Hrvatska postaje Venezuela ne prestane li održavati rodijačko-kumsko mafijaški ekonomsko-društveni model i partije kao poduzeća
O ekonomskim potencijalima Hrvatske napisani su brojni tekstovi: od ozbiljnih i studioznih stručnih i znanstvenih članaka do nadrealnih pamfleta o tome kako Hrvatska može hraniti pola Europe.
Nedavno je Centar za javne politike i ekonomske analize (CEA) objavio članak Petra Vuškovića pod naslovom “Hrvatska je ekonomski najrazvijenija zemlja Europe“. Većina čitatelja na prvu će pomisliti da se radi o kakvoj parodiji ili newsbarovskoj političkoj satiri. Međutim, autor u članku polazi od resursa koje Republika Hrvatska ima, a ne koristi ih u dovoljnoj mjeri.
Komunistički mentalitet i teroriziranje poduzetnika
Hrvatska je tako po broju nekretnina druga u Europi, po štednji smo u europskome vrhu, a 34. u svijetu, po prihodima od turizma prvaci smo svijeta (što dakako nije dobro ako se ne razvijaju druge gospodarske grane), poljoprivredni potencijali nisu ni približno iskorišteni – Hrvatska bi mogla hraniti više od 10 milijuna ljudi, a ovisimo o uvozu jer smo nekonkurentni na europskom tržištu, po bogatstvu vode (predviđanja su da će voda biti najtraženiji resurs 21. st. zbog kojeg će se voditi ratovi) peti smo u Europi, a 42. u svijetu, po kvaliteti prometne infrastrukture četvrti smo u Europi, po bogatstvu šuma u europskome smo vrhu, potencijali otoka nisu iskorišteni jednako kao i energetski potencijali, bogati riblji fond također je neiskorišten jednako kao i razvedenost obale…
Ono što prema Vuškoviću koči razvoj Hrvatske, tj. ostvarenje punih resursnih potencijala odnosi se na mentalitet i na sustav: “Naš mentalitet je nasljeđe komunističkog vremena u kojem su bili prisutni strah i pesimizam. To možemo zaključiti po štednjama u nekretninama, ali i po manjku poduzetničkog duha. U svakodnevnom životu zbog ostataka komunističkog mentaliteta nailazimo na osporavanje pa i teroriziranje poduzetnika, znanstvenika i svih onih koji su uspjeli. Izvrsnost se kod nas ne nagrađuje“.
U društvu s Venezuelom
Pred koji dan objavljeno je Svjetsko izvješće o konkurentnosti 2018. Svjetskoga gospodarskog foruma. Hrvatska je na ljestvici 68. u svijetu od 140 zemalja. U odnosu na prošlu godinu, kad se koristila nešto drugačija metodologija procjene konkurentnosti, zabilježen je blagi pad. Zanimljivo, Hrvatsku je prema konkurentnosti preskočila i Srbija koja se nalazi na 65. mjestu. U CEA ističu da bi Hrvatska trebala barem srednjoročno ući u TOP 50da se može smatrati konkurentnom zemljom.
U nekim područjima Hrvatska je prema Izvješću u samome dnu u društvu s Venezuelom, čiji je ekonomski model chavizma poslije Kardeljeva samoupravljanja vjerojatno najveći socijalistički izum modernog doba koji rezultira time da ljudi po ulicama love i jedu štakore, pse i mačke kako bi se prehranili.
Prema sklonosti poduzetničkom riziku Hrvatska je 137. u svijetu (u mjerenje je uključeno 140 ekonomija), dok u orijentaciji prema budućnosti zauzimamo zavidno 133. mjesto. Ipak, dično hrvatsko samostalno i neovisno pravosuđe naš je najveći adut pa smo tako prema neovisnosti pravosuđa 120. u svijetu, a prema djelotvornosti pravosuđa u rješavanju sporova na 139., predzadnjem mjestu: gora od nas je jedino Venezuela.
Bez pravne sigurnosti nema investicija
Izvješće je zapravo samo potvrdilo ono što svi znamo: Hrvatska ako ne prestane održavati sadašnji rodijačko-kumsko mafijaški ekonomsko-društveni model na putu je da dugoročno postane nova Venezuela. Država u kojoj pravosuđe nije samostalno i neovisno, nego je pod dubokim utjecajem politike (duboke ili još bolje udboke države), u kojoj cure podatci iz istraga, a spisi misteriozno nestaju iz Državnog odvjetništva, u kojoj političari različitih predznaka štite jedni druge od kaznenog progona (podsjetimo da niti jedna kuna protupravno stečene imovinske koristi do sada nije vraćena u proračun kad su u pitanju kazneni postupci protiv velikih političkih riba) – takvu državu investitori zaobilaze u širokom krugu.
U državu u kojoj ne postoji pravna sigurnost, kao stanje lišeno neizvjesnosti o sadržaju i primjenih pravnih normi, nitko zdrava razuma ne želi investirati jer je svjestan da u slučaju eventualnih sporova ne će moći sudskim putem adekvatno zaštiti svoje interese. O dičnoj hrvatskoj birokraciji – koja umjesto da poduzetniku omogući da što lakše svoju ideju plasira na tržište istoga nastoji što je više moguće u tome kočiti – već se raspredaju legende i mitovi.
Partije kao najveća poduzeća
Izvješće pokazuje da je stanje u Hrvatskoj najgore kad je u pitanju djelotvornost institucija. To je, naravno, posve očekivano ako znademo na koji se način u Hrvatskoj zapošljava u te institucije. “Ako nemaš veze onda si bezveze“ – odavno je glavno pravilo kadroviranja, odnosno negativne selekcije u državnoj službi. A ta veza je uglavnom partijska, ako već nije kumska, rođačka ili krevetna. Vodeće partije (u Hrvatskoj 1990. nismo dobili višestranački, nego višepartijski sustav partija koje su listom kopije nekadašnje svemoće Partije) u Hrvatskoj su najveća poduzeća koja zapošljavaju veliki broj ljudi koji ovise o državnom proračunu pa će, dva i dva su četiri, glasovati za te iste partije. Kao što se komunizam nije mogao održavati 45 godina bez kolaboracije nezanemarivog broja ljudi koji su taj sustav održavali, tako ni današnji sustav ne bi mogao funkcionirati bez velikog broja onih koji lažnu sigurnost pretpostavljaju slobodi. Teze o tome da su hrvatski političari zli i pokvareni, a da je narod moralno besprijekoran – te i takve teze ostavimo književnicima, dotično bajkopiscima.
U Hrvatskoj ne može doći ni do kakvih promjena – osim što će se mijenjati broj ljudi iseljenih u Njemačku i Irsku – dok je god natpolovična većina građana na ovaj ili onaj način ovisna o državi: bilo da je riječ o zaposlenima u državnoj službi (gdje bi na natječajima trebali biti izabirani oni najbolji jer je u pitanju novac svih nas), o umirovljenicima ili paradržavnom sektoru, tj. o (pseudo)poduzetnicima koji bez države na tržištu nemaju što tražiti.
Ključ je borba za niže poreze
I zato je borba za niže poreze i deregulaciju ključ za ekonomsko i društveno ozdravljenje države: manji porezi znači i manje novca za partijske uhljebe, neradnike i parazite koji održavaju sadašnji višepartijski sustav (napomena kako ne bi bilo zabune: u državnoj službi rade i mnogi vrijedni i kvalificirani ljudi, no – svi znademo za takve primjere – nemali je broj partijskih instalacija koje ponekad ne rade doslovce, ali doslovce ništa, a primaju enormno visoke plaće), a ujedno i manje opterećenje za privatni sektor, tj. poduzetnike koji su zbog visokih poreza najveće žrtve sadašnjega sustava.
Hrvatska jednostavno više ne može plaćati toliku negativnu selekciju, toliki nerad, parazitizam i dilatentizam. Ili će se stati na kraj s negativnom selekcijom, partijskim kadroviranjem i parazitizmom ili će nas takve pojave kombinaciji s nakaradnim socijalističkim antipoduzetničkim mentalnim sklopom odvesti u provaliju. Jer, kao što reče veliki dr. Ivo Pilar: “Narode uopće nije moguće uništiti. Narodi propadaju samo uslijed vlastite krivnje, ako su uvjeti propasti u njima“.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
