Dr. sc. Stjepan Šterc: Silina prirodnog pada i egzodusa poništava svaki Vladin potez!
Političko mentoriranje ili daljinsko vođenje hrvatske politike, ključnih postupaka ili pak javnih političkih pojašnjenja, razvijeno je u posebni model političkog djelovanja pod kojim se Hrvatska drži u pokornosti, zaustavlja u razvoju, povija pod retoričkim napadima susjeda, vidljivo gubi dostojanstvo i šutnjom negira vlastitu ratnu pobjedu, svoje velike pojedince, nacionalni idealizam i identitetske vrijednosti i simboliku…
Političko pozicijsko djelovanje u Hrvatskoj poprima sve više oblik klasične Igre prijestolja, nezavisno od rejtinga vladajuće stranke i njezinih politički neuvjerljivih, ali formalno prevažnih pomoćnih satelita iza kojih ne stoji ništa ozbiljnije osim pojedinaca sklonih vladanju pod svaku cijenu i njihovih obaveza prema interesnim unutarhrvatskim i izvanhrvatskim mentorima. Političko mentoriranje ili daljinsko vođenje hrvatske politike, ključnih postupaka ili pak javnih političkih pojašnjenja, razvijeno je u hrvatskim uvjetima u posebni model političkog djelovanja pod kojim se Hrvatska drži u pokornosti, zaustavlja u razvoju, povija pod retoričkim napadima susjeda, vidljivo gubi dostojanstvo i šutnjom negira vlastitu ratnu pobjedu, svoje velike pojedince, nacionalni idealizam i identitetske vrijednosti i simboliku.
Mogli bismo ga čak nazvati hrvatskim modelom kojeg sasvim sigurno ne žele preuzimati, primjenjivati i dalje razvijati druge zemlje, pogotovo one koje imaju jasnu viziju, koncepciju i potrebu izražavanja nacionalnih razvojnih posebnosti u prevladavajućoj europskoj pacifikaciji podaničkih država članica. Korak je dalje tvrdnja kako je upravo ovakav model političkog mentoriranja, među najvažnijim razlozima općeg nezadovoljstva načinom vladanja danas u Hrvatskoj i razlogom europskog puta Hrvatske prema sigurnim mjestima na začelju…
Reakcija radnika Uljanika…
Nema tu posebnog iznenađenja kad su diplomatske sklonosti i tradicionalna operativna sterilnost te djelatnosti prevladavajući kriterij izbora i postupanja, a Hrvatska je trenutno u rukama, ili bolje reći u čvrstom njihovom zagrljaju s malo mogućnosti otklona prema čvrstom vladanju i odlučivanju u interesu ukupne hrvatske populacije. Primjeri nas sustižu svakodnevno, od Agrokora do danas Uljanika, inače premreženog regionalnom političkom kastom, čija je jedina obrana svedena na glasnost protiv imaginarnog hrvatskoga nacionalizma i pozivanje na u njihovim postupcima potpuno nevidljivog europskog modela ponašanja i odgovornosti. Ili kako bi rekao veliki i posebni Bruno Langer u nastavku:
“Ponavlja se scenarij koji je bio s Agrokorom kada se istina skrivala da bismo je ipak saznali. U slučaju Uljanika, također traje igra skrivača po istom scenariju. Naime, u slučaju Uljanika, nitko nije spomenuo glavne aktere, a koji su i doveli Uljanik u ovo stanje. To je sprega lokalne politike na čelu s neizostavnim ajatolahom IDS-a Ivanom Jakovčićem, koji je u maniri pravog ‘vizionara’ još 2010. godine najavljivao preseljenje Uljanika iz centra Pule na istočnu obalu Istre”.
“Dajte neka konačno profunkcionira pravosuđe u ovoj nesretnoj državi, ovo je naš vapaj. Molimo za pomoć i ljude iz medija, gdje je sada istraživačko novinarstvo? Neka se istraži što se dogodilo, pomozite nam, novinari. Pomozite da gotovo pet tisuća radnika Uljanika ne završi na cesti jer ovo je tek početak.” (Direktno.hr, 22.08.2018.).
Koja razlika u izričaju između nekog tko zna kako „za ljubav treba imati dušu” i tzv. europskog političara i svih simbola ovisne diplomacije nikad i nigdje (niti u jednoj državi) spremne za stručno odlučivanje u krizama. Nije zato nikakvo čudo što su u najtežim hrvatskim vremenima, najbolji strani diplomati u Hrvatskoj došli iz vojnih sustava i nisu pripadali tzv. karijernim diplomatima, iako svi znamo kako je karijerni diplomat samo eufemizam za karijerističke pozicije i – ništa više iza toga. Bilo su to Jacques Paul Klein i William Montgomery. Hvala njima i Bruni Langeru, inače rijetkoj vrsti koja uvijek ide protiv krivih i krivo usmjeravanih političkih vjetrova i valova sa stavovima kojima čuva naše i svoje dostojanstvo, ne mareći za političke posljedice koje u pravilu imaju financijske i pozicijske oblike na osobnoj i obiteljskoj razini. Tako se umjetničkim i javnim izričajem čuva idealizam bez kojeg se oko nas sve polako i sigurno urušava.
Braneći svaki svoj potez i svakog pojedinca osobno izabranog oko sebe, na državnoj i regionalnoj razini, isto se tako polako i sigurno u Hrvatskoj gubi smisao političke djelatnosti, zato jer nema apsolutno nikakve odgovornosti prema hrvatskom puku, a posebno prema radničkom. Političko-diplomatska javna retorika i apologetska uvjerenost u ispravnost postupanja, podcjenjivanje je temeljnih postulata predstavljanja Hrvatske i naprosto elementarne pameti. Zato nas krize sukcesivno i sustižu jedna za drugom, a blagost reakcija na njih privremeni je, a ne trajni odraz izgrađenog civiliziranog i kulturnog hrvatskog društva u poslijeratnim vremenima. Ipak smo skloniji citiranom prethodnom zaključku, kako je reakcija radnika Uljanika tek početak buduće slike Hrvatske, u kojoj će se izričaj s hrvatskih ulica i trgova svom snagom prelijevati poput nadolazeće plime na društvenu i političku scenu.
Veliki meštri ekonomije i financija
Mudrost bi nalagala traženje rješenja i posebno sposobnih, hrabrih i čvrstih ljudi za donošenje odluka, a ne bezrezervnu obranu prosječnosti s kojom s vremenom ne možeš izbjeći negaciju političke ideje, stranke i njezinog programa. Naplata za krivo upravljanje uvijek stiže prije ili kasnije u različitim oblicima, dok za razliku od političkog vrha, cijenu cijelo to vrijeme plaća Hrvatska i njezino stanovništvo. Hrvatska politička scena nije još za takvu vrstu mudrosti spremna, ali niti za prihvaćanje neumitnosti političkog kraja koji uvijek dolazi. Najčešće s velikim krizama u kojima uvijek, ali uvijek stradava izvanstranački puk, sve do nove lažne političke nade koju donose novi, olako ispisani programi i novi izbori u hrvatskom modelu političkog mentorstva. Krah Agrokora, Uljanika i u slijedu vjerojatno i drugih perjanica hrvatskog političkoga gospodarstva, vođenog velikim meštrima ekonomije i financija, samo je mali dio posljedica dominacije stranačkih vojski nad svime.
Iskazivanje velikog Vladinog truda oko pokušaja prikrivanja ortačkog gospodarstva najgore vrste i privremenog ublažavanja neosporne štete, prodavanje reformi koje to nisu i stalna nastojanja pokazivanja napretka kojeg nema, u stvari je politički pokušaj sanacije hrvatskog modela upravljanja s nevidljivim uspjehom. Čak i kad bi ga na sreću hrvatskog puka bilo, apsolutno ničim nije moguće opravdati katastrofu zvanu – prirodni pad i egzodus stanovništva. Njihova silina, razina negativnosti pokazatelja, dužina trajanja, razarajući utjecaj na hrvatsku gospodarsku, društvenu i svaku drugu budućnost i trendovska usmjerenost, poništavaju svaku Vladinu namjeru i odluku, ma koliko bila dobronamjerna, stručno utemeljena, pomno planirana i racionalna. Apsolutnu svaku bez iznimke…
Raspravljati o tome između politike i struke besmisleni je pokušaj, jer se ničim, ali objektivno ničim ne može opravdati opća mirnoća, nemoć postupanja ili namjera nezainteresiranog promatranja demografskog nestanka Hrvatske. Znanost, naime, misli i potvrđuje kako bi obzirom na uvjetovanost, a mogli bismo reći i gotovo determiniranost, relacija stanovništva i svih ostalih društvenih i prostornih kategorija (ili kako već zvali najvažniji faktor svih društava i prostora), najviše energije i misaone moći Vlada trebala usmjeriti prema demografskom opstanku Hrvatske, a samim time i zemlje koju politički vodi. Znanstvena argumentacija protiv političkog osjećaja i prosudbe, znanstvena logika protiv ekonomskih i financijskih opravdanja nečinjenja, znanstvena kauzalnost protiv političke devastacije i općenito znanost nasuprot politike. Kakva je tu uopće dilema i čime se može opravdati vladajuća politička inertnost osim osobnim animozitetima ili slijedom mentorskih uputa prihvaćanih s hrvatske strane u vidu obaveznog postupanja, nezavisno štete li ili ne ukupnom hrvatskom demografskom i inom razvoju?
Mirni i zadovoljni vodeći političari
Stranačka obrana takvog postupanja ili bolje reći onog dijela stranke koji je involviran u pozicijsku podjelu financijske moći, svodi se na najprizemnije oblike, od – pustite znanstvenike neka govore jer ionako nemaju operativne mogućnosti niti mogu svojim analizama i izričajima išta promijeniti – do pojašnjenja kako je to već pomalo izlizana tema na kojoj se ne može više povlačiti politička dobit. Politički pragmatizam i vulgarizam najvišeg oblika i najveća je potvrda opće neosjetljivosti prema demografskom nestanku Hrvatske i potpunog nerazumijevanja uvjetovanosti odnosa što ih stanovništva formira u svom društvenom i prostornom okruženju. Osim, ponavljamo, ako, ipak, nije u pitanju planska namjera mentora, pa je demografski nestanak Hrvatske dio koncepcije pražnjenja prostora s promjenom funkcije…
Htjeli to nositelji političke moći u Hrvatskoj priznati ili ne, demografska je problematika najvažnija hrvatska tema jer o njoj ovisi budućnost zemlje, a budućnost, ponoviti to valja po stoti put, jedino donose djeca i mladi. Sve što činimo u Hrvatskoj i oko čega se politika jako trudi iz posebnih razloga, pa i mentorskih, od gradnje mostova do cesta i autocesta, nema puno smisla uz ovakvu silinu prirodnog pada i egzodusa hrvatske populacije. Uvijek se postavlja pitanje nakon izračuna demografskih projekcija u doglednoj budućnosti: Za koga, gospodo? Zar je trenutna dobit politička i ona druga, važnija nego naša budućnost? Definitivno razrješenje ove temeljne dileme mogu donijeti samo nova hrvatska mladost svojim političkim protestom i statusna nezadovoljstva s početka teksta, opisana u slučaju radnika Uljanika, kao tek početak novog vala poruka i traženja…
Demografska problematika, na žalost stranačkih obrambenih formacija časti i djela u pravilu svog oktroiranog i mentorski selektiranog čelništva, zbog svoje ukupne negativnosti, još dugo u Hrvatskoj neće biti javno nezanimljiva tema. Ukupna negativnost demografskih parametara i trendova, vrlo negativne projekcije i izravna uvjetovanost temeljnih državnih sustava o demografskim pokazateljima, naravno, žalosti i nas u znanosti i akademskoj zajednici. Istina, uglavnom nas koji se s tom problematikom bavimo i sve koji zemlju u kojoj žive i rade – doživljavaju kao svoju. Zato i jesu naši pokušaji stalni, vjerujući kako će opća svijest o demografskoj problematici zahvatiti i stranačku vojsku, nezavisno od stavova i otpora stranačkog vrha, koji je uostalom ionako uvijek – privremen.
Svaki nam novi službeni statistički podatak iz Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske potvrđuje nastavak demografske destrukcije s većom ili manjom stopom negativnosti i svaka reakcija na te pokazatelje, u smislu političkog navikavanja javnosti na ovakve pokazatelje, izravno je djelovanje protiv hrvatske budućnosti. Najnoviji za prvih šest mjeseci glasi: Hrvatska je samo prirodnim putem u prvih šest mjeseci izgubila čak 10.114 osoba (razlika između broja rođenih u umrlih)!
Kako možeš biti miran i zadovoljan na vodećim političkim pozicijama u zemlji koja ti naprosto demografski nestaje? Gubitak je prirodnim putem u zadnjih 2 i pol godine ukupno nevjerojatnih 41.040 osoba, a u zadnjih 3 i pol godine još manje vjerojatnih čak 57.742 osobe! Kome je to normalno i prihvatljivo? Gotovo 60.000 ljudi u samo tri i pol godine nestane prirodnim putem! Čime nakon toga možete biti zadovoljni? Samo svojom pozicijom i nestankom Hrvatske…
Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr
