljanja knjige Višnje Starešine: Može li se Hrvatska konačno osloboditi utjecaja KOS-a?
Ako ste ovih dana prolazili zagrebačkim središtem i pokušali u izlozima knjižara, među najnovijim izdanjima domaćih i stranih autora (Ishiguro, Mandić, Šerbedžija), pronaći knjigu hrvatske novinarke Višnje Starešine ‘Hrvati pod KOS-ovim krilom: završni račun Haaškoga suda’ vrlo brzo ste mogli zaključiti da taj mali pothvat nije dao rezultat, piše Marko Curać u Hrvatskom tjedniku od 21. prosinca 2017.
Kratko rečeno, te knjige, koja je svojevrsni vodič kroz manipulacije i falsifikate pred haaškim sudom, kroz politički motivirane optužnice, montirane procese, mnoge nepravedne presude, u izdanju Avid media i Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS), u izlozima knjižara jednostavno nema, unatoč tome što je uz izuzetnu posjećenost predstavljena 11. prosinca u velikoj dvorani toga sveučilišta.
Tom prilikom govorili su rektor HKS-a Željko Tanjić, britanski povjesničar Robin Harris, saborski zastupnik Ivo Stier i autorica knjige, koja je analizirajući presude, transkripte, sjećanja i drugu relevantnu literaturu došla do zaključka da je Haaški sud bio arena za djelovanje obavještajnih služba, koje su vodile rat poslije rata, posebno KOS-a (Kontraobavještajne službe JNA).
Robin Harris smatra da knjiga Hrvati pod KOS-ovim krilom ne može biti ‘aktualnija i potrebnija’. Po njegovim riječima Hrvatska se danas osjeća ‘ošamućeno i napušteno’ i normalno je da se ljudi pitaju: ‘Zašto se Hrvatska našla u ovome položaju?’ Na to pitanje u završnome poglavlju knjige (Epilog) daje odgovor autorica.
‘Hrvatska država i njezine institucije bile su u najboljemu slučaju promatrači zbivanja, tuđih poteza i operacija, u skladu s načelom koje je neprestano promicao nekadašnji Vladin savjetnik za suradnju s Haaškim sudom, a kasnije predsjednik države dr. Ivo Josipović‘. Njegova je poznata izreka, kako podsjeća Starešina: ‘Pustimo gospođu tužiteljicu da dovrši posao. Poslije ćemo kritizirati’. No kritički govoreći je li samo na njemu odgovornost, što se sve propustilo učiniti nakon što je sišao s vlasti i koji su razlozi tome? Može li se tražiti zapravo razloge u onome ‘krilu’ iz naslova knjige koje, po nekim analitičarima, nije samo natkrililo Haaški sud nego i hrvatsku državu? Jedan čitav ansambl u Hrvatskoj dugo i uporno svira jednu te istu ariju i na razne se načine suprotstavlja svakoj suverenističkoj hrvatskoj politici i demokratizaciji društva, nastojeći ga zadržati u okovima socijalističke paradigme. Starešina se opravdano pita: vjeruje li uistinu netko da tajni svjedok Haaškog suda Stipe Mesić nije znao kako su teze o hrvatsko-srpskoj podjeli krivnje i dogovoru Tuđman – Milošević o podjeli BiH dio ‘opernih’ arija koje je plasirao KOS i da nije znao što znači kad on, kao visoko pozicionirani hrvatski političar iz razdoblja stvaranja hrvatske države, potvrđuje KOS-ove arije pred Haaškim tužiteljstvom? Još je teže povjerovati, kako tvrdi autorica knjige, da nekadašnji ponosni Titov gardist i profesor procesnoga kaznenog prava dr. Ivo Josipović nije znao što znači iz hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde izbaciti ulogu KOS-a.
‘U cijeloj tužbi, tzv. Memorijalu koji sadrži više od 2000 stranica teksta, ni na koji način nije obrađena uloga KOS-a, iako je to bilo zadano u samoj najavi tužbe iz 1999. godine’, podsjeća Starešina. Treće ime koje apostrofira u epilogu knjizi jest tužitelj iz vremena komunizma, vojni tužitelj HV-a i naposljetku glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić.
Pita se: je li moguće povjerovati da nitko u hrvatskome institucionalnom vrhu nije prepoznao kakve su zamke srpskoga zakona o tzv. univerzalnoj nadležnosti iz 2003. preko kojega je Beograd najprije izmanipulirao, preusmjerio, a potom i ‘ubio’ haaško suđenje i istrage za zločine u Vukovaru, da bi se nakon toga pokušao nametnuti kao univerzalni sudac za sve zločine na području bivše Jugoslavije pa ni lukavi Mladen Bajić, koji se najprije ‘odrekao procesuiranja zločina na Ovčari i sve pripadajuće haaške dokumentacije, prepustivši slučaj Vukovar Beogradu i Haagu? I ne samo to nego se Sporazumom o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, koji je 2006. godine zaključio sa srbijanskim tužiteljem za ratne zločine Vladimirom Vukčevićem, Hrvatska odrekla nadležnosti i za srpske zločine nad Hvatima u logorima na teritoriju Srbije.
Kako povjerovati, pita se nadalje, da taj vješti hrvatski državni odvjetnik, miljenik Carie Del Ponte, nije uspio pronaći i optužiti počinitelje zločina nad Srbima u Varivodama, Gruborima, Medačkome džepu, Osijeku i Sisku…, već je čekao da Haaško tužiteljstvo zatraži procesuiranje zapovjednika obrane hrvatskih gradova na prvoj ratnoj crti, već je potom počeo dovoditi na optuženičku klupu zapovjednike operacija ili obrane hrvatskih gradova (Glavaš, Brodarac, Milanković, Norac…) a ubojice kao ključne svjedoke protiv njih. I tako je pred hrvatskim sudovima neizravno afirmirao tezu o hrvatskom oslobodilačkom ratu kao zločinačkom pothvatu. Je li moguće da baš nigdje u spisima Mladen Bajić nije naišao na osnovne sumnje protiv nekoga oficira KOS-a, a baš oni vire iza svakoga ugla, iza svake likvidacije, iza svakog logora… Ne, lukavi Bajić vjerojatno je samo osluškivao bilo sustava i djelovao u skladu s njegovim željama’, konstatira Starešina.
Institucije rak-rana hrvatske države
S pravom otvara i pitanje zašto službene institucije hrvatske države nisu mogle shvatiti zašto je potrebno imati tzv. nevladine udruge – Muslimana/Bošnjaka (Centar za dokumentaciju genocida i ratnih zločina) ili Srbi (Veritas), koje su bile produžena ruka vlastitih obavještajnih služba i legitimni kvalificirani sugovornici Haaškog suda, koje su usmjeravale optužnice, a Hrvatska je osnovala Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (2005.) kad su već sve optužnice bile podastrte Haaškom sudu? Pritom ne treba izgubiti iz vida, kako autorica upozorava, da je nakon 2000. godine uslijedila velika čistka zapovjednika koji su činili jezgru nove hrvatske vojske, koju su proveli tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić i predsjednik Vlade Ivica Račan.
Pometeni su gotovo svi zapovjednici stasali u ratu na zapadnoj ratnoj doktrini, proglašeni su preko noći besperspektivni i gurnuti na marginu društva. Starešina smatra kako sa završetkom rada Haaškog suda, Sarajevo postaje ‘novo sudsko središte’ te se prava završnica sarajevskoga sudovanja tek može očekivati sa zaoštravanjem novoga unutarnjeg konflikta u BiH. Cilj je, kako smatra, prikazati HV i HVO kao agresorske vojske u BiH i neizravno tim postupcima reafirmirati poraženu i izbrisanu srpsku paradržavu u Hrvatskoj i srpsku tezu o prirodi rata u bivšoj Jugoslaviji. Višnja Starešina knjigu Hrvati pod Kosovim krilom počela je pisati u ljeto kad joj je uskraćena obećana potpora za film o bl. Alojziju Stepincu.
Knjiga je bila u tisku, ali je ostavljen prostor, koji je napisala nakon presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata (Hrvatska šestorka u Haagu).
Kako napominje u tom poglavlju po ciljevima, metodama i rezultatima proces hrvatskoj šestorici umnogome je podsjećao na proces australskoj ‘hrvatskoj Šestorici’ u Sydneyju. ‘Oba su procesa bila konstrukcija istražitelja i obavještajnih služba. U oba slučaja tužiteljstvo je upotrebljavalo izmanipulirane i namjenski proizvedene dokaze, a sudci su se pravili da to ne vide. U australskome je slučaju cilj bio difamirati kao teroristički cijelu hrvatsku iseljeničku zajednicu u Australiji, uoči očekivanoga raspada komunističke Jugoslavije. U haaškome je slučaju cilj bio difamirati hrvatsku državu, difamirati Hrvate u BiH, osvetiti im se i kazniti ih za razbijanje stare i onemogućavanje nove Jugoslavije’, navodi u tekstu, napominjući da je general Praljak samoubojstvom na izricanju sramotne presude učinio posljednji pokušaj buđenja hrvatske države i njezina političkoga vodstva. Zasad nekih javnih znakova u tome smjeru nema. No dobri poznavatelji prilika smatraju da nije često spominjana ptica’ odigrala svoju ulogu samo u sastavljanju optužnica i time u izricanju presuda, već i na neke branitelje optuženika i na pojedine svjedoke koji su nastupali pred Haaškim sudom.
Robin Harris ocijenio je na predstavljanju knjige Međunarodni kazneni sud skupim neuspjehom. Po njegovim riječima napravio je samo minimum koji se od njega očekivao – no sporo, nestručno, radeći uz nepoštene kompromise, pod snažnim političkim utjecajem, slijedeći nemoralan program izjednačivanja krivice među uključenim strankama.
Stier: Potrebno je obnoviti, osuvremeniti i osnažiti savezništvo sa SAD-om
Nakon posljednje presuda Haaškoga suda, 29. studenoga, ponovno dolazi na vidjelo djelovanje i nedjelovanje Hrvatske kao države. Između ostaloga, ova knjiga ukazuje na nedostatak djelovanja sustava prema Haaškom sudu, nedostatak djelovanja hrvatske državne politike nakon Tuđmana i na razne blokade koji su doživjeli svi oni koji su pokušali voditi takvu politiku barem u nekakvoj formi. Iz ove se knjige ne može iščitati nikakav poziv na neke unutarnje obračune, već na rasvjetljavanje situacije kako bi se Hrvatska oslobodila okova koje joj onemogućavaju ili jako otežavaju funkcioniranje kao države ili kao pravne države, kao suverene države. Višnja Starešina ukazuje na te putove koji vode prema tome cilju i koji su se u vrijeme predsjednika Tuđmana pokazali pouzdanim, mogućim i na kraju uspješnim. U tome se smislu u knjizi gleda na savezništvo izgrađeno sa SAD-om koje je danas potrebno obnoviti, osuvremeniti i osnažiti.
Starešina: šio ćemo s pticom’ kola je donijela prevagu na Haaškom sudu?
Mnogi su se prošlih dana zanimali za ‘pticu’ na našoj strani, ima li imena na našoj strani. Moram reći da nisam tražila ‘ptice’ u hrvatskome sustavu, osim jedne iznimke, pod kodnim umjetničkim imenom, navedene u knjizi. U knjizi nastojim pokazati kako je ptica KOS upravljala procesima na Haaškome sudu, zašto su optužnice toga suda kad je o Hrvatima riječ izgledale kao da ih je pisao vojni tužitelj JNA, zašto je posljednja presuda izgledala kao da ju je donio Vojni sud JNA po boljševičkome pravu kolektivizirane krivnje. Sve se to ne bi moglo dogoditi da su hrvatske institucije funkcionirale kao institucije jedne suverene države, da ova ‘mala ptica’ u njih nije ugrađivana od samoga početka i da u njima ne blokira procese do današnjih dana.
A tim procesima gura Hrvatsku u jugoslavenske okvire ili dopušta drugima da ju ondje odvuku, pa i preko suđenja za ratne zločine. Ne ukloni li se ‘ptica’ iz sustava i ne počne ii uistinu hrvatsko državno vodstvo pitanje suđenja za ratne zločine, čija se arena sad neminovno seli u BiH, tretirati kao prvorazredno političko i sigurnosno pitanje, neugodna će iznenađenja tek uslijediti. Ovo koje smo dobili 29. studenoga, bojim se nije posljednje. Ja sam u knjizi nastojala pokazati kako je ‘ptica’ djelovala u haaškim postupcima, a dalje pticu predajem vama, jer možete pokrenuti sustav da razotkrije ‘pticu’ i blokira njezino djelovanje. To morate učiniti, ako ne želite da ‘ptica’ u sljedećoj fazi potpuno blokira i potpuno vas porazi, da država koju ste stvorili, prije četvrt stoljeća, ne postane obična ljuska utemeljena na zločinačkome pothvatu, a vi sami klerofašisti i udruženi ratni zločinci. Kad sam mislila kako je to nemoguće, krenula sam pisati knjigu. Možda sad izgleda nemoguće rasvijetliti ‘pticu’ koja je toliko duboko i toliko dugo godina, ali budućnost to zahtijeva jer hrvatske budućnosti bez takvih postupaka nema. Nadam se da ćete biti hrabri da to učinite.
Je li se HAZU trebala umiješati u haaški postupak?
Kad je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju odbio u tri pokušaja prijedlog da Hrvatska nastupi kao prijateljica toga suda u procesu protiv ‘šestorice’, neki pravni stručnjaci smatraju da se trebala uključiti HAZU, glede nekih kvalifikacija, kao vrhovna znanstvena institucija. Politički analitičari, sociolozi i pravnici upozoravaju da je osnovni problem Hrvatske što nema djelotvorne institucije. Ako i nastupaju, za njih se tvrdi da to čine retroaktivno. Među institucijama nema koordinacije, prevladava samodostatnost, čak i bipolaritet, formiran prema dvije najjače hrvatske stranke, što blokira uspješan rad. Smatra se da hrvatska država nije uspjela izgraditi učinkovite nacionalne institucije, odmaknute od naslijeđa bivše države i njezine radne paradigme. Ovih dana u zagrebačkim krugovima širi se šaptom prijedlog novih akademika u Razredu za društvene znanosti HAZU-a koji je uvijek svraćao pozornost javnosti. Akademici toga razreda, kako se može čuti, navodno predložili kao potencijalne akademike Arsena Bačića, Nevena Budaka, Ivu Družica, Tatjanu Josipović, Slobodana Kaštelu, Nellu Lonza, Gustu Santinija, Dragu Šimundžu, Željka Tomičića i Miroslava Tuđmana. S obzirom na to da prijedlozi kandidata za akademike sa zagrebačkoga Pravnog fakulteta posljednjih godina nisu prolazili, potporu Tatjani Josipović sprema se dati, navodno, i zagrebački Pravni fakultet. Nakon što stignu i drugi prijedlozi sa sveučilišta Razred za društvene znanosti HAZU-a u siječnju utvrdit će pet kandidata koje će predložiti Glavnoj skupštini HAZU-a, zaključuje Marko Curać u Hrvatskom tjedniku.
Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik
