DA SE NE ZABORAVI Krvave borbe za Bogdanovce/Vukovar
Nakon 87 dana krvavog otpora okupator je zauzeo razrušeni Vukovar, a planirao ga je zauzeti za 7 dana. Grad su branili pripadnici Zbora narodne garde, policija, dragovoljci HOS-a i drugi dragovoljci. 25. rujna 1991. formirana je 204. vukovarska brigada. Zapovjednici obrane Vukovara bili su Mile Dedaković – Jastreb, Branko Borković – Mladi Jastreb i Blago Zadro. Hosovci su dali velik doprinos obrani grada Vukovara boreći se na Sajmištu i u Bogdanovcima. Obrana Bogdanovaca je 43 dana izdržala silne napade agresora. Pripadnici HOS-a, njih 58, su došli braniti Vukovar 28. rujna 1991. godine. Iz Vukovara je bio upućen poziv da se pošalju ljudi koji će braniti grad, slijedom tog poziva je postrojba HOS-a upućena u Vukovar. U obrani Vukovara poginulo je 28 pripadnika HOS-a. Postrojba HOS-a je bila legalna postrojba koja je bila pod zapovjedništvom obrane grada Vukovara.
Bogdanovci su bili jako važni za obranu Vukovara i zbog jakog otpora agresoru su postali simbol otpora. Tijekom opsade Vukovara jedina veza grada Vukovara sa svijetom bio je tzv. kukuruzni put koji je prolazio Bogdanovcima, Marincima i Nuštrom pa prema Vinkovcima. Od 25. kolovoza 1991. pa sve do 1. listopada 1991. godine se koristio tzv. kukuruzni put za pristup Vukovaru. Taj poljski put je bio dug oko 3 kilometra, popularno su ga nazvali „Luisiana“. Kukuruzni put su do 17. rujna 1991. godine čuvali branitelji (2. bojna 3. brigade ZNG -satnije “Daltoni” i “Kmeri”, te pripadnici 3 brigade). Glavni razlog gubitka kukuruznog puta bili su neuspjeli konvoji koje je JNA iskoristila za napade na djelove puta. Kukuruzni put su stalno napadali JNA i četnici.U obrani kukuruznog puta poginulo je 78 osoba.
U proljeće 1991. g. stanovnici Bogdanovacapostavljaju straže zbog zaštite od četnika. Dana 5. svibnja 1991. g. su stanovnici Bogdanovaca,u selu, zaustavili tenkove JNA.
Obrana Bogdanovaca je imala organizacijskih poteškoća pa je zapovijedanje obranom preuzeo zapovjednik postrojbe HOS-a Damir Radnić s ovlastima zapovjednika obrane Vukovara, Mile Dedakovića. Bogdanovce je branilo oko 200 branitelja.
HOS-ovci su u Bogdanovce došli 28. rujna 1991. godine. Damir Radnić je organizirao obranu Bogdanovaca: ZNG je preuzela čuvanje puta prema Vukovaru, HOS prema Marincima, MUP Županja put prema Petrovcima, a MUP Vinkovci put prema Bršadinu.
Bogdanovci su žestoko granatirani 1. listopada 1991. godine a žestoki tenkovsko-pješaki napad je izveden dan poslije, 2. listopada 1991. godine. Sinkronizirani napad je izvela 211. oklopna brigada uz potporu Srpske dobrovoljačke garde, Arkanovih „Tigrova“. U selo je ušlo 10-ak tenkova i 10-ak transportera. Pripadnik HOS-a Žarko Manjkas-Crvenkapa lakoćom je uništio prvi tenk na koji je usmjerio projektil. Branitelji su toga dana uništili 2 tenka T-84, 2 borbena vozila i 4 tenka T-55. Agresor se povukao a Bogdanovci su postali sinonim žestokog otpora. Neprijateljska propaganda je objavila vijest da Bogdanovce brani 4.000 teško naoružanih crnokošuljaša a Bogdanovce je branilo 200 branitelja koji su oskudjevali u naoružanju i streljivu. Branitelji Bogdanovaca su pružali otpor 43 dana, sve do 10. studenoga 1991. godine kada je selo napadnuto s više strana s velikim brojem tenkova i pješaka. Zbog nedostatka protuoklopnih sredstava te nedostatka ljudstva branitelji su se morali povući.
Do pada Bogdanovaca, hrvatske snage uništile su 50-ak oklopnjaka i onesposobile 1.000 neprijateljskih vojnika. Od prvog listopada do 10. studenoga 1991. poginulo je 38 gardista, policajaca i civila, a 61 osoba se još smatra nestalom.
Nakon pada Bogdanovaca uslijedio je proboj u kojemu su mnogi izgubili život. Ukupno je stradalo 130 branitelja i civila u borbi za Bogdanovce.
Dio HOS-ovaca se izvlačio iz Bogdanovaca prema Nuštru, slijedili su rijeku Vuku i stradali u minskom polju. U minskom polju je poginuo i heroj Žarko Manjkas – Crvenkapa. Potresna je priča o HOS-ovoj štafeti smrti i kalvariji Ivice Jurčana koji je teško ranjen, nepokretan, nakon 11 dana završio u neprijateljskim rukama gdje je prošao fizičku i psihičku torturu. Na sreću uspio je sve preživjeti, amputirane su mu obje potkoljenice.
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: Damir Radnić, Viktorin Jurić i Darko Derganc, arhiva.croatia.ch
