Marko Ljubić: Predsjednik Izraela prokazao državnu izdaju, mediji i politika šute
Krajem srpnja i početkom kolovoza završava niz događanja, koja počinju od travnja mjeseca i vjerno ukazuju na paradoksalnu zbiljnost suvremenoga hrvatskoga društva, pogotovo države. Teško je pronaći u suvremenoj, ali i u daljoj povijesti takve paradokse, takve suprotnosti, a nikako nije moguće pronaći u ljudskoj povijesti uspješno društvo i narod, koji je uz takve paradokse i radikalne suprotnosti ostvario bilo kakav napredak ili uspjeh. Jednostavno, to nije moguće.
Dugotrajna stanja kao što je u Hrvatskoj već dodirnulo kritičnu točku i koje traje već dvadesetak godina, iscrpljuje zemlju, narod, društvene odnose, čak i one na vlasti, koji to provode, ubrzano ih trošeći radi sve kraćega trajanja ciklusa dnevnih prjevara, sve jasnijih i očitijih, i nužno neinteligentnijih prjevara koje dodiruju granicu banalnog nasilja, i sve suženijih okvira djelovanja, ostavljaju strahovito dugotrajne i opasne posljedice na ljudima, društvenim standardima i vrjednotama, te u konačnici samim narodima. I prijete slomom nacionalnih temelja bez mogućnosti oporavka u uvjetima međunarodne konkurencije.
Zato je erupcija ponosa nakon pobjedničkoga hoda nogometaša, koja je zahvatila zemlju, dar Božji. Hrvatski narod, inteligencija, misleći ljudi, nikako ne bi smjeli ovu priliku propustiti. To se posebice odnosi na koliko toliko organizirana udruženja, te ljude s provjerenim ugledom u narodu, sveučilištarce, kojih ima jako puno, a koji se nisu uprljali u svinjcu prljavih kompromisa i nagodbi s podmuklim anacionalnim režimom.
To razdoblje koje sam istakao u prvoj rečenici započinje komemoracijama u Jasenovcu, zatim se prenosi na svibanjske događaje završetka II. svjetskog rata, pokolje nad Hrvatima u zadnjim godinama toga rata i nakon njega, a završava eksplozijama tih paradoksa, s jedne strane proslavom pokolja nad Hrvatima u, i oko Srba, i na području zapadne Bosne, te konačno Danom pobjede i nacionalne zahvalnosti. Očito je ustrajavanje države na afirmaciji zlokobnih simbola i antivrjednota, sve do veličanja pokolja nad hrvatskim narodom, dok narod i alternativne grupacije, sve snažnije ustrajavaju na autentičnim vrjednotama i simbolici.Ta dva vlaka iz suprotnih pravaca jure punom brzinom jedan prema drugome i sudar je neizbježan.
Ovo godine je simbolički točku na te paradokse stavio predsjednik Izraela u svome govoru u Jasenovcu. Čini mi se znakovito i s puno simbolike.
Izraelac je raskrinkao model prjevare hrvatskoga naroda i to u samome državnom vrhu.
Jer, opravdanje za nevjerojatno ponašanje države prema vlastitom narodu, vlast i njihova pripadajuća propagandna mašinerija godinama nalaze upravo izvan Hrvatske, upozoravajući na opasnost i neprihvatljivost hrvatske slobode, od koga drugoga i kome drugom, nego – Židovima.
„Bio sam u Knessetu kad su hrvatski predsjednici tijekom godina govorili o svojoj moralnoj i nacionalnoj odgovornosti te ju prepoznali. Molili su za oprost i zavjetovali se nastaviti borbu protiv zmije, koja je i dalje duboko ukorijenjena….“ rekao je u Jasenovcu predsjednik Izraela.
Pogledao sam kako je primjerice HRT popratio državnu posjetu izraelskog predsjednika Hrvatskoj, pogotovo taj govor u Jasenovcu. Jer u njemu je naveden nevjerojatan detalj, koji nikome tko se bavi novinarstvom ili površnim promišljanjem situacije u zemlji nikada ne bi smio promaknuti.
Međutim, HRT nije uočio taj detalj, naravno, niti itko u tzv. mainstreamu. Naravno,uočili su i na njihovim stranicama ćete naći – predsjednik ili predsjednica primio/la „tihe paklene“.
Paklene!?
Govore o gluhim hrvatskim rukometašima, nazivajući ih –paklenima u kršćanskoj zemlji i kulturi, a nacionalna su televizija naroda, koji je tek nazad tridesetak godina stekao pravo na svoju autentičnu afirmaciju.
Što mislite zašto recimo HRT nije uočio ovu dramatično važnu rečenicu u govoru izraelskog predsjednika?
Stvar je jednostavna.
Tu rečenicu je izrekao pripadnik službenog hrvatskog mainstreama, establišmenta koji čini personalni, socijalno-obiteljski i politički kontinuitet nedirnutoga poretka usprkos demokratskim promjenama i radikalnim suprotnostima jugoslavenske ideje i hrvatske slobode, koji usprkos tome što nije službeno na vlasti, pripada strukturi, koja je potpuno preuzela kontrolu nad HRT-om, te nad svim organiziranim javnim institucijama hrvatskoga društva, i konačno, nad svim državnim institucijama. Nebitno je kako se zvao, je li u prvom ili nekom drugom planu, jer režim opstaje na sve ubrzanijoj zamjeni ljudi, koji se troše proporcionalno raskoraku između vrijednosnih obilježja režima i naroda. U toj luđačkoj igri krajnje sotonskih namjera, jedino što se ne smije izgubiti je ideja, politički cilj, namjera i stvarna moć, a ljudi koji u tome sudjeluju su uvijek u sustavu smjenjujući se u različitoj formi na javno istaknutim pozicijama. U tim krugovima ostvaruju svoje egzistencijalne i statusne benefite naplaćujući obavljene prljave poslove, svojevrsne ugovore s vragom, u etapama. To je čvrst savez, ne treba sumnjati u to. A sjećamo se svi „guje u njedrima“ Ive Josipovića, sjećamo se i njegovoga ispričavanja i optužbe svoje države u Sarajevu pred parlamentom BiH, sjećamo se tolikih njegovih, Mesićevih i inih poruka, s najviših državnih pozicija, sve do Jovanovićevih poruka UEFA-i i svakome tko je htio slušati, poruka Vesne Pusić, tolikih javnih djelatnika, visokih akademskih statusnika na krvotoku hrvatske države i hrvatskoga naroda, koji su zadnjih dvadesetak godina, a praktično odmah nakon proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske, na sve načine pokušavali kriminalizirati hrvatski oslobodilački i nacionalni pokret, državne težnje hrvatskoga naroda, te proglasiti na toj krminalizaciji zločinačkim zapravo sve na što smo ponosni i što slavimo na Dan pobjede, kao što su pokušali iz istih kuhinja, s potpisom samo drugih imena i ljudi, ovih u aktualnoj vlasti, na isti način u kontinuitetu kriminalizirati nogometnu reprezentaciju, nositelje te reprezentacije i onemogućiti svaku eventualnost u vraćanju nacionalnoga ponosa tako brutalno uništavanoga još tamo od kraja XX. stoljeća do današnjih dana.
Je li nam trebao doći i reći to što smo čuli predsjednik države Izrael?
Zašto je to važno?
Izraelska iskustva valja koristiti.
Jer, ako je i jedna država osuđena svojim utemeljenjem na trajnu borbu za opstanak, to je Izrael. I, oni ne smiju u svojim političkim odlukama riskirati baš ništa. Moraju seoslanjati u svemu na provjerene ljude, svoje ljude, židovske nacionaliste i suvereniste, njihova saznanja i stavove za koje su prilično realno uvjereni da ih seneće moći lako osporavati, te državi preko kompromitacije njihovih državnika, nanijeti bilo kakva šteta narodu. O tome u Izraelu nema razmimoilaženja.
Nema nigdje, a u Izraelu pogotovo.
Da je predsjednik Izraela otišao u Hrvatsku i pred hrvatskim Saborom održao govor kao što ga je održao Ivo Josipović u Knessetu, a za to je imao tisuće povoda kroz povijest sukoba s Arapima i prije svega Palestincima, završio bi na dugogodišnjoj robiji, ako bi uopće sačuvao živu glavu. To zna svaki Židov, to zna svaki državljanin Izraela, to zna svaki čovjek, koji s Izraelom ima bilo kakav odnos, i to je postala globalna paradigma i standard. Zato se nitko ni ne usuđuje riskirati, a pogotovo koristiti nepouzdane podatke u komunikaciji s državom Izrael.
S Hrvatskom se sve to može kako se kome prohtije i kako mu odgovara.
Jer cijeli svijet, odnosno strukture koje donose odluke, znaju, a njihova veleposlanstva u Hrvatskoj rade svoj posao, do u tančine, što sve mogu i koliko sve daleko mogu ići sa svojim djelovanjem, na što se mogu, a na što ne mogu osloniti, te koliko će riskirati ako zalijepe pljusku najvišim državnim dužnosnicima i posredno hrvatskom narodu.
Znaju da ništa ne riskiraju.
Jer, onaj tko sam sebi lijepi pljuske gdje god stigne, tko se zalijeva kantama dreka po glavi i predstavlja to kao miris,mora očekivati zatvorene noseve prolaznika. A ne zaboravimo, Ivo Josipović je u svijetu politike bio hrvatska država, pa pošto ga nitko nikada nije demantirao, a jest potvrdio gotovo dnevno netko iz Hrvatske s potpisom ili supotpisom same države, te pošto nije imao nikakvih problema s hrvatskom državom nakon takve svinjarije, jasno je svakome da se te riječi koje je on izgovorio zapravo baštine i u današnjoj političkoj garnituri u Republici Hrvatskoj.
Prvenstveno u vladi, koja pretežito upravlja zemljom.
A jasno je i zašto.
Svoje svinjarije i namjernu destrukciju i antagonizam prema hrvatskom narodu valja skrivati ispod prijetnji i utjecaja moćnih izvanjskih silnica. Tako se narod drži u pokornosti, otprilike isto kao što je režim plašio narod ratom kad umre Tito. Pa su za njim plakali i oni kojima je dao pobiti pretke, ne zbog tuge, nego zbog straha od – rata. I opasnih inozemnih zvijeri, koje su kao i danas, odrastale u njedrima na hrvatskom krvotoku, a nisu one Josipovićeve, jer su one odavno „ukorijenjene“ najmanje dva, do stotine metara pod zemljom duž bivše Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije.
Svijet u kontaktima s drugim državama procjenjuje trenutnu i trajniju snagu i mogućnosti predstavnika tih država, pogotovo u dugoročnijim savezima i partnerstvima, pa se radije u ovakvim prilikama tipuje na vladajući antifašizam i destrukciju u Hrvatskoj, nego na nacionalno-suvrenističke potencijale. Iako je potencijal nacionalno-suverenističkih snaga u Hrvatskoj golem i neusporedivo veći od potencijala i mogućnosti antife, antifa je jedina organizirana i uvjerljivo drži svoje pozicije, pa je to razlog inozemnog tipovanja na njih, kao što svakome u uspostavi suradnje odgovara znati i imati slabe točke suparnika ili partnera, radi nametanja ili lakšega postizanja svojih interesa. Ista je stvar kao tijekom osamostaljenja Hrvatske, kada je svijet iz pragmatičnih razloga tipovao na Srbiju, računajući da Hrvatska nema šanse. A nitko se ne želi svrstavati s gubitnicima. Konačno, cijeli svijet putem svojih obavještajnih službi zna, da je država čiji kontrolni upravljački paket drži neprijateljska joj politika, kao Pupovac i Beograd u Hrvatskoj – nedostojna ozbiljnijega poštovanja.
To su činjenice.
Zato se ne treba čuditi predsjedniku Izraela zbog brutalnih riječi u Jasenovcu, niti ga osuđivati zbog njih, jer nema ni jedan razlog sumnjati u to što govori. I u njegovoj namjeri nema po definiciji ništa apriori antihrvatsko. Sva službena hrvatska historiografija, usprkos već gotovo tridesetogodišnjemu odmaku od jugoslavenskoga komunizma, i dalje je pod potpunim utjecajem velikosrpskih mitomana, najvažnije pozicije u akademskoj zajednici i u sveučilišnoj državnoj strukturi drže klasični krivotvoritelji, nadriznanstvenici i agitpropovci, a s druge strane, čak i neupitno nacionalno deklarirani povjesničari, kao primjerice Ivo Lučić nedavno na Programskom vijeću HRT-a na svojevrsnom antifa prijekom suđenju kolegici Karolini Vidović Krišto, javno govore o „strašnim zločinima u Jasenovcu“. Izraz „strašni zločini“ može biti osoban dojam čovjeka pred zlom i primjenjiv na svaki zločin, koji je po definiciji strašan, ali ako se koristi u službenom razgovoru o Jasenovcu i to iz povjesničarske pozicije – onda je nužno postaviti pitanje- kako znaš da je nešto strašno, odakle znaš i kad si se ti ili netko na koga se možeš neupitno osloniti bavio takvim istraživanjima, koja to egzaktno potvrđuju? Bilo bi očekivano objavljivanje znanstvenih radova o tim strahotama s potpisima nekompromitiranih ljudi i velikosrpskih krivotvoritelja, ili bez kompromitiranih autoriteta u inozemstvu, kao što je Paxton, koji se poslužio izvorima srpske i jugoslavenske historiografije u današnjoj Hrvatskoj. Inačese i te riječi moraju nažalost uzeti pod politički oportunizam potpuno neprihvatljiv znanstvenicima, pogotovo u ovome slučaju. U ovome slučaju, koliko god to bilo bolno, jako je realno da bi hrvatski narod lakše povjerovao Ivi Lučiću kad bi objavio svoja saznanja o tim „strahotama“, a da ne znam što nakon svega urade Jakovina, Budak, Goldstein i slični – nitko im ništa neće vjerovati, niti vjeruje.
S razlogom.
Konačno, upravo je Ivo Lučić s kolegama izložio svoj ugled i sudjelovao u radu Plenkovićevoga vijeća, koje je usprkos Plenkovićevoj namjernoj kompromitaciji rada toga tijela, ostavilo iza sebe odličan Dokument dijaloga u kojemu se država i institucije u Hrvatskoj pozivaju na znanstveno utvrđivanje istine o hrvatskoj prošlosti, pogotovo u jako spornim događajima, pa bi bilo normalno da se ne koriste riječi „strašan“ i apriorne osude utemeljene u neprijateljskoj parahistoriografiji, a prione istraživanjima i zahtjevima državi, prije svega Plenkoviću – da konačno započne koristiti znanstveni i akademski stav, koji je u ime nacije tražio. Primjerice – da za odgovore na pitanja iz hrvatske prošlosti, pogotovo za Jasenovac, angažira Institut za povijest.
Pitat ćete se s kojim novcima?
S onim koje troše Vesna Teršelič, GONG, Babe, akcije ovoga ili onoga, sezone profesionalnog pederisanja javnosti putem programa ministarstvu kulture i slične klasične agenturne svinjarije, od kojih se može samo na godišnjoj razini osmisliti i provesti impozantan znanstveni projekt s uključivanjem ponajboljih znanstvenika svijeta.
Znanje je jedan od darova Duha Svetoga.Vrijednost koju nitko neće osporiti, bio kršćanin ili ne. Mudri ljudi, a i mudrost je dar Duha Svetoga, koriste takve darove, pogotovo kad upravljaju sudbinama svojih naroda.
Oslanjajući se da domete i znanja instituta, državnici upravljaju državama i postižu u pravilu velike uspjehe. Oslonac na znanja i znanost, daje im sigurnost, nacionalnu i univerzalnu legitimnost.
U kabinetu predsjednika Izraela, i u kabinetima svih državnika suvremenoga svijeta, sjede mahom iznimno obrazovani ljudi, koji su prošli elitna sveučilišta i stekli vrhunske naobrazbe. Svi su na ovaj ili onaj način bili suočeni tjekom toga obrazovanja s „istinom“ o NDH i „istinama“ o hrvatskom narodu, koje je pisao hrvatski neprijatelj.
Što ti ljudi onda mogu misliti?
A što danas mogu misliti, kad upravo s hrvatskih sveučilišta, iz državnih i javnih institucija, posve uredno i serijski idu iste takve informacije, s istim zloćudnim biljegom i od istih ili sličnih pošiljatelja. Internetom je nazad nekoliko dana kružila lista dopisnika svih najvažnijih svjetskih medija iz Zagreba. Treba li toj listi ikakav komentar i smije li netko zdrava razuma posumnjati da u tome popisu i takvome izboru imena nema ni trunke – slučajnosti? Da ne spominjemo nekakvog Srbina iz Rijeke, koji godinama zastupa UEFA-ino ćudoređe, krivotvorinama protiv hrvatske reprezentacije i naroda, te stotine sličnih primjera. Bilo bi fantastično povjerovati da je netko dobronamjeran napravio kadrovski izbor u sred Hrvatske, s više od devedeset posto etničkih Hrvata, pa među dvadesetak izabranih izabrao – same etničke Srbe. Ozbiljna država i pogotovo njene sigurnosne službe bi itekako o tome vodile računa.
Mislite da hrvatska država danas, da hoće, ne bi mogla utjecati na te medije, listove, UEFA, te natjerati ih na bitno drugačije ponašanje, kad bi to htjela?
Bi, itekako.
Samo – neće, jer ti ljudi, među kojima nema ni jednoga jedinoga nacionalnoga, a vjerojatno ni etničkoga Hrvata i čovjeka za koga bi se smio uložiti cent za pošten odnos prema hrvatskome narodu, zapravo odrađuju golemi zaklon upravo ovome hrvatskom režimu. I čine njegovu skrivenu stranu.
Model je vrlo jednostavan.
Pa se primjerice prvo zagadi prije toga nezainteresirana i neutralna međunarodna zajednica „fašistoidnim“ Thompsonom i „srbomrzačkom“ pjesmom „Bojna Čavoglave“, pa se u svijetu potpuno nepoznati pojam ustašluka prevede svastikom na Poljudu na univerzalni znakovni jezik prijetećega zla, a onda se objave u tim inozemnim medijima ili postupci i eventulane zabrane sa strane političkih, državnih i lokalnih struktura u trećim zemljama izazvani utjecajem i propagandom iz Hrvatske, koriste kao argument i razlog da se u Hrvatskoj – progoni toga čovjeka i nacionalnu ratnu i pobjedničku simboliku,a Hrvatska proglašava neonacističkom!
Koji paklenski krug, ali i vrlo prozirna podvala!?
Na žalost, pokazuje se uspješnom u Hrvatskoj.
Nema strašnijega paradoksa od činjenice da u Srbu državni poredak, dakle vladajući, slave pokolj nad Hrvatima, a da u Boričevcu Hrvatska udruga domobran iz Zadra i Osijeka, te žrtvoslovno društvo iz Belja, s Katoličkom Crkvom održavaju u istome trenutku komemoraciju s Misom zadužnicom za 24 pobijena člana obitelji Ivezić, koje su preteče slavljenika iz Srba, zvijerski pobili s još stotinama hrvatskih civila, s točkom na „i“ toga neviđenoga barbarstva – ubijanjem katoličkoga svećenika na ražnju i plamenu.I to sve proglasili uz pomoć klasične izdaje u hrvatskoj državi i društvu –antifašizmom. A ubijene fašistima. U Srbu pokolj nad Hvatima slavi službena vlast, a predstavnici te vlasti šalju svoje izaslanike u Boričevac!
Svatko zdarava razuma bi semorao pitati –pa kakvu to mi zahvalnost i kome slavimo i obilježavamo za desetak dana u Kninu i diljem Hrvatske, te diljem inozemstva u skupinama hrvatskoga naroda, ako naša službena državna vlast slavi i uzdiže takva zvjerstva?
Tko je tu lud?
Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr
