Dr. Marko Jukić: Pet godina članstva u EU, gdje smo danas?
Dana 15. siječnja 1992. godine većina je zemalja članica Europske unije priznala Republiku Hrvatsku kao neovisnu državu, ali za punopravno članstvo je trebalo čekati 21 godinu! Prvo je potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju 14. svibnja 2001. godine. Potpisivanjem sporazuma RH je dobila status pridruženog člana i potencijalnog kandidata za prijam. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i Privremeni sporazum (potpisan 29. listopada 2001. godine) su stupili na snagu tek 1. veljače 2005. godine. Formalno od podnošenja zahtjeva do prijama je trebalo 10 godina. Zahtjev za punopravno članstvo RH je podnijela 21. veljače 2003. godine. Službeni status kandidata za članstvo u EU dobila je 18. lipnja 2004. godine, a službeni pregovori su otvoreni 3. listopada 2005. godine. Uvjet za početak pregovora bila je potpuna suradnja s Haškim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Nakon 6 godina pregovaranja a 8 godina od podnošenja zahtjeva 9. prosinca 2011. godine je potpisan Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Hrvatska je imala najviše poglavlja od svih prijašnjih kandidatkinja, dodatno poglavlje je bilo poglavlje o pravosuđu. Za RH su vrijedila mnogo stroža pravila nego za članice primljene 2004. i 2007. godine.
Europska unija je ucjenjivala i ponižavala Republiku Hrvatsku svojim zahtjevom za bezpogovornom suradnjom s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (Haaški sud). Hrvatska je morala predati dokumente koji su klasificirani kao „vojna tajna“, morala uhititi i predati svoje heroje političkom sudu u Haagu što je zločin. Zločin je jer države članice iste EU koje su u Drugom svjetskom ratu napravile ratne zločine još nisu otvorile arhive iz Drugog svjetskog rata temeljem kojih bi se moglo suditi za ratni zločin (ratni zločini ne zastarijevaju).
Europska unija je primila u članstvo Republiku Sloveniju bez rješenog graničnog pitanja pa je ta ista EU dozvolila da R. Slovenija ucjenjuje Republiku Hrvatsku zbog nepostojećeg graničnog pitanja jer su republičke granice postale državne granice raspadom Jugoslavije (Badinterova komisija) EU je dozvolila Sloveniji da blokira trećinu pristupnih poglavlja! To je pokazatelj velikih slabosti EU, pokazatelj idiotske eurobirokracije, neprincipijelnosti i nepoštenja.
Od Hrvatske se tražilo usvajanje i provedba Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ali u članicama EU ta prava koja su propisana za Hrvatsku ne vrijede! Nadalje su tražili zagarantiranu zastupljenost manjina u državnoj upravi, pravosuđu i policiji. Hrvatska je ispunila zahtjeve EU pa su abolirani pobunjenici i četnici postali saborski zastupnici, zastupnicu u lokalnoj i državnoj upravi, policiji i drugdje. Ispunjavanjem zahtjeva EU Hrvati su u svojoj domovini postali građani drugoga reda.
Europski parlament je potvrdio tekst Ugovora o pristupanju Hrvatske u EU 1. prosinca 2011. U raspravi prije glasovanja zastupnik u Europskom parlamentu BerndtPosselt, (CSU), je rekao:
„Dovoljno je teško samo po sebi ući u Europsku uniju, ali odredbe koje su nametnute Hrvatskoj tijekom pregovora bile su mnogo strože nego za ijednu drugu zemlju. Zato je Hrvatska danas jedna od najboljih kandidatkinja koje smo ikad imali.”
Republika Hrvatska je prvog srpnja 2013. godine postala „punopravna“ članica Europske unije. I nakon prijama u EU eurobirokrati Republiku Hrvatsku ne smatraju ravnopravnom članicom (npr. arbitraža o Savudrijskoj vali).
Pozitivni učinci članstva u EU:
Pozitivni učinci članstva u EU se mogu vidjeti na području energetike, prometa, poljoprivrede (više negativnih nego pozitivnih), zaštite okoliša, zaštite potrošača, kontroli kvalitete, pristupu informacijama, obrazovanju, zdravstvu, zapošljavanju, slobodnom kretanju, korištenju europskih fondova..
Hrvatski predstavnici mogu izraziti svoje mišljenje u Europskom parlamentu i drugdje ali to ne utječe na donošenje odluka. „U financijskom razdoblju 2014.-2020. Republici Hrvatskoj je iz Europskih strukturnih i investicijskih (ESI) fondova na raspolaganju ukupno 10,676 milijardi eura. Od tog iznosa 8,397 milijardi eura predviđeno je za ciljeve kohezijske politike, 2,026 milijarde eura za poljoprivredu i ruralni razvoj te 253 milijuna eura za razvoj ribarstva.“
Ugovoreno 2,7 milijardi, isplaćeno 714 milijuna eura!
Hrvatska država najlošija je u Europskoj uniji po povlačenju novca iz europskih strukturnih i investicijskih fondova. U prve tri godine članstva Hrvatskoj je isplaćeno, prema izjavi ministrice regionalnog razvoja i europskih fondova Gabrijele Žalac, samo 800 milijuna, ili 7,5 posto u odnosu na odobrena sredstva. (izjava iz rujna 2017. godine) „U tri godine Hrvatska je u EU uplatila oko 600 milijuna eura više nego što je iz nje povukla“!?
Glavni dio odgovornosti leži na nesposobnim hrvatskim kadrovima, koji nisu stručni već su politički podobni, koji ne znaju pripremiti projekte za Europsku komisiju. Nedostatak jasne državne strategije i često mijenjanje kadrova koji bi trebali pripremati projekte za natječaje EU su drugi razlog premalog korištenja sredstava.
Druga strana medalje:
Od ulaska u EU Republika Hrvatska ima oko 250.000 stanovnika manje. Zbog lošeg gospodarskog stanja, neizvjesne budućnosti, loše državne uprave, pravne nesigurnosti, nedostatka posla ljudi odlaze u zemlje EU. Tako je članstvo u EU doprinijelo lošoj demografskoj slici.
U pristupnim pregovorima se govorilo o lošem pravosuđu, lošoj državnoj upravi koja je glomazna i neučinkovita. Nakon 5 godina od prijama u EU situacija se nije bitno promijenila. Poduzete su mnogobrojne mjere u pravosuđu ali su pomaci i učinci jako dvojbeni jer i dalje sudski postupci traju predugo, ne postoji pravna sigurnost (selektivni pristup pravosuđu, neujednačena sudska praksa, moguće sinkope, politički injicirani i vođeni postupci), nestručnost, nejasni zakonski propisi itd. Način biranja sudaca je upitan, kao primjer može se navesti politički izbor ustavnih sudaca. Sudci su u Hrvatskoj nedodirljivi, mogu donijeti odluku kako im se sviđa i nikome ništa. Žalbe i revizije procesa su utopija!
Reforma gospodarski neodrživog zdravstvenog sustava Hrvatske nije napravljena i stanje se stalno pogoršava jer vlada ne želi napraviti bolne rezove.
Zbrinjavanje smeća je katastrofalno, istina postoje i pozitivni primjeri ali to su sporadični primjeri gledajući cjelinu. U Hrvatskoj često lokalna uprava smatra da njihovo smeće treba zbrinuti država ili netko drugi a ne oni čije je. Od izrade projekata do realizacije prođe barem 10 do 15 godina. EU je osigurala sredstva ali nema tko napraviti kvalitetan projekt jer su u gradskim upravama politički podobni uhljebi a ne stručnjaci.
Hrvatska ima golemu, skupu i neučinkovitu administraciju. Kritike tijekom pristupnih pregovora su bile da je državna uprava glomazna i troma i to je i dalje ostala i ostat će jer ministarstva vode nestručnjaci. Pravni sustav je opterećen nizom nepotrebnih zakona i pravilnika koji onemogućuju poduzetničku aktivnost, onemogućuju razvoj a nekada onemogućuju ostvarivanje prava (jedan zakonski članak ti daje pravo ali ga drugi zakonski članci onemogućuju ostvariti). Postoji pravna nesigurnost, korupcija je i dalje veliki državni i društveni problem. Nepotizamna svim razinama društva se podrazumijeva i ne treba trošiti riječi.
Nažalost, eurobirokrati donose nove obvezujuće zakone, propise, preporuke i time povećavaju preglomazni birokratski aparat. Europska administracija (ukupno oko 70 000) je također preglomazna. Oni izmišljaju nova pravila, nameće svoje stavove ne poštujući povijest, kulturu, pozitivnu tradiciju, svjetonazor i vjersku pripadnost građana i na taj način povećavaju administraciju. Nametanje Istanbulske konvencije članicama unije je dobar primjer za navedeno jer treba zaposliti nove uhljebe pa to na gospodarstvo loše utječe.
Javni mediji su strogo kontrolirani pa se provodi cenzura svega što se ne uklapa u svjetonazor eurobirokrata. Ljudi nemaju pravo na drugo mišljenje. Ako ljudi izraze suprotno mišljenje od eurobirokrata odmah ih se sotonizira, etiketira i diskriminira. To se u EU zove sloboda medija! Društvene mreže su postale javni medij za linč neistomišljenika, širenje mržnje, podvala i laži. Komunistički kadrovi su i dalje na vlasti u Hrvatskoj. Oni izmišljaju fašizam, ustaštvo i klerikalizam da bi zadržali svoje pozicije a EU administracija to podržava! Otkrivanje i iznošenje istine o komunističkim zločinima i lažima se naziva revizionizmom i sve to uz suglasnost eurobirokrata i europedera. Takva Europska unija nam ne treba!
Decentralizacija koju EU preporuča u balkanskim uvjetima je dodatni problem za građane u Hrvatskoj jer ekipa lokalnog šerifa je zakon, tumač i provoditelj zakona pa tako lokalni šerif ne dozvoljava izjašnjavanje građana o izbornom zakonu, o Istanbulskoj konvenciji itd.. Takvo ponašanje nema veze s demokracijom već je pokazatelj postojanja diktature koju EU ne sankcionira već potiče kada im odgovara.
Kao članica imamo neka prava ali ih ne možemo ostvariti pa je isto kao da ih i nemamo. U EU postoji preglasavanje kojim se ruši nacionalni identitet, nameće svjetonazor eurobirokrata, omalovažava kršćanska tradicija Europe, negira obitelj a promiče protuprirodni način života, promiče kultura smrti umjesto kulture života.
Hrana je strateški proizvod ali to za Hrvatsku ne vrijedi. Od ulaska u EU Hrvatska je poljoprivreda slabija za više od 20%, proizvodnja pšenice i šećerne repe je smanjena za 20 do 30%, broj peradi je smanjen za 23,8%, broj svinja za 20,3% a goveda za 7,5%. Proizvodnja mlijeka je drastično smanjena pa Hrvatska svojom proizvodnjom podmiruje samo 56% svojih potreba za mlijekom. Mljekarstvo je uništeno niskom otkupnom cijenom mlijeka, lošim pravilnicima koji definiraju kvalitetu mlijeka na štetu proizvođača, nezaštićenosti tržišta mlijeka, pogodovanjem uvozničkim lobijima i trgovačkim centrima.
Hrvatska godišnje uveze mesa za 261 milijun eura a izveze samo 49 milijuna eura! Danska, koja ima oko 5 milijuna stanovnika, proizvede 30 milijuna svinja godišnje a Hrvatska samo milijun! Navedeni brojevi pokazuju negativne učinke našeg članstva u EU. Hrvatska je zaostajala, pri prijamu, za EU članicama oko 10 godina pa se otvaranjem hrvatskoga tržišta omogućilo konkurenciji da nametne svoja pravila i tako dovede do pada poljoprivredne proizvodnje, gubitka radnih mjesta i ugrožavanja egzistencije.
Hrvatska često ima zakonska rješenja s dobrim namjerama ali i kontraproduktivnim učinkom!
Zanimljivo je da unatoč godišnjem poticaju od 500 milijuna kuna imamo pad proizvodnje i smanjenje broja farmi. Znalci kažu da su se politikom poticaja neki jako dobro okoristili a da nikoga nisu zaposlili!
„Vrijednost domaće poljoprivredne proizvodnje 90-ih je godina iznosila 32 milijarde kuna, a 2016. samo 15, 5 milijardi, istovremeno, u poljoprivredu je plasirano oko 40 milijardi kuna poticaja, pa se s pravom možemo zapitati kako je moguće da smo proizvodnju uspjeli prepoloviti.“
Otvoreno tržište nije donijelo svima dobro, proizvođač voća iz Osijeka kaže: .
“Uvozi se iz svih europskih zemalja, nešto što je na isteku roka trajanja to će se sve kod nas prodati. Bez zaduženja stvarao sam voćnjak koji je sada u fazi najboljega roda, a ne mogu ništa prodati” Ovo je žalosno, sramotno i nedopustivo! Za ovo su krive sve hrvatske vlade, hrvatski političari i uhljebi ali i građani koji šute.
Za stanje u državi, pored loše vlade, veliku krivicu snosi oporba koja svojim igrokazima, podmetanjima, lažima i navodnom stručnošću onemogućava svaku konstruktivnu raspravu, onemogućava bavljenje strateškim pitanjima već nameće pitanja prošlosti, izmišlja neprijatelje, provodi medijski linč (mediji su u njihovim rukama) i ucjenjuje.
Umjesto da se Vlada bavi reformom pravosuđa, uprave, zdravstva, demografskim mjerama vlada se bavi sama sobom (samozadovoljstvom na urušavanju države), Istanbulskom konvencijom, ustašama (kojih nema jer su pobijeni 1945. godine), bavi se navodnom ugroženošću manjina jer su uhljebi (dugogodišnji navodni manjinski predstavnici Radin i Pupovac) osjetili mogući gubitak privilegija. Hrvatski političari (uhljebi) su protiv bilo kakve promjene izbornog zakona koja bi mogla ugroziti njihove interese i privilegije.
Navodno se država bori protiv korupcije i kriminala!? Danas u Hrvatskoj nemamo nijednu konačnu pravomoćnu presudu u velikim korupcijskim aferama što je pokazatelj da je ta takozvana borba protiv korupcije i kriminala velika laž. Europska komisija u svojim izvješćima navodi da se reforme ne provode (reformu obrazovanja, zdravstva, mirovinskog sustava, pravosuđa, javne uprave itd.), da je stanje i dalje loše ali ništa ne poduzima pa tako potiče hrvatsku birokraciju da i dalje uništava hrvatsko društvo i državu. Po pitanju obrazovanja drugarica ministarka kaže da rade u petoj brzini! Točno, rade u petoj brzini na uništavanje obrazovnog sustava Hrvatske.
Što nas čeka u budućnosti?. Kada je riječ o poljoprivrednom zemljištu, Hrvatska jeu pregovorima dogovorila prijelazno razdoblje u trajanju od 7 godina od danapristupanja Europskoj uniji, tijekom kojega strani državljani neće moći jeftino kupitipoljoprivredno zemljište u Hrvatskoj, a to će se razdoblje, bude li opravdane potrebe,moći produžiti još 3 godine. Lako je moguće da stranci lako i jeftino kupe poljoprivredno zemljište kao što su pokupovali kuće i stanove. Ima li državna administracija podatke koliko je kuća, stanova, zemljišta i tvrtki prodano strancima? Sigurno nema jer nema agenciju uhljeba koja bi to pratili.
Diktatura europskih institucija: Europske komisije, Europskog parlamenta i Vijeća Europe je očita, sveprisutna, pa male a gospodarski slabe zemlje nemaju šansu da očuvaju svoju domoljubnu tradiciju, svoju vjeru i svoj identitet. Europska komisija zastupa interese Europske unije kao cjeline (čitaj moćnih država unije) pa predlaže nove propise koji su u interesu unije (moćnih), a ne pojedine zemlje članice. Institucije EU provode diktaturu, nameću interese moćnih članica i na taj način negiraju temeljne postavke unije i dovode u pitanje opstojnost unije.
Nadali smo se da će članstvo u Europskoj uniji učvrstiti vladavinu prava, smanjiti državnu administraciju i uvesti red ali se to nije dogodilo. Europa se deklarativno izjasnila protiv nedemokratskih komunističkih režima ali nije ništa konkretno učinila da komunisti napuste vlast. Nametanje politike mimo volje naroda je uvijek završavalo propašću pa će i u slučaju EU ako se ništa ne promijeni.
Naša je dužnost braniti opstojnost našeg naroda, njegove pozitivne tradicije i kulture unatoč svih poteškoća, unatoč diktature eurobirokrata i globalizacijske politike moćnih skupina i njihovih protokola. Naša je dužnost birati sposobne a ne podobne, naša je dužnost tražiti od naših predstavnika i političara izvješće o zaštiti nacionalnih interesa, izvješće o učinjenom. Oni koji nisu sposobni trebaju odstupiti bez pogovora. Glas za EU je glas za poštivanje našeg naroda, naše tradicije, naše povijesti i kulture. Glas za EU je glas za istinu o komunističkim zločinima i glas za lustraciju komunističkih kadrova (da takvi kadrovi ne mogu obnašati važne državne funkcije).
Dr. Marko Jukić
