Jedini valjan način zaštite žena, muškaraca, djece, invalida, Srba, Bošnjaka, doslovno svakoga u Hrvatskoj jest – stvaranje efikasnog, snažnoga, respektabilnoga i jednostavnoga državnoga poretka, koji će promicati hrvatske ljude, ne bilo koje, ne neidentificirane i nekakve europske i svjetske- nego hrvatske ljude, i – štiti ih snagom društvenih vrjednota, javnim okruženjem, političkim poretkom i državnim represivnim instrumentarijem. I kome će ljudi vjerovati. Inače svaka pormovirana navodna zaštitita bez pokušaja pretvaranja vrlo nesolidne i loše države u uzornu i dobru, znači samo stvaranje novoga paradržavnoga i državnoga aparata, novih nametnika na nacionalnom krvotoku i novo zamagaljivanje društvenih vrjednota, što u konačnici znači – ugrožavanje svih ili velike većine u korist vrlo maloga broja ljudi.

To je ključna prjevara s Istanbulskom konvencijom.

A opravdana borba protiv te prjevare čak i u slučaju uspjeha,ako ciljevi borbe nisu svi zajedno usmjereni protiv slabosti koje generiraju zloćudne pojave, može zapravo ostaviti generatore zla u Hrvatskoj nedirnutim, pa čak u konačnici i dodatno pripomoći učvršćivanju nesolidnoga poretka.

Izvorište svih nevolja, pa i ovakvoga ponašanja hrvatske političke oligarhije, u ovome slučaju Plenkovića i njegovoga stranačkoga vrha, jest u ucjepljenim grješkama državno-političkoga poretka, koji hrvatske ljude gura na marginu, na ulice, na prosvjede, koje je zbog potpune kontrole svih logističkih potencijala i golemih ljudskih resursa na tisućama točaka potencijalnoga otpora jako teško organzirati, i sve teže, pri čemu se svjesno ili ne ostavlja nedirnutim upravo formalno-pravni poredak koji generira nove i nove Plenkoviće.

I seriju „istanbulskih konvencija“.

To se mora presjeći.

Koliko god Istanbulska konvencija u ovome trenutku bila opasna, koliko god bila neprihvatljiva, jer da se prestanemo više javno zbog nekakve političke korektnosti lagati, nema ta Konvencija baš nikakve veze sa zaštitom žena, što je samo bezobrazna krinka, ona je samo posljedica dubljih poremećaja,pa po definiciji nije najveće zlo.

Kako izići iz ove luđačke košulje u Hrvatskoj?

Početi se racionalno ponašati i jasno govoriti, bez pristanka na laži i bez stalnoga nastojanja ostvariti nekakav navodni dijalog s onima koji otvoreno, nasilno, nadmoćno koristeći upravo hrvatsku državu, lažu i ismijavaju se svakome elementarnom načelu dijaloga.

Dijaloga potpuno neravnopravnih – nema.

Pa recimo treba jasno upozoriti na potpunu neprihvatljivost bilo kakve reprezentativnosti militantnih zagovornika zaštite žena u Hrvatskoj danas, onih zagovornika koji dodatno riješenje traže u ratifikaciji Istanbulske konvencije, koju su osmislili i promovirali njihovi istomišljenici i kompanjoni u europskim institucijama.

To su, s jedne strane feminističke profesionalne organizacije koje su putem Vijeća Europe i moćnih neoliberalnih lobističkih struktura nametnule državama sadržaj Konvencije kao političku obavezu, a s druge strane njihovi sateliti i organizacijske parastrukture u tzv.civilnim udrugama u Hrvatskoj.

Nejasno je zašto gotovo cijela Hrvatska u taktu ponavlja,utoliko više ukoliko ima svijest o opasnosti od Istanbulske konvencije i njenih strateških deformacija i posljedica, da treba štititi žene, da je dio sadržaja te Konvencije jako dobar, prihvatljiv, da je svima nama obaveza osuditi nasilje i slične gluposti.

Kome to dokazujemo?

Kako su u višestoljetnoj tradiciji hrvatskoga naroda preživjele hrvatske žene, i hajdemo postaviti pitanje, je li postojalo jedno jedino razdoblje usporedivo s razdobljem od polovice 1944. godine, pa do kraja 1945.godine, a zatim sve do 1990. godine, pa zatim do devedest osme godine tjekom srpske agresije, koje je bilo nasilnije i brutalnije za hrvatsku ženu?

Gledajući po nezaštićenosti gologa života, uništenju i usmrćivanju tisuća žena i djevojčica, najbližih članova obitelji, zatvaranju, progonu svih vrsta, segregaciji ljudi po ideološkim kriterijima, uništavanju elementranih ljudskih vrlina i potreba, osporavanju vjerskih, identitetskih i uopće ljudskih obilježja, vrlo vjerojatno ne postoji ni približno strašnije i pogubnije razdoblje za žene u Hrvatskoj.

Govorim o hrvatskim ženama.

Zašto ističem ovo- hrvatske žene?

Zato što u Hrvatskoj postoji hrvatska država, ona je odgovorna za uspostavljanje minimalnih i najnužnijih društvenih standarda, a među njima je – zaštita čovjeka.

A mimo hrvatskog čovjeka nema hrvatske žene.

Ne bilo kojega, ne općenitoga, jer takvoga čovjeka se ne može štititi izuzev u apstrakciji a to znači nikako, ne recimo nekoga Mongola, Indijca, nego isključivo i samo Hrvata, hrvatskoga čovjeka i hrvatsku ženu a to su svi državljani Republike Hrvatske koji djeluju i žive na području jurisdikcije hrvatske države.

Može li se štititi u Hrvatskoj žene ako to istodobno nisu –hrvatske žene?

Ne može.

Ne može im se ubijati ono „hrvatske“ a ostaviti da budu žene.

U Hrvatskoj se promiče i nameće posve drugačiji model ponašanja i zakonske regulative društvenih odnosa.

Primjerice, uzimo ponašanje i kredibilitet civilnih organizacija iz platforme 112, zatim lige antifašista, zatim čitavoga niza isprepletenih odavno ozloglašenih udruga koje se deklariraju zaštitom slobode, žena, djece, promicanjem mirotvorstva, suočavanjem s prošlošću i sličnim zvučnim ciljevima i namjerama.

Nikada iz tih platformi ni jedna jedina udruga nije povela kampanju za kažnjavanje zločinaca koji su organiziranim i politički poticanim silovanjem činili sustavan ratni zločin ptotiv nekoliko tisuća hrvatskih žena.

Nikada Radojka Borić, Sanja Sarnavka ili nekakva Sandra Benčić nisu organizirale prosvjed pred DORH-om, ili pred srbijanskim veleposlanstvom u Zagrebu, pred američkim, britanskim, njemačkim veleposlanstvima ili pred sudom u Haagu, tražeći istrage, procesuiranje i kažnjavanje jednoga od najtežih zločina protiv –žene, a postoje dokumentirani podatci o masovnim silovanjima.

Ne radi se o fikciji, nego o tragediji konkretnih žena.

Hrvatskih žena.

Nikada.

Nikada nisu prosvjedovale, vodile kampanje i organizirale skupove koji bi senzibilizirali Hrvatsku ali i svijetsku javnost koju vrlo često koriste kao argument pritiska za druge svoje namjere i ciljeve, da se Hrvatska suoči s teškim zločinima nad hrvatskim narodom krajem Drugog svijetskog rata i nakon njega, te do devedesete godine, niti su se pokušale pozabaviti elementarnim pravom žene, hrvatske ali i savke žene – na istinito, slobodno i humano povjesno sjećanje.

Na uspomene.

A jesu u svakoj prigodi, kao primjerice njihova politička mentorica Vesna Pusić opravdavale epski zločin protiv hrvatskoga čovjeka i naroda, kriminalizirajući cijeli narod i zahtjevajući da se na stečevinama toga zločina –uspostavi neka njihova i nova Hrvatska.

Nije im palo na pamet da je temeljno pravo žene recimo imati se gdje pomoliti Bogu, isplakati se nad grobom svoga djeda, oca, brata, muža, nad grobovima tisuća zaručnika i mladića zbog kojih su tisuće hrvatskih žena tjekom razdoblja nakon Drugog svijetskog rata – umrle, a da nisu osjetile obiteljsku radost, djecu, brak i ljubav.

Jesu li to prava žena?

Očito je nisu za promotore „nove“ žene.

Tragično je da nisu ni za Plenkovića koji je dobio izbore jer su ljudi vjerovali da ima senzibiliteta za ta obična ljudska prava.

Jer s druge strane, ako malo zagrebemo u sociogenezu glavnih promotora i promotorica Istanbulske konvencije i „prava žena“, lako ćemo vidjeti da su one u Hrvatskoj mahom iz vrlo privilegiranih komunističkih obitelji, da potječu iz antihravskoga političkoga okruženja, a nije isključeno i iz zločinačkih krugova, da naslijeđuju izrazito opasno i anticivilizacijsko vrjednosno naslijeđe, na kojemu su postale to što danas rade.

Nije li to, uz izrazito negativno ponašanje prema svemu hrvatskome tjekom zadnjih dvadesetak godina, više nego dovoljan razlog da im nitko živ ništa ne vjeruje?

Naravno.

To je prag političkoga trpljenja koji ni jedan hrvatski čovjek ne smije više tolerirati niti prijeći.

Kako je moguće biti protiv svega hrvatskoga, protiv svih identitetskih, vrjednosnih, kulturnih, tradicionalnih i simboličkih obilježja hrvatskoga naroda, a istodobno zahtjevati monopolno pravo na –definiranje standarda moderne hrvatske žene i njene zaštite?

To je ruganje zdravome razumu.

Zato je Plenkovićeva politička odluka da se ide s ratifikacijom Istanbulske konvencije, koja će nadzakonskim aktom identitetske društvene procese u Hrvatskoj predati na volju upravo takvim osobama i organizacijama izravno pljuvanje u lice hrvatskim ženama, hrvatskim ljudima, po hrvatskoj prošlosti i izravna namjera uništenja hrvatske budućnosti.

Jer u Hrvatskoj nikakva budućnosti ne smije biti ako nije – hrvatska.

U Hrvatskoj ove stvari treba jasno javno i bez straha reći a ne mucati ili pričati priče o tome da je dio Istanbulske konvencije prihvatljiv.

Nije.

Ništa u njoj nije prihvatljivo, jer je odavno, sustavno i ciljano osmišljena kao udar na čovjeka, a ne radi zaštite žena, zamišljena je kao udar na temeljne ljudske vrijednosti, na obitelj, na ljudsku prirodu, antroplogiju, na postojeće i stečene društvene obrasce, koji se pokušavaju osporiti pričama o nužnosti suprotstavljanja stereotipima.

Kojim?

Kakvim?

Valja primjetiti da se u Konvenciji koja je nastala 2010.godine predviđa izbjeglička kriza, odnos prema izbjeglicama, da se otavraju vata organiziranom nasrtaju milijuna ljudi na Europu, ljudi kojima su isti kreatori novoga svijetskoga poretka upali u zemlje, gradove i sela, domove, razorili, poubijali, rastjerali i načinili od njih očajnike, a vrlo često i teroriste jer više nemaju ni korjena ni izbora, pa su laka meta, a mržnje i gnjeva im i onako ne nedostaje. To ukazuje na pomno planiranja toga i ostalih sličnih koraka negdje duboko u sjeni današnjega svijeta, na planirano zlo s nesagledivim posljedicama.

Možemo i na tom pitanju provjeriti osobnu ljudsku vjerodostojnost Plenkovića, a zatim svih zagovornika Istanbulske konvencije, pitati ih koliko su to tjekom progonstva pola milijuna Hrvata i Hrvatica tjekom srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu primili nesretnika, jesu li im dali čaću vode, koliko su primili arapskih izbjelgica i jesu li odvojili tisućinku svojih plaća zarađenih u navodnoj borbi za prava tih ljudi za pomoć tim ljudima?

Treba li isticati kolika je vjerojatnost da su mrdnuli prstom?

Valja ovdje također reći da je potpuno pogrješno svu nacionalnu energiju u ovome trenutku usmjeriti na osporavanje Istanbulske konvencije.

I neće propasti Hrvatska što god s tim bude privremeno.

Nitko ovu zemlju ne može pokrenuti stazama razvoja, niti osigurati primjerenu zaštitu bilo kojoj grupaciji s pristojnim namjerama, a pogotovo ne može osigurati zaštitu ukupnom hrvatskom narodu, zbog čega i zbog kojega je i izborena hrvatska država – bez temeljitih, dubokih promjena državnoga poretka i doslovnoga uništenja moći ovakve, postojeće oligarhije.

Tu moć treba udariti u glavu.

Zato prosvjedi protiv Istanbulske konvencije trebaju biti samo prvi korak, neka vrsta uvježbavanja za pripremu otvorenoga bunta, neposluha, organiziranoga procesa preuzimanja hrvatske države stvaranjem kritične mase senzibiliteta naroda i nužne svijesti o vlastitim mogućnostima i potrebi iz ruku mediokriteta i otvorenih hrvatskih neprijatelja preuzeti svoju povjesnu stečevinu.

Kristini Pavlović, suorganizatorici prosvjeda protiv Istanbulske konvencije, koja namjerava u slučaju ratifikacije Istanbulske konvencije sa suradnicima i pridruženim udrugama pristupiti provođenju inicijative za referdendum o toj Konvenciji, o čemu je razložno govorila u emisiji Prosudbe, izvrsne Mirte Marinić na Laudato televiziji, već danas valja reći da je jedini izaz iz ovoga začaranoga kruga usmjeravanje svih prosvjeda i nacionalne energije u –pripremu referenduma o promjeni izbornoga sustava.

Jer to je pravac udara zla u samo srce.

Izborni sustav je svojevrsna Kamenita vrata, svetište i ulaznica prema hrvatskom Saboru, jedinome izrazu stvarne i potpune suverenističke političke volje hrvatskoga naroda. Kroz ta vrata ne smiju prolaziti virusi, jer će kroz hrvatsko zakonodavstvo zatrovati hrvatski nacionalni krvotok, a onda je neusporedivo teže boriti se protiv razvijene i stimulirane bolesti, a ta borba koliko god bila uspješna iscrpljuje nacionalne potencijale i usporava mogući razvoj Hrvatske. Kod Kamenitih se vrata figurativno osigurava ulaznica za jedinstvo hrvatskoga naroda, tu se postiže to jedinstvo bez kojega nema opstanka i obračuna sa zloćudnim naslijeđem i degenerativnim inicijativama kao što je ova Konvencija, a ne kako državni politički vrh, pa i predsjednica republike ovih dana u Argentini, Brazilu i Čileu stalno ponavlja – povezivanje. Povezuju se strana tijela, a hrvatski narod se ujedinjuje, jer ima jedinstveno temeljno obilježje.

Hrvatski nacionalni identitet.

To se jedino može u okviru političkoga sustava, a model za to je jedan i jedinstven- izborni sustav i ostvarivanje jednakih i osiguranih političkih prava u upravljanju svojom zemljom i nacionalnom sudbinom.

Da bi se to osiguralo, u hrvatskom ustavu valja redefinirati za početak, prije konačne i radikalne rekonstrukcije, nekoliko naizglednih sitnica, a glemih raspuklina, koje su temelj političkoga razaranja Hrvatske.

Nužno je definirati hrvatski Sabor kao zakonodavni dom hrvatskoga naroda i svih hrvatskih državljana, a ne kao sad zakonodavnim domom građana, zatim definirati u postojećemu članku ustava izborno pravo svih punoljetnih državljana i kao obavezu, radi sprječavanja medijskih i agencijskih manipulacija i obeshrabrivanja ljudi oko izlaska na izbore; nužno je saborski mandat definirati kao izraz političke volje i neposredne odluke ukupnoga hrvatskoga naroda voljom i odlukom svih njegovih državljana a ne separacijom u deset izbornih jedinica, čime bi se stekli formalni preduvjeti da svaki zastupnik bude legitimni nositelj sveukupne nacionalne političke volje i odgovornosti, zatim bi se moralo isključiti sve diskriminacijske odredbe, posebice liste za iseljenu Hrvatsku i nacionalne manjine, jer su one iskaz stvaranja zaprijeka, iseljnim Hrvatima u ostvarivanju jedinstva hrvatskoga naroda i potvrda su posljedica totalitarnih režima, a kod nacionalnih manjina posebna lista je izraz i pravac separacije hrvatskoga političkoga poretka i getoiziranje pripadnika hrvatskoga naroda nehrvatske etničke pripadnosti.

Uz to, razumno je predvidjeti da hrvatski Sabor ima točno definiran broj saborskih mandata a ne kao sada od 100 do 151, recimo 75, pri čemu treba stimulirati razvoj političkih stranaka kao nositelja demokratskoga i političkoga poretka hrvatske države s čijih bi se lista biralo 60 zastupnika, a dodatnim pravom glasa svim hrvatskim državljanima omogućiti preferencijalnim modelom izbor 15 zastupnika, kako bi se osigurala ravnoteža u razvoju političkih procesa kroz stranke i kroz neposrednu volju političkog naroda, te natjeralo stranke na stimuliranje izvrsnosti a ne medikoriteta kao danas.

Tek ta ostvarenja, a utemeljena su u svim postojećim najvišim normama međunarodnoga političkoga poretka i u samoj teoriji izbornih sustava i teoriji država, te što je najvažnije, a što se najčešće zanemaruje u raspravama o tim pitanjima u Hrvatskoj – Hrvatska su potreba s obzirom na izazove i naslijeđa s kojima smo opterećeni i suočeni, postiže se elementarni prag za iskorak iz ovoga oligarhijskoga ili Plenkovićevoga mainstream političkoga nasilja, a što je najvažnije na jedini legitimni i demokratski način odlučuje se –što su to temeljne nacionalne vrjednote hrvatskoga naroda.

Jer za njihov razvoj i njihovo promicanje služi država, a ne kao sada da država bude servis opskurnih, opasnih i često vrlo neprijateljskih nereprezentativnih i nelegitimnih, samoproglašenih skupina koji odlukama odnarođene države preuzimaju nadležnosti nad upravljanjem temeljnim interesima hrvatskoga naroda.

Zbog toga sve ovo što se događa s Istanbulskom konvencijom može biti i konačni znak buđenja hrvatskoga naroda i njegovih akademskih i društvenih elita. Zato je ovaj najavljeni prosvjed prvi veliki test i izraz individualne odgovornosti svakoga hrvatskoga čovjeka, pogotovo u Zagrebu, jer svi, baš svi možemo puno dati makar i koračanjem u povorci svoga naroda. I korak je –poruka.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save