„Ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda“

Bože, kako ovo neugodno zvuči! Ove Stepinčeve riječi mogle bi jako boljeti ovih dana. Iako, ne bi tako trebalo biti. Naprotiv, ovo bi morao biti stalni refren svakodnevnog političkog promišljanja i djelovanja, iznad svih briselskih, njujorških, beogradskih, ili sorošovskih (ili zastupničko-manjinskih), i bili čijih drugih nalogodavanja, piše pater Ivan Ike Mandurić za Mrežalicu.

Ponekad je, valja priznati, to bilo naroda teško osjetiti i znati što bi narod; što mu je na duši. No, postoje i situacije u kojima je, čak ako ste i duhovno pomalo tupi, da ne kažem anemični, nemoguće ne osjetiti to bilo. Primjerice, u vremenu nedavnog nametanja Istanbulske, ili u vrijeme krvave borbe naroda oko promjene izbornog sustava prije četiri godine, kad je bilo naroda progovaralo i preko radnika, i branitelja i studenta, i seljaka, i preko klera; i kad nas je vodstvo HDZ-a doslovno izdalo držeći svijeću SDP-u koji je narodu otimao pravedno izboreni referendum… s tim da je pojam držanja svijeće pomalo podcjenjivački spram svih aktivnosti koje je ondašnji opozicijski HDZ poduzimao kako bi spriječio vlastite glasače i sami narod da govore što misle (baš ovako kako to danas čini opozicijski SDP). I onda su, kao i danas, i SDP i HDZ opstruirali prikupljanje potpisa na sve znane i neznane načine da ti pamet stane.

Važno je, radi istine, kome milo – kome drago, pošteno se prisjetiti kako je u tome prednjačio upravo ondašnji predsjednik stranke g. Karamarko – kako ne bi pomislili da se to događa samo s ovim predsjednikom HDZ-a. Nije, nego je to HDZ-ova tradicija u cijelom posttuđmanovskom periodu, nakon što su narodu stranačke garniture otele stranku, te sada ona služi tome da drži narod daleko od svakog utjecaja i zaglušuje njegov glas dok vlast prima naloge od raznih svjetskih kriminalaca i bandi za koje provode antihrvatsku politiku, posve se oglušujući na bilo naroda, upravo na način koji je pokojni Stepinac tako prezirao: ono, ništarijski; bez sluha i bilo kakvog poštovanja za ono što narod osjeća i hoće, posve ga razvlašćujući, ušutkujući ga, potvarajući na njega, klevećući vlastiti narod, gazeći ga doslovno. Uh, kako mi se to gadi!

Tajna o „ništarijama“ koje ne osjećaju bilo naroda:

Iako to stvarno vrijeđa da gore ne može, pustimo na trenutak osjećaje po strani, pa probajmo uočiti jedan vrlo znakovit fenomen: vlasti ne znaju pretpostaviti ništa drugo nego da Vi koji nešto hoćete i tražite referendume, i ovaj o Istanbulskoj i ovaj o izbornom zakonu,, tek slijepo slušate nekoga tko vama manipulira. Pitate li se, otkuda im takva pomisao? Ne radi li se možda o tome da – budući da većina njih; i „lijevih“ i „desnih“ ne znaju drugo doli provoditi poslove za neke naručitelje – naravno, ni ne mogu zamisliti nekakvo drugačije funkcioniranje nego ono svojstveno njima – poslušničko i nevjerno. Posve okrenuti od vlastitog naroda, ne shvaćaju kako narod jednostavno ne može odustati od toga da Hrvatska bude „ponosna i lijepa k’o u snovima“, za kakvu se umiralo, jer sve što je manje od toga, od zloga je. Ta misao naroda i ono što im je pri srcu, nije pri srcu i političkim vrhuškama. Oni se naprotiv, noći prevrću u postelji ne bi li dokučili neke želje briselske, kao što su nekada beogradske, berlinske, bečke, budimpeštanske … a svijet je velik, i naručitelja će uvijek biti.

Tako blizu a tako daleko.

Vrlo je bolna i tako žalosna i pomisao da, istovremeno, postoji jedan drugi „naručitelj“ nekog političkog programa, a koji je jači i dugotrajniji od svih kojima se klanjaju; posve je čist, moralan i pravedan. Taj naručitelj je njihov vlastiti narod, koji zdušno, ustrajno i nepokolebljivo svo vrijeme pokušava „naručiti„ provođenje domoljubne politike u interesu naroda. No, on desetljećima nije uspio ni doprijeti ni do jedne posttuđmanovske vlasti, iako je stalno dozivao; preko prosvjeda za generale, preko šatora u Savskoj, preko kolone sjećanja u Vukovaru; hoda za život, referenduma o braku, preko prosvjeda za haške uznike, prosvjeda za progonjene Hrvate u BiH…

Gospodo, svo ovo vrijeme u svim tim dozivanjima jedino što je narod tražio jest da vlast koju vam je povjerio, koristite za to da zastupate Hrvatsku, i njezine interese.

Ali niste čuli.

Ništa čuli ni vapaje naroda da se zaštiti dignitet Domovinskog rata, naš narod u BiH kojeg ste ostavili na milost i nemilost … vi uopće nemate pojma koliko narod glasno i bolno viče i maše vam pred očima… Vaše su uši i oči već desetljećima preljubnički odsutne, pa ni ne znate da je narod srcem ovdje, i koliko mu je do svega stalo. A osobito ne znate i pojma nemate kako to sve boli hrvatsku napaćenu dušu, koja nikako odustati ne može.

Možda vam se, u vašem preljubničkom zanosu, učinilo da Hrvatska više ni ne diše i ne osjeća ništa, da ste je dokrajčili. No, ja se bojim da bi se sve lako moglo okrenuti, i da će narod zatražiti račun. Jer on ima pravo znati što se radilo od njegove domovine, i za koga, i za što, i kako, i tko, i kada…

I to vrlo konkretno:

• Tko je naručitelj stalnog obezvrjeđivanja Domovinskog rata?
• Tko je naručitelj usvajanja Istanbulske konvencije i nametanje rodne ideologije??
• Tko je i za koju uslugu naručitelj obezvrjeđivanja hrvatskog gospodarstva?
• Tko je naručitelj projugoslavenskog kadroviranje vanjske politike?
• Tko je bio naručitelj razaranje instituta braka kao zajednice žene i muškarca,
• Tko je naručitelj opstruiranja istrage hrvatskih grobišta i logora Jasenovac?
• Tko je stvarni naručitelj devijantne kurikularne reforme i njezine hitne provedbe?
• Tko je naručio nemar i nehaj oko Hrvata Herceg Bosne?
• Tko je naručio da se glasačka moć od milijun glasova dijaspore svede na samo tri zastupnika?
• Tko je naručitelj marginaliziranja Vukovara; nemara oko Ovčare, nemara oko promocije vitezova Domovinskog rata, populariziranje i rehabilitiranje četništva, progona Thompsona; nebrige oko haške šestorke, zaborava pokojnog Praljka; prodaje Hrvatskih medija; monopola Deutsche telekoma i njegovog planetarnog kriminala; korumpiranost sudstva; kadroviranje ustavnog suda, instaliranja destruktivnih državnih odvjetnika…

Netko je – a mi nismo. Pa moramo znati tko je?

Budući da nam ne želite reći, ne preostaje nam ništa drugo nego pobijediti na referendumu, i izabrati u sabor ljude koji osjećaju bilo naroda – koji nisu „ništarije“, i koji su spremni biti mučenici za svoj narod, za njega sve izgubiti, pa i život ako treba, kao Blago Zadro, i tisuće drugih, i kako je svjedočio sveti Stepinac.

Netko tko se zove hrvatski političar, ispod toga ne smije ići.

Referendum, gospodo – nema druge, zaključuje pater Ike Mandurić za Mrežalicu.

Izvor: narod.hr/Mrežalica

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save