Maturanti su okončali svoju srednjoškolsku odiseju. Još malo truda pred državnu maturu i već će se raspršiti svojim putevima kao sjemenke maslačka. Školske klupe su ostale same u tišini bijelih učionica. Nema više žamora, smijeha, zaigranosti, znoja, plača, knjiga i šalabahtera. I tako do rujna kada će postati novi dom za još jednu odlazeću generaciju. Isti scenarij, slični oproštaji, identična olakšanja razrednicima i ostalim nastavnicima. „Koliko ćeš sati izgubiti? Ajme, odlično, petak mi je slobodan prema novom rasporedu! Hvala Bogu, ne dočekah da odu.“ i slične varijacije često se mogu čuti po zbornicama i školskih hodnicima ovih dana. I svi su tako beskrajno sretni što će posljednjih mjesec dana nastavne godine raditi nekoliko sati manje. Svima je pao teret s leđa, a osobni Sizifi su dogurali kamen na vrh brijega. Tolika sreća radi oproštaja, toliko zadovoljstvo radi malo uhvaćenog vremena… No nigdje tuge, nigdje iskrenog ljudskog žala za gubitkom dragog kamenja s kojim se dijelio život četiri godine. Ako ga i ima, on svoj vrhunac pronalazi u par suza prilikom oproštajnog govora.

Često čitamo o pijanstvima, raskalašenim bakanalijama po gradskim trgovima, porazbijanim izlozima, neobuzdanim i dekadentnim adolescentima koji na takav način slave završetak ovog razdoblja svoga života. I svi strogo moraliziraju, groze se, užasavaju, proklinju, zaziru, izbjegavaju…svi odjednom postadoše sveci i svetice koji se nikad u životu nisu prepustili veselju, plesu i zajedničkom prijateljstvu. Naravno, ne opravdavam nikakvu delinkvenciju i nedopustive ispade, no čudim se koliko se svake godine pri norijadama diljem hrvatskih gradova naveliko i naširoko razglaba o gnusnoj i otpadničkoj mladeži koja ruši, pali, uništava i razbija. Osobno sam šetao svojim gradom to popodne. Čuo sam pjesmu, smijeh, veselje, zagrljaje, gitare, harmonike; vidio sam mlade koji su stvarno dogurali svoju osobnu Sizifovugromadu do vrha. Ako pojedinci među njima pretjeraju, tko smo mi koji sve ostale trebamo identificirati s tim pojedincima? Zašto ih sve etiketiramo kao razularene horde pijanaca samo zbog toga što su pojedinci među njima pijani? Pa čak ako se i tim divnim stvorenjima otme i koja kapljica više, zar smo mi  pozvani da ih osuđujemo? Što bi oni rekli da vide svoje nastavnike kada se vikendima prežderavaju u janjetini i gutaju rakije i domaća vina poput podbuhlih mješina?

Ljudi su licemjerni, ljudi traže neprijatelje; rekao bi Umberto Eco – „konstruiraju neprijatelje“, čak i kad ih objektivno nema. Ali zato uvijek ima nekog koga je vrijedno osuditi. A zapravo radi nečeg benignog. Puno je opasniji kućni odgoj. Ako se mene pita, istinska dekadencija mladih nije u svibanjskim norijadama, već u, primjerice, cjelonoćnomvucaranju po klubovima (i svemu ostalom što ide uz to) a da bi se tobože proslavilo nešto što bi trebalo biti u krugu obitelji, tiho i sveto. A to je krizma.

Isuviše je iskrivljenih vrijednosti i promašenih percepcija. Isuviše je i nastavničke sreće radi odlaska mladenačkog cvijeća koje smo imali prilike četiri godine gledati kako niče. Stoga, prilažem pismo jednog splitskog profesora koji se na sljedeći način pri rastanku obratio svome cvijeću.

Pismo prenosim u cijelosti:

„Jučer sam otišao bez pozdrava. Bez želja, gotovo i bez osmijeha. Istog onog koji je tako puno puta znao uljepšati naše sate. Otišao sam kako se ne odlazi. Otišao sam, a da ni ne znate koliko mi je bilo teško otići. I upravo zato, nisam imao ni snage ni volje da vas pozdravim onako kako želim. Nemam ni sad; ta zar ne vidite da vam ovo ne čitam ja?

Četiri godine predavao sam biserju iz najdubljih mora. Četiri godine učio sam od vas stoput više no što ste vi ikada od mene učili. Ako vam jednom bude drago što sam vam ja bio nastavnik, znajte da je meni stoput draže što ste mi vi bili učenici i prijatelji. Ja se ne postavljam nad vama;tek sam dio vas kao što ste i vi dio mene. Ne zato što ste paleta najljepših boja na sivom nebu, niti zato što me vaša prisutnost činila uljudnijim, poštenijim i ljudskijim. Ne niti zato što ste me zvali na ekskurziju na čemu vam najiskrenije zahvaljujem. Ja se ne postavljam nad vama jednostavno zato što ste vrijedni svega najljepšeg što bih vam mogao poželjeti. Uvijek sam znao da ste posebnii volio bi da znate da je ovo prvi put da se nekom razredu na ovakav način obraćam. A ekskurzija? Sve ono što sam gledao četiri godine u učionicama naše škole, na tom je putu bilo potvrđeno na svakom koraku. Ako je vama bilo lijepo tih dana, znajte da je moja sreća bila daleko veća od vaše. Tko bi mogao zaboraviti kako mi je Jelavić „ukrao“ čistu pobjedu na kartingu na onoj pustopoljini od granice između Austrije i Češke? Zar da zaboravim divni razgovor o umjetnosti i budućem studiju s Terezom u caffeu Hundertwasser house-a u Beču? A veselje u onom praškom klubu…onu zajedničku sliku ću okviriti – garantiram! Mogao bih pričati do sutra…od prve godine na dalje. Ostao sam vam dužan jučer. Znajte da to nisam htio. Znajte da divni ljudi u koje izrastate meni pune dušu i čine me boljim čovjekom. Zato nisam mogao jučer. Jer ste vrjedniji od suhoparnog  govora. Klonuo bi da sam to učinio. I rekli biste da sam patetičan. Ja vas cijenim puno više od par završnih riječi i velevažne posljednje govorancije. Stoga vam kažem ovako:

• Bandove: Daj se trzni sinko! Pojma nemaš koliko snage ima u tebi.
• Vana: Čista duša! Smaragd kojihima tek nekoliko u svemiru.
• Franciska: Zar postoji divnije i plemenitije stvorenje? Ne postoji.
• Majo:Snaga dostojna spomenika! Prkosi i najžešćim rijekama.
• Dujiću: Nebrušeni dragulj! Iskoristi to; mali, ti letiš nad vodama običnosti.
• Marko: Ostani svoj! Ti si primjer koliko skromnost može biti veličanstvena.
• Ivona: Samo joj nedostaju krila pa da se razlista! Ruža u skrivenom vrtu.
• Jelaviću: Alkemičar, ti prelijevaš blato u zlato! Predivna individua.
• Dora: Kakva mudrost! Kakva uljudba, kakva duga!
• Doris:Ti ćeš dobro proći! Jer uvijek znaš kako biti ispravna u svakom trenutku.
• Tereza: Izniman talent! Stvaraj, ne posustaj, tvoj je svijet.
• Karla: Tiramisu naš dragi! Sve pouzdanje svijeta leži na takvima poput tebe.
• Matea: Ti si svijeća koja nikad neće dogorjeti! Sjajiš besprijekornim sjajem.
• Bruna: Trebalo bi sve oceane isušiti da bi se došlo do ovoga bisera! Ne podcjenjuj se.
• Magy: Ah Magy! Krijesnica u najtamnijim noćima, koliko god me „ljutila“.
• Lucija: Manje se pituravaj, bolja si od toga! Da to znaš, i grčki Zefiri bi utihnuli pred tobom.
• Marija: Kako netko može biti toliko dobar? Nemaj straha, ti mijenjaš stvari na najbolje.
• Ivane: Tebe su anđeli poslali! Da ovom svijetu dadeš viši smisao.
• Marta: Deveti planet! Neotkriven, kao skriveni dijamant u Zimbabveu.
• Svjetleća:’Da te zvizde ne vide, ne bi znale s kim bi nebo dilile…’ Čudo!
• Niko: Ti si moj idol! Od bicepsa do kulture ponašanja.
• Anice: Kakva dobrota! Kad se nasmiješi ‘opali’ potres jači od onog od prije par godina.
• Dragana: Ljudska vrijednost najviše kvalitete! Najzlatnije postolje među svim zlatnim postoljima.
• Josipa: Buntovnica! Ratnica! Amazonka! Tko bi mogao bez takvih?!
• Župa: Još samo kap i tvoje more bi progutalo sve osrednjosti svijeta! Ne boj se.

Meni dovoljno. Vjerujem, i vama. Prijatelji moji, uvijek, ali baš uvijek ustrajte u dostojanstvu, časti, poštenju, iskrenosti i plemenitosti. Sve ostalo je nevrijedno spomena. Vi ste snaga. Vi ste dostojni pjesničkih zbirki. Vi ste budućnost. A ako je tako, ja se veselim takvoj budućnosti. Ja ostajem tužan bez vas, ali i sretan što sam imao priliku predavati biserju. Neka vas na vašem putu prati dobrota, srce puno ljubavi za svakog i dragi Bog.

Voli vas i uvijek će se sjećati s velikim ushitom i veseljem što je mogao bitidio vašeg odrastanja,vaš profesor…“

Davor Stipan

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save