25. veljače 1906. rođen Boris Papandopulo – tko je jedan od najvažnijih hrvatskih glazbenika 20. stoljeća?
Na današnji dan 1906. rođen je Boris Papandopulo, jedan od najvažnijih hrvatskih glazbenika 20. stoljeća. Život mu je obilježilo mnoštvo priznanja, velik ugled i nepresušna kreativnost koja je iznjedrila golem opus.
apandopulo je rođen u Bad Honnefu kao sin jedne od najvećih opernih pjevačica u nas, Maje Strozzi-Pečić, koju spominje poimence i književnik Thomas Mann u svome romanu Doktor Faustus proglasivši je „najljepšim sopranom obiju hemisfera“. Papandopulo se isticao kao sposoban pijanist, bavio se glazbenom pedagogijom, pisao kritike, eseje, glazbeno-teorijske radove i sl. Kao skladatelj ostvario je opus veći od 400 raznovrsnih skladbi (navodno prema zadnjem pismu koje čuva njegova treća supruga, brojka se penje do 490 djela), tako da gotovo i nema glazbenog oblika koji nije prošao kroz njegovo crtovlje. Tu se nalaze i minijature namijenjene djeci, solističke skladbe, koncerti, simfonije, opere, baleti, kantate, scenska i filmska glazba…
Od studija do ravnanja Operom
Papandopulo je studirao kompoziciju u Zagrebu u klasi skladatelja Blagoja Berse, a potom upisuje dirigiranje na Novom bečkom konzervatoriju kod Dirka Focka i to uz intervenciju Igora Stravinskog. Umjetničku karijeru započinje s osamnaest godina, dirigirajući svoj rani ciklus Svatovske pjesme. Od 1928. godine vodi pjevačko društvo Kolo, a među najvažnije radove toga razdoblja pripadaju kantata Slavoslovije koja je u Beču doživjela međunarodno priznanje, i Concerto da camera, kojime se Papandopulo još jednom iskazao kao međunarodni skladatelj osvojivši priznanje u Stuttgartu. U Splitu je djelovao od 1935. do 1938. godine, vodio je proslavljeno pjevačko društvo Zvonimir i bavio se glazbenom kritikom.
U Splitu je skladao svoju romantičnu operu Sunčanica, a među ostalima ovdje je nastao i oratorij Muka gospodina našega Isukrsta za soliste i muški zbor a cappella. Još jedno važno djelo suvremenog stvaralaštva njegova je trostavačna Sinfonietta. Kasnije seli u Zagreb gdje postaje korepetitor, zatim dirigent i naposljetku ravnatelj Opere te dirigent Simfonijskoga orkestra. Dobio je mjesto ravnatelja Opere i u Rijeci gdje je odmah postavio opsežan repertoar te Sarajevu gdje se zadržao do 1953. godine. U tom razdoblju, publiku je usmjeravao prema manje poznatim djelima, intenzivno je skladao, često nastupao kao dirigent i pijanist te držao predavanja kako bi glazbenu umjetnost približio široj masi.
Kasnija folklorna faza
U svojoj „zreloj“ fazi, poseže za folklornim glazbenim motivima i za dostignućima europske glazbene Moderne, ali ipak ostajući unutar tradicionalnih okvira i zakona melodijskoga kretanja. Ovaj period koji je trajao do 1956. godine obilježen je vrlo uspjelim skladbama – Simfonija br. 2, Poema o Neretvi, Stojanka majka Knežopoljka, Obnova, Credo, Libertas, Pohvala Dubrovniku.
S vremenom njegova glazba postaje sve disonantnija, pa ponekad ubacuje elemente dodekafonije odnosno dvanaesttonskog načina skladanja, elemente jazza (Koncert za klavir i orkestar br. 3, Mozaik za klasični gudački kvartet i jazz kvartet, Capriccio za violinu solo i jazz kvartet), a kasnije i elemente pop-glazbe kao i tehničke postupke avangardne glazbe 20. stoljeća.
Izvor: narod.hr/ziher.hr
