Početak je rujna, a oblaci i kiša u Zagrebu polako i sigurno najavljuju odlazak ljeta, dugih vedrina, toplina koje nam umiruju misli i posebnih večernjih smiraja s kojima smo uvijek bogatiji. Nostalgični rujan vraća nam misli unazad, a žal za ljetom,  prisjećanja na srpanj i kolovoz u kojima su more i njegove širine bile poput svemira kojem nitko nikad ne vidi kraj, vrući dani poput zamišljene želje, mirisi i zvukovi poput dohvata ljepote i daleke muzike i osjećaji slobode poput dodira u prostoru bez granica, pravila i limita. Napuštajući ljeto još pomalo osjećamo njegov mir i svaki nam je zamišljaj povratka poput izazova, ostavljajući ipak dio prikupljene snage za nadolazeću svakodnevnicu koja velikoj većini običnih – nije nimalo laka. Uvijek s ljetom odlazi i dio naših očekivanja i želja bez odjeka u stvarnosti i puno toga zamišljanog i zato su nam draga čekanja novog.

Svaki pokušaj vraćanja vremena ostavljenih iza nas sjetni je pomak iz sadašnjosti s nekim novim značenjima koje prije nismo znali razumjeti, prihvatiti niti si sami sebi objasniti. Unatoč rastućoj praznini koju odlazak vremena uvijek donosi, sve manjem broju slika koje si možemo posložiti i promjenama oko nas i među nama, na kraju iz prošlosti ostaju samo lijepi obrisi zbog kojih nostalgija, žal i želja za povratkom i postoje.

Nasuprot svemu tome drukčiji rujanski odlazak iz ljeta započinje školskom vedrinom, novom radošću, općom vikom oko nas i dječjom razigranošću kao najavom novih dana, novih očekivanja i nove budućnosti, ali  i vjerovanja u one koji ju jedino i donose. Slike hrvatske mladosti početnih rujanskih školskih dana, najljepši je dio Hrvatske, a prvi su školski polaznici – Hrvatska u koju vjerujemo.  Možemo se razlikovati po puno toga, od svjetonazora, religijskog učenja, stranačkog posluha, etničkog osjećaja, nacionalnog zanosa… pa sve do misaonog bogatstva ili siromaštva, ali ne možemo negirati školsku mladost kao našu hrvatsku najveću vrijednost. Poput je ljetne jadranske idile čije slike ne mogu prekriti niti sivi oblaci dolazeće jeseni ili poput Hrvatske koju si volio dok si pojašnjavao idealizam.

Otišao je veliki Zvonko Bušić…

Početkom svakog rujna nakon godine 2013. i mirnog ispraćaja ljeta, uz nostalgiju, sjetu i žal za njegovim odlaskom, pritisne nas nevjerica i tuga pri prisjećanju na vijest s kojom nismo mogli razumom reagirati 1. rujna, te 2013. godine. Mi koji smo mogli osjetiti njegov beskrajni idealizam i unutrašnju snagu i vječni nemir oko hrvatske slobode, dok mu je vlastita bila nevažna i zidinama zarobljena dugih i nevjerojatnih 33 godine. Tog je dana otišao ON. Veliki Zvonko Bušić. Trebalo ga je poznavati i onda suditi, trebalo ga je slušati i onda razmišljati, trebalo ga je razumjeti i onda progovarati i trebalo ga je vidjeti u hrvatskoj stvarnosti koju nije mogao razumjeti, doživjeti niti ravnodušno prihvatiti. I treba se početkom rujna prisjetiti uvažavanja njegove nevjerojatne snage, izdržljivosti i idealizma prema Hrvatskoj dok su prolazile duge 33 godine zatvorske. Istog je dana Tvrtko Dolić iskreno napisao: Nacionalni mučenik Zvonko Bušić povukao se u svoju bolju sanjanu Hrvatsku     

„TRAGIČAN ODLAZAK LEGENDE. Simbol slobodne i suverene Hrvatske izvršio je zastrašujući prosvjed protiv ovakve prikrivene okupacije. Lakše je sanjati hrvatsku državu, nego proživljavati hrvatsku zbilju.

Zvonko Bušić nesebično je odstranio onog hrvatskog vođu za kojim Hrvatima nije dozvoljeno krenuti. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine. Počivao u miru, prijatelju.

Ti koji si predstavljao jednu nevjerojatnu ljudsku dramu, koji si oživio ideju samostalne hrvatske države u vrijeme kada je naša nada jedva tinjala” (T. Dolić, Dnevno.hr, 01. rujna 2013.).

”Zvonko nam je poslao nedvosmislenu poruku. Shvatit će je oni koji imaju koji imaju s čim razmišljati.

To je usud boraca za hrvatsku slobodu. Sve mogu podnijeti; fizičku bol, ugnjetavanje…, ali jedno ne mogu – privid slobode” (S. Šterc, Dnevno.hr, 02.09.2013.).

Pomiješana rujanska sjećanja i vraćanja u prošlost, nostalgična žal za toplinom i ljetnom slobodom i iskrena tuga privida slobode i hrvatske zbilje velikog Zvonka Bušića ne mogu nas ostaviti ravnodušnima, nezavisno od pomaka vremena, osobne iskrenosti, doživljaja svakodnevnice i iluzije stvarnosti. Doživjeti slobodu nakon preduge zatvorene 33 godine i osjetiti njezin privid u Hrvatskoj, tragična je spoznaja nepopravljivog idealizma u kojem su želje i snovi o slobodnoj Hrvatskoj čisti romantizam. Samo je jedna osoba mogla to osjetiti i svojom unutrašnjom snagom nositi, dok je, kako iskreno kaže Tvrtko Dolić, naša nada jedva tinjala.

Stvarnost koja je puno ljepša drugima…

Odlazeći u Kraljevstvo nebesko ili svoju bolju zamišljanu i sanjanu Hrvatsku s porukom prema svima nama ovdje dolje, sigurni smo kako bez tebe nismo nimalo bolji, razumniji i nesebičniji, niti je Hrvatska postala tvoja zamišljana slobodna zemlja. Pogledom s visina sigurno se to i vidi, ali znamo kako se i na isti način to i ne prihvaća. Usud boraca za hrvatsku slobodu se nastavlja, kao i njihovo jednostavno prihvaćanje fizičke boli, duge zatvorenosti i silnih optužbi nasuprot teškom prihvaćanju privida njezine slobode za koju su najveći uvijek bili spremni i otići.

Ne vidi li se kojim slučajem sve jasno s nebeskih visina ili su možda slike hrvatske stvarnosti, promatrajući kroz rujanske oblake, dijelom uljepšane s puno više boja, poput proljetnih cvjetnih livada, možeš li razumjeti kako se hrvatska zbilja niti malo nije promijenila? Ista je ili još složenija, a mogli bismo reći i tamnija od odlaska prvog dana rujna 2013. godine. Zbog nje mnogi i danas odlaze; jedni zauvijek i nikad se više neće dolje vratiti, a drugi će u iseljeništvu stalno sanjati povratak, koji se većini nikad neće dogoditi. Vječni snovi o slobodi, povratku, nostalgiji i hrvatskom idealizmu nikad nisu prekinuti i samo se nastavljaju u novim oblicima, s novim ljudima i s novom snagom…

Možda ti ovo zvuči kao nezadovoljstvo ili čak osobni umišljaj stvarnosti koja je zapravo puno ljepša drugima, a možda smo svi mi jednostavno puni nerazumijevanja i ne možemo iluziju stvarnosti doživljavati kao njihovu i našu životnu ljepotu i sigurnost. Posloženu materijalno, financijski, pozicijski, politički i društveno u zatvoreni životni i društveni krug iz kojeg se ne vide drugi, u kojem ne postoji brige svakodnevnice, u kojeg ne možeš dirati niti u njega ući s idealizmom, a niti iz tog kruga možeš vidjeti i doživljavati hrvatsku stvarnost. Možda smo stvarno krivi za nerazumijevanje njihovog doživljaja iluzije kao objektivne stvarnosti, s vječnim razumijevanjem te stvarnosti koja mnogima oko nas donosi puno životnih nepoznanica. Možda?

Ali u jedno sam sasvim siguran – njihova je sebičnost izvan svih granica i dosegla je nikad veću razinu podcjenjivanja realnog svijeta i udara na elementarnu pamet. Partijski obrazac u novim hrvatskim političkim okvirima na djelu, uz ponavljanje kao prokušani oblik pretvaranja stvarnosti u iluziju dobrote s njima. Ni manje ni više nego akademski uz korištenje oltara i svetosti kojima politička sebičnost i pomak iz realnosti nikako nije primjeren. Uostalom, sve znaš i sam tamo gore u „plavom beskraju” u kojem misli više nisu zarobljene.

Reinerov doživljaj hrvatske stabilnosti

“Hoćemo li podleći negativnim dojmovima koji nam se nameću, hoćemo li pristati na crnilo i beznađe i dići ruke, neprestano žaleći se i kritizirajući sve i svašta, ili ćemo se tome oduprijeti marljivim radom i čuvanjem naših tradicionalnih vrijednosti – obitelji, čovjekoljubljem, rodoljubljem i bogoljubljem?”, upitao je Reiner.

Dodao je kako danas mnogi žele oduzeti nadu, no, kazao je, tome se hrvatski narod treba oduprijeti. Naglasio je da radom, nadom u bolje sutra i ljubavlju možemo pobijedit one koji sve samo kritiziraju, a ne nude nikakva rješenja ili su rješenja koja nude potpuno nerealna i neostvariva.

“Takvih demagoga i populista ima, na žalost, sve više, i mnogi podliježu njihovim riječima koje nerijetko zamamno zvuče”,  zaključio je Reiner.

“Neka nam svima na prvom mjestu bude ono što najviše muči većinu hrvatskih građana – socijalna sigurnost i sigurna budućnost naše djece i naših unuka, ali i izlaza iz vrijednosne krize u kojoj se nalazimo, a koja je obilježena relativizacijom svega”, poručio je potpredsjednik Sabora, akademik Reiner (Reiner prokomentirao „serviranje negativnosti narodu”, Dnevno.hr, 02.09.2018.).

Oltarska blagost koja je iznenada obuzela akademsku i stranačku podanost gospodina Željka Reinera, s njegove se političke nedodirljive i sigurne pozicije zaista doima kao iluzija hrvatske stvarnosti, u kojoj blagost riječi nikad ne može zamijeniti postupanje, sebičnost i odnos prema svima izvan pozicijske sigurnosti. Stjecane i pokrivane uglavnom šutljivim i jednosmjernim političkim hodom za drugima, nezavisno od zemaljske stvarnosti koju proživljavaju jednostavni, obični, neupućeni, nespremni za pognutost… kojima se planski i populistički serviraju negativnosti. Kojih, naravno, u iluziji stvarnosti nema i koje ti neupućeni, inače, u svakom svom novom danu nikad na sreću ne osjete. Poput gospodina Reinera i ostalih sljedbenika političke iluzije zvane rad za opće dobro, na koji uvijek treba podsjećati kad to drugi ne vide ili kad oni koji to vide s nezahvalnošću ukazuju na težak hod kroz stvarnost.  Svima bi ostalima hrvatska zbilja trebala biti poput Reinerovog doživljaja hrvatske stabilnosti, a onima koji odlaze zbog njezinog nerazumijevanja, treba uvijek servirati njegovu oltarsku blagost, jer „s njegovog prozora Svijet je izgledao dolje kao fina igračka”. Pisao si nešto prije odlaska o Platonu?

Što se događa dolje ispod prozora?

Nevidljiva Hrvatska s njihovih je prozora ponešto drukčija i nije fina igračka kojoj osmijeh mogu vratiti  lijepim riječima i porukama, a s naših ona je ista onakva kakvu smo je doživljavali i pokazivali svijetu nedavno s hrvatskih ulica i trgova. Ponosna i dostojanstvena i uz svakodnevnicu koju ne žele ili ne mogu vidjeti u svojoj iluziji blagodati i dobrote. Možda ne znate što se događa dolje ispod prozora? Samo malo podsjećanje:

1. Hrvatska izumire, nestaje i odlazi. Godišnje oko 16.000 ljudi prema gore i preko 70.000 prema van. Traje to već dugo i predugo za sigurnu i stabilnu budućnost. Gotovo je 60.000 ljudi više umrlo, nego što ih se rodilo u zadnjih 3 i pol godina miksanja Vlada.
2. Zatvaramo škole i ostajemo bez učenika, radne snage, prostora, sela… Tuga koju ne mogu zamijeniti prigodno izgovorene riječi. Barem ponekad izrazite žaljenje.
3. Preko 300.000 ljudi je blokirano, ovršeno, zarobljeno i ostavljeno profitnim fondovima na svakodnevnu nemilost.
4. Zaobilaze nas investicije, pamet nam je nepotrebna, a reforme su politička kozmetika.
5. Više nas ima izvan Hrvatske, nego u Hrvatskoj i ne čini Vam se to važnim.
6. Zadovoljstvo na kraju ostaje samo izabranima i politički zbrinutima sa svojom igračkom, a ostalima dohvat i razumijevanje iluzije kako bi mogli prihvatiti blagost poruka.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save