Dr. Zdenka Čorkalo: Profesor
Vadeći poštu iz pretrpanog poštanskog sandučića odmah sam odlučio koju poštu ću pogledati čim uđem u kuću, iza toga onu koja može pričekati, a nevažeću ću preskočiti neovisno imao vremena za nju ili ne. Među svim što je u sandučić ugurano zajedno, potrebnog je uvijek malo. Nije nenamjerno sve na istoj hrpici, jer se, prebiranjem važnog i onoga što to nije, baci pogled, a možda i zaustavi oko na nametnutoj informaciji. To je posao za poznavatelje temeljne i one druge psihologije, koje sastavljaju kraj s krajem u nemogućim kombinacijama. Vratašca sandučića do moga, pokušao je otvoriti stanar s visokog prizemlja, u ozbiljnim životnim godinama, čije ruke su se tresle sve više što je bio bliže maloj ključanici. Ponudio sam praktičnu pomoć, ali nije htio. Videći u mene hrpu svega i svačega, govorio je prvo što mu je padalo napamet: „Kad ostarite, moj gospodine, poštom vam stižu samo računi i opomene. Važeća pravila da to ne bude tako su ili utjecajni položaj u društvu ili puno novaca. Ranije, znao sam se našaliti, ali šalom u kojoj je bilo ruganja, kao da se vi sada nasmiješite mojoj nespretnosti i u obliku doskočice reknete kako ne zna svačija ruka otključati bravicu, a vidite da sam bolestan. Uvjerio sam se u ono što narod kaže „brže te stigne ruglo nego kletva“. Zato, pamet u glavu ako još imate vremena!“ Dok sam čekao dizalo čuo sam šuškanje oko bravice i ljutnju, ali nisam razabirao riječi.
Među pismima našao sam pozivnicu za međunarodni kongres iz moje najuže struke. Što sad? Pamet u glavu, ako još imam vremena! Volim struku ali nisam više što sam bio, neda mi se putovati, zanima me mali broj ljudi iz tog kruga, često se neki sadržaji ponavljaju radi spajanja ugodnog s korisnim, boravka u hotelima i na plažama gradova prelijepe nam Domovine. Odluku o odlasku sam donosio dizajući tlak ukućanima jer sam jedan dan bio za odlazak, drugi dan sam nalazio žestoke razloge protiv toga, pa, kad sam im dobro stanjio živce, otputovao sam.
U kongresnoj dvorani je bilo najviše ljudi između četrdesete i pedesete godine životne starosti. Drago mi je da sam vidio kako sadašnji znalci uspoređuju nađene reference, kako znanost ne bira nego bude birana, i to, učinilo mi se, na ležerniji način nego smo mi radili. I, dok sam razmrsivao jedno, a namatao drugo, zamišljeno klupko, čuo sam s govornice svoje ime i prezime. Još sam bio u klupku, nisam razumio zašto me se spominje i što mi je činiti, ali je mladi čovjek, najmlađi profesor na skupu tematske cjeline, ponovio je moje ime i dodao rečenicu: „Nije se teško bilo uspinjati kad sam,u jednom trenutku rane mladosti dobio pouzdan oslonac. Taj oslonac je moj profesor iz srednje škole, sjedi tu među vama, sada kao sveučilišni profesor, pa ako mu nije teško, molim ga da izađe pred vas, vrijedi ga vidjeti“. Zadnjim klikom u glavi povezao sam o komu se radi jer je prošla četvrtina stoljeća od toga događaja. Nisam se mogao sjetiti ni njegovog imena ni prezimena, ni izgleda, ničega osim glasa i dijalekta. Ljudi oko mene su se okretali i gledali hoće li tko izaći iz smjera u koji je mladi profesor upirao pogled. Učinilo mi se da nemam izbora, da je, bilo mi ugodno ili neugodno, potrebno nastaviti kititi taj trenutak ako je s kićenjem već počelo. Izašao sam, rukovao se s onim koji me prozvao, gledali smo se, možda malo duže nego je to bilo uobičajeno, i onda smo se zagrlili. On mene sada kao što sam ja njega nekada kad mi je cijeli stao u zagrljaj.
Pljesak u dvorani, nagrada za ono što ne znaju ali slute, iza toga je uzela riječ tišina, strpljivo čekajući, jer je na meni bio red. Ono što bih trebao reći, pojasniti, ispričati priču, isjeći iz nečije biografije samo jedan trenutak, jer se to riječima i u ovim uvjetima ne može drukčije, to nisam htio. Baciti malu sjenu, sjenicu, koja se sa suncem ne može i ne treba nadmetati, to isto nisam htio. Znam da se znatiželjno čekalo objašnjenje o čemu se radi. Ali, znatiželja je ponekad gora od bilo koje želje, njoj nije dovoljno samo ono što je čula nego ona ide dalje, dodaje, oduzima, mijenja, lektorira pa svoje lektorstvo opet korigira. Ni to nisam htio. Zato sam nazočnima kratko poručio: “Sve je lako dati onomu tko zna uzeti. A takav je ovaj moj učenik koji sada uči mene“. Opet pljesak, opet zagrljaj i opet tišina. Izlaganje su nastavili predavači prema rasporedu.
Za vrijeme ručka nas dvojica smo sjedili sami, malo odvojeni od ostalih. Prisjećali smo se, nešto on nešto ja i priča je zaokružena. Bio sam profesor u srednjoj stručnoj školi, smjer strojarstvo, koju su pohađali samo dječaci, mladići. Zadnjih dana školske godine je nastavnicima neizdrživo jer se zaključuju ocjene, moljenje i moljakanje dolazi sa svih strana za ovo i ono, malo je mirnih i zadovoljnih koji su sve što treba riješiti riješili na vrijeme.
Supruga mi je za ručkom počela priču o njihovoj spremačici koja sama podiže više djece, koja je puna brige za najstarijim sinom, učenikom u mojoj školi, on ima dvije negativne ocjene a ako mu ja zaključim treću gubi godinu a to će biti strašno. Šutio sam, ona me napadala neka nešto kažem pa sam rekao da nema problema, dobit će pozitivno ako bude znao. Paljba se nastavila,kako ako bude znao, ali on ne može znati kad ima sve negativne ocjene iz moga predmeta, a motori i ono što predajem ne može se naučiti kao da je mačji kašalj, nego neka ga pozovem, dogovorim se da ću ga pitati jedan dio, neka to nauči i dobije prolaznu ocjenu, sada valja spasiti dječaka a ne nauku i principe.
Prihvatio sam, s mučenjem se nisam mogao nositi dugo a da ne počnem predavanje o odgovornosti i poštenju onih koji uredno uče, a to je značilo na započetu temu nikada ne staviti točku. S mladićem sam se dogovorio što će naučiti za spas godine a kad se riješi negativnih na produžnoj nastavi, neka se javi pa ćemo zajedno prelaziti ostatak gradiva iz strojarstva, ne više za ocjenu, ona će već biti upisana, nego za život i mentalno zdravlje, moje i njegovo. Tijekom ljetnih mjeseci, kad god sam se našao u gradu, učili smo i pojašnjavali što se više moglo. Od neravnog kamena, odlomljenog silom od matice stijene, trebalo je napraviti oblutak. Išlo nam je dobro, bistri potočić je postajao jači, puniji, sigurniji u svoju snagu. Iza tog vremena ja sam se premjestio s poslom na fakultet i nisam imao nikakvih vijesti, gdje je i kako se snalazi. Sve sam zametnuo, premjestio iz dnevnog u neki drugi boravak. Tako se dogodilo.
Sada sam čuo nastavak priče. On je bio toliko iznenađen mojom pomoći, njemu nepoznatom učeniku, njegovoj majci spuštenoj na dno ljestvice, da je u početku učio dan i noć iz zahvalnosti, a kasnije jer je preuzeo kuću i mlađu braću na sebe. Učio je s njima, pratio ih do škole i pazio s kim se druže, a kad je upisao Studij strojarstva on i oba brata su cijelo ljeto radili da bi svatko sebi platio učenje engleskog jezika u privatnoj školi stranih jezika. Sto puta je morao biti manji od makovog zrna da bi ga posijali i pustili rasti, bez kontrole rasta.Ne zna broja uzleta i padova, stranputica, mrvljenja do sitnih komadića, ali su svi diplomirali. Iza toga opet lom- majku su našli bez svijesti, umrla je od moždanog udara. Najmlađi brat je uporno tragao za ocem, htio ga je pitati zašto se nije javio tri desetljeća, što se s čovjekom dogodi pa pomakne početak svog života gdje mu padne napamet. Našao ga je na mjestu na kojem ga nikada ne bi tražio – u skloništu za beskućnike. Nije se sjećao ničega, ni starih ni novih događaja zbog psihoorganskog sindroma. Tako je ukoričena i zalijepljena još jedna suha, sasušena životna dionica.
Vozeći se natrag prema kući ponavljao sam u sebi ono što je izgovoreno u par rečenica. Kakva je tek gužva u mozgu ovog mladog čovjeka! A u njegovom srcu? Krasi ga pamet, to se vidi. Skromnost je tako izražena da smeta, svi bi da se on isprsi koliko i vrijedi. To bi možda i bilo moguće da se život nije okomio na njega u mladosti pa mu najprije pokosio prkos, potopio otpor, a za volju se borio kao da je ona pitanje svih pitanja. Tjelesno razvijen i osunčan, po modi kulta tijela, nije postao u teretanama ni raftinzima na brzacima naših rijeka. Raskošno okićena vanjština ne vlada njim. Dok smo se družili, niti jedan jedini put mu oči nisu zaiskrile, zatitrale ili ičim dale do znanja da su pokretne, a ne anestezirane. Jedino kad smo se pozdravljali učinile su mi se na trenutak vodenaste. A moje? Pustio sam ih da pred njim rade što hoće, neka mirno teku rijeke…
Zdenka Čorkalo
