DON MARINKO MLAKIĆ: Pred izborom Novoga Saveza
21. nkg-b
Ove nedjelje misno evanđelje donosi nam završni dio Isusova govora o Kruhu života (Iv 6), kojeg smo čitali prethodne četiri nedjelje. U njemu dolazimo do vrlo dramatičnog raspleta događaja, koji nas stavlja, kao i apostole, pred najozbiljniji ispit naše vjernosti Isusu.
Govor se dogodio u sinagogi u Kafarnaumu, nakon što je mnoštvo doživjelo čudesno umnažanje kruha u pustinji i oduševljeno hrlilo za Isusom. Čak su ga htjeli zakraljiti. Isus ih tada poziva da se odmaknu od vanjskog fenomena tog čudesnog događaja te da u njemu gledaju znak. A znak upućuje na nj: on je kruh života koji je s neba sišao i tko u nj vjeruje ima život vječni. Te riječi izazivaju kod Židova začuđenost i negodovanje. Isus im je na to još otvorenije ustvrdio da je nužno u nj povjerovati te jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv da bi se imao život vječni. I tada je oduševljenje ljudi je potpuno splasnulo te se pretvorilo u zgražanje i otvoreni sukob.
U današnjem odlomku slušamo kako je to pokolebalo i mnoge njegove učenike (radi se o širem krugu učenika) te su ga sablažnjeni napustili uz riječi: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“
Isus se sada okreće dvanaestorici. Bez imalo krzmanja stavlja ih pred izbor: prihvatiti njegove riječi ili otići kao ostali. Radi se o najfundamentalnijem izboru vjere: prihvatiti Novi Savez koji Isus nudi po svome tijelu i krvi i po kojem se zadobiva vječni život ili se vratiti svojim prijašnjim životima, oslonjenim na nedostatne ljudske sile, i u kojima oni, budući da su ih napustili i oduševljeno krenuli za njim, očito nisu pronašli potpunu radost i osmišljenje.
Izbor pred koji je Isus stavio apostole isti je onaj pred koji je Jošua stavio Izraelska plemena u Šekemu nakon što su zaposjeli Obećanu Zemlju (prvo čitanje): hoće li služiti Bogu svojih otaca, Bogu koji ih je moćnom rukom oslobodio iz ropstva, vodio kroz Crveno More i pustinju te doveo u zemlju u kojoj teče med i mlijeko, i tako sebi priskrbiti sigurnu budućnost ili će služiti poganskim bogovima te se tako prepustiti idolopokloničkim zabludama i grijesima koji vode u ropstvo i smrt?
Na isti način trebamo čitati i Pavlove pouke koje daje muževima i ženama. Iako nam se one naizgled čine grube i strane današnjem uhu, u svojoj srži nisu ništa drugo već poziv na autentično življenje one ljubavi koju nam je Krist pokazao. To je ljubav koja se predaje do kraja. I samo ona može biti siguran temelj za bračni i obiteljski život. Krist, koji nije došao da bude služen nego da služi i život svoj dade za otkupninu sve nas poziva: tko hoće biti prvi ili najveći, neka bude posljednji od svih i svima poslužitelj. Takvima on obećava: posljednji će biti prvi i najmanji najveći u kraljevstvu nebeskom. Uzor nam je dao na Posljednjoj večeri kada je svojim učenicima sam oprao noge i pozvao da tako čine jedni drugima.
Cijeli Isusov govor o kruhu života duga je kateheza o nužnosti euharistijskog života da bi vjernik već sada u zemaljskom životu po Isusu doživio predokus nebeskog zajedništva s Ocem, što je konačna svrha čovjekova stvaranja. U ovome je najdublja bit kršćanskog života: s Isusom biti kruh za druge. To znači živjeti po njegovoj riječi i u intimnom zajedništvu s njime po euharistiji, kako bismo već sada u sebi imali njegov božanski život i od njega živjeli.
Ni apostoli to ne razumiju. Petar to u ime svih otvoreno priznaje. I u tome je drama svake vjere. Ljudskoj mudrosti Bog nije shvatljiv i zato mu je potrebno povjerovati.
Vjerom se izdignuti iznad granica vlastitog (ne)razumijevanja. Na načelnoj razini je to lako prihvatiti. Međutim, kada se nađemo pred zahtjevima vjere koji traže od nas da napustimo dosadašnje životne oslonce i prepustimo Božjoj ljubavi, kao da nas netko poziva da skočimo s visine bez ikakvog osiguranja, samo na njegovu riječ, onda nastaje najteža drama ljudskog bića. Ona se svodi na izbor: vjerovati nevjerojatno ili ostati sam sa svojim ljudskim silama.
Euharistiju nije moguće razumjeti već jedino u vjeri prihvatiti i živjeti. Zato Isus svojim sugovornicima niti ne pokušava protumačiti ovo otajstvo, već ih jednostavno i opetovano poziva da bezrezervno vjeruju. To isto i od nas traži. A onda nam ta i takva vjera, odnosno dosljedno življenje euharistijskog zajedništva s Kristom, otvara jedan sasvim novi obzor života, priskrbljuje nam iskustvenu spoznaju božanskog života od kojega živimo sasvim drugačijim, novim i nerazorivim životom.
Petar, koji ponizno priznaje da ne razumije Isusa, postaje naš učitelj u pravoj vjeri. Pozvani smo da s njime i njegovim riječima odgovorimo na Isusov govor o kruhu života: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“
Don Marinko Mlakić
