Na Pantovčaku je bila gužva. Kao na manjoj nogometnoj utkamici, samo što na nogometni stadion gotovo ni ne zalazi većina ovih s Pantovčaka. Izuzev predsjednice.

Usprkos gužvi, nisam mogao ne zamjetiti da su, a Boga pitaj zašto, iz protokola u jednome trenutku posjeli na dvije stolice, jednoga nasuprot drugoga, Manolića i Čička. Iznad njih je obilazeći uzvanike stalno i ustrajno bdio Šeks, tu i tamo zastao bi s Jadrankom Kosorom nježno joj nešto šapćući na uho, a ona se smijuljila onako ženskasto i istanbulski. Šeks je očito znao da se nešto krije iza takvoga sučeljavanja Čička i Manolića, a sve sam sigurniji da je Mate Granić savjetovao takav raspored te dvojice zaslužnika, a da se ne mogu dograbiti. Jer da je drugi Mate iz ureda to smišljao, sumnjam da im ne bi sukladno svojoj slavonskoj bećarskoj naravi dodao i motke u ruke. Tu onda ni Ante Deur ne bi pomogao, a pogotovo bi nemoćna bila vrlo draga i topla glasnogovornica Ivana Crnić, koja je svojom srdačnošću i ponašanjem odavno zavrijedila popriličan bonus kod šefice. Zna s ljudima. I ne očekuje da im uši rastu.Doduše nije Ivana riješenje za tipove kao što su Manolić i Čičak, sumnjam da ima tehnologiju za uši Siniše Kovačića, da ni nespominjem Šeksa, ali, ima i drugih ljudi.

Onih, ili nas, manje državnih.

Tako lijepa svečanost ipak nije mogla proći bez skandala.

Jedini ozbiljan skandal, koga nisu i neće zabilježiti mainstream mediji, pogotovo Kazini s ušima, bio je to što je viđen Pupovac na Pantovčaku. Svojim sam ga očima vidio. Ne viđam toga tipa izuzev za saborskom govornicom ili na HRT-u u presudnim trenucima kad srpska ugroženost postane nepodnošljiva, a civilizacija uzdrmana fašističkim nasrtajima, ali sam odmah uočio da njemu uši ne rastu, eventualno samo malčice nos. U čudu sam se pitao kako se prošvercao u gradskom poglavarstvu na uređajima i jesu li ga uopće pregledavali, ili ga je netko preko šuma i dolina na Pantovčaku uveo.Možda su ga kamuflirali u srndaća,Bog zna. Jer, kad si država, svašta ti može pasti na pamet, a imaš i mogućnosti.

Srećom, Pupovac se nije sjetio povesti Sašu Kosanovića, što bi bilo nepodnošljivo, naročito kad bi ga ugledao Kazo ravnatelj. Ne znam u čemu je problem, čovjek je sudski rehabilitiran, potvrđeno je da se slobodno smije međunarodno klevetati Republika Hrvatska, da je to posve primjereno kad si ušati novinar HRT-a, te da tu i tamo, ako ti je dida iz IX. udarne Dalmatinske divizije, pa ti ne treba ni škola ni obraz, malo navratiš u havcove uratke i educiraš čovječanstvo o genocidnim Hrvatima. Što bi u tome bilo sporno?

Konačno,i sa stajališta državnoga troška je posve svejedno, jer bio na HRT-u, bio u SNV-u, plaća hrvatski narod. Zato je nejasno zašto ga Pupovac nije poveo. Jedino, možda ga nisu imali u što prerušiti, ako su morali Pupovca provesti kao srndaća. Ne znam.

Međutim, taj skandal nema težinu,jer je previše bilo inspirativnih i ljudi i susreta.

Od Hrvoja, predsjednika veterana legendarne Četvrte, Marka Radoša, generala Glasnovića, zatim dojmljivoga senatora Luke Bebića, koji je podupro obje referendumske inicijative, svježe bradatoga rektora Željka Tanjića, koga supoznanici radoznalo pitali je li brada nekakav znak ekumenzima ili to rektori moraju početipuštati brade prema nekom posebnom podzakonu ministrice Divjak, pa bivšega ravnatelja HKR-a Zvonimira, čitavoga niza svećenika, biskupa, sve do uzoritoga kardinala Bozanića. Teško je u kontekstu Predsjedničine poruke o duhovnoj obnovi nacije, te u svijetlu Kardinalove propovjedi o savjesti u društvenom djelovanju ljudi, ne uočiti pogolemi raskorak između kršćanskih vrjednosnih načela u državnoj politici i društvu, u odnosu na  fizičku nazočnost katoličkih svećenika na svečanosti. Ako je to znak približavanja državnih politika kršćanskim vrednotama, ohrabruje.

Samo se nadam da to ne znači navikavanje na tu provaliju.

U tom moru važnih ljudi, ugodno je bilo susresti mlađahnoga urednika Vijenca Galića, kolegu mu, izvrsnog znanstvenika Cvitkušića, zatim najmlađega zagrebačkoga župnika kome je mentor u prvim svećeničkim danima bio moj župnik Vladimir Hren, puno uspješnih znanstvenika, istinskih junaka domovinskog rata.  A bila je kažu i neka misica. Ne znam čega i odakle, ali – lijepota nije na odmet. Naročito od kada smo ratificirali Istanbulsku. Srećom, nije se u blizini muvao Maras, jer takvim progresivcima u svakome trenutku može pasti na pamet, i njemu, i Grbinu, pogotovo Fredu Matiću i Glavaševiću, iskoristiti blagodati istanbulske slobode i navući štikle na zelenoj travi. I minice.  Još ako ih odnekuda mudro gleda Vesna Pusić. Nisam ju vidio, ali kako je ona sveprisutna, svejedno je Marasu i sličnima je li tu ili nije, oni znaju da ih vidi.

Bilo bi svašta da to zanemare.

Pogotovo bi bilo neugodno da su istanbulizirani Maras i Grbin primjerice uočili uzornoga literatu s prosvjetiteljskim instinktom za seksualne nagone, Zorana Ferića. A oni u štiklama i s minicama.

To je ozbiljan propust predsjedničinog osiguranja, srećom, bez posljedica ovaj put. Onih vidljivih, jer duboka je šuma na sve strane, pa neću nagađati je li bilo odmetnika.

Ne znam dakle što je novoizabranom predsjedniku društvu antifa književnika  Zoranu Feriću bilo na umu dok se šuljao između uzvanika, te kako će sad njegov literarni pedofilski insprirativni gen reagirati na Istanbulsku, koja ukida pojam žene i muškarca, posljedično i djece, što posredno pedofiliju uvodi u zonu roda, a to znači – ljude dovodi i prevodi u nagonska, umjesto umna i duhovna bića, ali znam što je vrijednosno načelo onih koji su ga izabrali. Po djelima ćete ih prepoznati.

I, sad, valja ozbiljno razmisliti kakve muke i labirinti čekaju Predsjednicu nakon što je naglasila važnost duhovne obnove nacije.

Ne može se na Pantovčaku, ni bez Žužula. A ne možeš ih ne primjetiti, pogotovo ako se iznad mase ne vide glave hercegovačkih mainstreamovaca Raspudića i Lučića, koji bi jedini mogli konkurirati Žužulima. Rojsa i njegove generale nećemo ubrajati, jer se s kapama ne računa visina. Kamo god usmjeriš pogled, iznad glava nakupljenoga mnoštva se pojavi Ante, već sam ranije spomenuo Miomira, koji je negdje nestao, a u neposrednoj blizini, ne znam zašto, valjda zbog imena „školska“ u Antinoj firmi, bila je i turbo ministrica Divjak s nekim tipovima, iza kojih se kao duh šuljao savjetnik Bakić Darežljivi.  Zanimljivo, u tih par trenutaka nisam uočio prosvjetitelja Ferića u njenoj blizini, što ne znači ništa posebno ako je pomoćnica Kralj bila tu. A kako ne bi bila tako važna državna faca, zar ne? Sve u svemu, oko ministrice je znanja i budućnosti bilo više nego pića, koje su poslužitelji neumorno raznosili. Kažu da se nije žalilo ni hrane, ali odmah na početku jedan iskusni dugogodišnji uzvanik nam je rekao da moramo biti pažljivi, jer hrana je predviđena za one na vlasti. Kad vlada SDP jedu samo oni, a kad je uključiva koalicija HDZ-a na vlasti, kao sada, onda jedu oni, Pupovčevi, i Vrdoljakovi. Zato nisam uočio Brkića i Vrdoljaka, vjerojatno su oni pazili tko jede.

A antife jedu uvijek, jer uvijek vladaju njihovi, iako ja mislim da imaju prednost i zbog toga što bi počeli urlati čim ih glad stisne. Pa je bolje izbjegavati neugodnosti i skandale, pogotovo na tako važnom prijamu. Dosta je i Pupovac ovaj put.

Međutim, sve su to sitnice.

Gdje ćeš u domaćinskom društvu Ante i Ivane, te takvom okruženju onda gunđati na malo Pupovca, ili što hadezeovci i Vrdoljak s antifama pojedoše hranu, jel tako?

Još kad sretneš Radojku Šverko, Joška Ševu, Ibricu Jusića, pa iako nisam vidio inače nazočnu karizmatičnu  Anju Šovagović, dio toga duha lijepe Hrvatske se i na taj način mogao doslovno opipati. Duh se uvijek osjeti.

To ni Zoran Pusić ne bi pokvario, kamo li Pupovac.

Ja se ne mogu još uvijek odviknuti fascinacije SDP-ovcima. Ovim najnovijim. Gotovo sam sklon predložiti da se plaćaju ulaznice vidjeti takve tipove. Kad većne daju u Saboru, mogli su to osigurati na Pantovčaku. Šuma, ljepota, gotovo divljina, pa zamislite  Željka Jovanovića, a tu toliko stabala, zatim Grbina, Freda, Bojana Glavaševića kako jurca naokolo i zagleda se u, i pod, ljudska prava, pri čemu toj skupini svakako treba pridodati bračne političare Puljkove, izumitelja bozona i politike „pametno“, a ja bih da sam država priveo Matu Kapovića, Zelića, Bosanca, nekako nagovorio Radojku Borić da im zapjeva, jer kakva je to suvremena država bez slobode, ljubavi, ljudskih i neljudskih prava, antifašizma, pogotovo kad se uvali toliko potencijalnih „fašista“. Šteta. Bez tih tipova nije ugođaj potpun, pogotovo kad je slavlje. Rekoh, vrijedilo bi platiti, šteta.

Mislio sam to pitati hadezeovca Petra Škorića, čisto da razmisli da predlože zakon za gledanje esdepeovaca, ali, sjetio sam se da on to ima besplatno gotovo cijelu godinu, pa sam odustao, a ni nisam ga htio izlagati nevoljama, jer i onako zbog savjesti i nediscipline oko Istanbulske sigurno nije naročito uključiv. Moguće da bi se Grmoji svidjela takva ideja, on je sklon strateškim stvarima, nacionalnim interesima i vizijama, stalno ih nosi pod rukom u različitim fasciklama, gdje se bojom razlikuje dubina ingenioznosti strategije, ali, ili su ga sakrili negdje, ili je zalutao u šumurinama Pantovčaka ili su on i Petrov bili u ribolovu na Neretvi. Pecajući ideje.

Šteta.

Nisam vidio ni najnovijega ustavotvoritelja profesora Podolnjaka, pa to ukazuje da se možda radi o nekoj klauzuri najužega tipa, pred suočavanje sa strateškim zadaćama države i naroda.

Reći ćete, pa zaboga, kakav je to izvještaj bez spomena predsjednika Vlade i predsjednika Sabora?

Ma ljudi moji, bili su.

Bili.

Doduše, nisu viđeni da se nešto naročito druže s ljudima na prostranoj livadi,pa nisam siguran jesuli se bojali Kaze Bačića ili Mate Granića, koji su tumarali gore dolje, ili Bage, koji je kolutao očima sa strane vrebajući žrtve za izvještaj, ili Siniše Kovačića, koga, kakosam rekao nisam vidio, a koji bi ih čak i ako nije tu zaskočio ispod ušnih pletenica i održao im bukvicu o savjesti,pa ne bi podnijeli.

Vjerujem da je to ponajvažniji razlog zbog kojega se Plenković i njegovi nisu pomakli metra s mjesta gdje su ih doveli na početku ceremonije. Doduše, Šeks je hodao naokolo, pa je možda svojim koracima i nekim posebnim migovima davao Plenkoviću signale gdje je slobodno i gdje nema potencijalnih nezgoda. Uočljivo je kako su svi u grupi oko Plenkovića niži za glavu od njega, a Božinović i nekolicina jednako visokih ili viših dužnosnika iz njegovoga tabora, nisu remetili tu sliku, pa su se držali podalje. Nejasno mi je zbog te Plenkovićeve nadraslosti svoje družine, a gledajući nogometne utkamice i trenere i igrače kako rukama prekrivaju usta kad žele nešto važno reći sugovorniku, kako je osiguranje zanemarilo mogućnost neprijateljskog angažiranja čitača s usana, koje je mogao angažirati netko iz medija, a pogotovo bi bilo nezgodno da je tu bio Drago Pilsel, koji zna čitati misli. Da ne spominjem Vojislava Mazzoca. Kad smo kod Pilsela, šteta što nemaju malo više samilosti i duha u predsjedničinu uredu, da ga ponovo pozovu na svečanost, jer bi čovjek imao povoda danima pisati izjave i beštimati, što bi ga vratilo u život i dalo mu značaj kod Josipovića i dvoje troje čitatelja. Da, i Pofuka. Zbog toga je, kaže mi kolega, viđen kako tumara po Medvednici.

Sve težak propust za propustom.

Predsjednik Vlade je dakle, uz predsjednika Sabora, pod budnim okom predsjednika Kluba zastupnika Bačića, ništa ne riskirajući – još jednom u najbližem krugu održavao budnost vlasti. Ili, kako bi zločesti Slaven Letica primjetio, možda im je dokazivao hrvatske prednosti u odnosu na Arfriku, pa im još jednom podigao entuzijazam i stvaralački duh pripovjedajući im razinu razvoja u odnosu na nekog ljudoždera iz središnje Afrike. A mogao im je mirne duše pokazati Nenada Bakića  i Blaženku Divjak iz kojih pršti tehnologija, kad  već nije imao pri ruci Vrdoljaka, živog egzemplaraumnosti, napretka i civilizacije. Plenković je ozbiljan čovjek, njega ne mogu omesti ceremonije i svečanosti, jer mudra i predana vlast stalno radi. I kad spava. Zato je on iskoristio i prijam na Pantovčaku, dodatno, kako bi Ćiro Blažević rekao – galvanizirati svoje suradnike. Vidjet ćete rezultate narednih dana, ako već niste uočili čudesnu primjenu te galvanizacije na Lovri Kuščeviću.

Konačno, na Dan državnosti valja prikazati sve ljepote, egzotiku, sve živuće primjere svoje zemlje. To radi dobra vlast. Na Pantovčaku se to zorno moglo vidjeti. Kao pristojni gosti, glavna urednica Laudato TV Ksenija Abramović i ja smo odlučili napustiti slavlje, iako me je silno zanimao razvoj situacije između Čička i Manolića, pogotovo je li im Radeljić uspio doturiti motke mimo Granićeve pozornosti. Te griješne misli nestale su uz zvuke Thompsonove „Lijepa li si“, koja je milozvučno probijala žamor na proplanku i ispratila nas u autobus.

Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save