Marko Ljubić: Plenković-Divjak recept pretvaranja hrvatskog društva u čopor
Hrvatska, zemlja i narod, koji joj većinski pripada i određuje ju, naslušala se kao rijetko kada, u zadnjih nekoliko mjeseci razvojnih strategija, prvenstveno poruka – kakva bi trebala biti. Očito je u tjeku završni proces državnog preoblikovanja ili trajnijega usmjeravanja hrvatskoga naroda. Pa je Hrvatska trebala, ili treba biti zemlja, narod i društvo, koje će umjesto ideologije biti označeno tehnologijom, pa će biti zemlja, narod i društvo, koje će svoje nove generacije pripremati za zahtjeve tržišta, pa će biti, kako čujemo tragom izjave ministrice Blaženke Divjak da “nismo ukinuli povijest, nego smo napravili program bez nje”, eksperimentalna zona sumraka smisla i logike, a završna poruka je pogotovo determinirajuća u tom besmislu i logici, ona Ivana Vrdoljaka, koji se javno pita na stranicama Jutarnjeg lista – mislite da moje dijete, ako ide za zidara, treba povijest?
Stvarno, što treba Hrvatskoj?
Treba joj razum, kao i svakome čovjeku, živom biću ljudske preferencije, onome tko polazi od činjenice i pretpostavke da su ljudi različiti od životinja ili od strojeva.
Ključna odlika ljudske zajednice je – povijesnot.
Hrvatsku se pod Plenkovićevom palicom usmjerava upravo suprotno!
Očito je prema najavama, da se upravo oko te dvije stvari ili dva pitanja lome koplja, i da Hrvatska, i kao zemlja, i kao narod, i kao društvo, ima ozbiljnih problema pozicionirati se organizirano, kojoj od tih sfera pripada. Ljudskoj povijesnoj ili životinjskoj nagonskoj?
Ljudskoj treba saznanje o podrijetlu, imenu i prezimenu, zajedničkim vezama ili identitetu, a životinjskoj treba instinktivna prehrambeno-reprodukcijska zona, koja se na koncu konca uvijek pretvara u načelo čopora – zakolji i jedi.
Jer, ako Vrdoljakova, Divjakičina ili Plenkovićeva vizija Hrvatske pripada sferi životinja, životinjskoga carstva a sve snažnije pripada što je zvučnije daklarirana kao nekakva tehnološka civilizacija XXI. stoljeća, onda se mora odreći čitavoga niza opredjeljujućih ljudskih načela kroz razvoj društva, a to istodobno nema veze s nametnutim tezama i polazišnim raspravama oko toga jesmo li mi kršćani ili nekršćani, teisti ili ateisti, koje upravo Plenković, Vrdoljak ili Divjak promiču. U njihovom reformskom programu ne treba ni povijest. Naime, pitanje opstanka i smisla postojanja ljudske zajednice, između ostaloga pitanje je elementarne biološke reprodukcije čovjeka kao pripadajućega živoga bića, a znanost prije svih je ustanovila neumitno i točno, s kojega god polazišta polazili, da je smisao živoga bića reprodukcija ili produženje vrste. Stoga je potpuno besmisleno prema Plenkovićevoj i Divjakičinoj platformi otvarati drugačije pristupe postojanju čovjeka i zajednice koju čini, a koju zovemo društvo. Zvali mi zajednicu čopor, krdo, društvo, ona postoji da opstane, da se reproducira i da zauzme određeni prostor, i određenu zonu opstanka na zemlji, te da osigura funkcioniranje po pravilima koja toj zajednici osiguravaju opstanak na tom prostoru i u okviru dokazanih, čvrstih načela opstanka. Jedno od osnovnih polazišta za opstanak te zajednice, kako ju god nazvali, je da instinktivno ili stvaranjem humanih navika ako se radi o ljudima, slijedi pravila o sebi ili svome ustroju.
I ljudska zajednica i čopor slijede jasna pravila, koja polaze od opstanka zajednice.
E, u tome su Plenković i Divjak nekonzistentni s primjenom načela čopora.
Značajno su i ispod pravila čopora.
Naime, uz dehumanizaciju zajednice, ne vode računa o načelu opstojnosti ili reprodukcije kao ključnom načelu među životinjama, pa im uz dehumanizaciju hrvatske zajednice, fizički nestaje i sama zajednica. I oni i njihovi ideolozi koje slijede u svojim političkim platformama, zanemaruju jednu činjenicu – da za opstanak jedne ljudske zajednice nije dovoljno imati samo nagonsku potrebu jesti i reproducirati se biološki, nego da je ljudska zajednica uvjetovana u svemu, pa i u načelu jesti i reproducirati se – održavanjem čvrstih identitetskih veza.
To je ključna razlika između Plenković-Divjak reformske animalizacije i humanističkih preferencija hrvatskoga društva i hrvatskih civilizacijskih potreba.
Vukovi primjerice instinktivno osjećaju i nagonski slijede obilježja svoga prostora, nužnost svoje reprodukcije, spremni su zaklati i riskirati biti zaklani za prostor, pravo na parenje, reprodukciju, lovište i hranu na prostoru koji zauzimaju, a nepogrješivo osjećaju i prepoznaju što je njihovo a što nije, što je pripadajuće čoporu, što je tuđe i opasnost za njihov opstanak. To vrijedi za sva živa stvorenja, pri čemu je razlika između čovjeka i svih tih stvorenja u tome što čovjek umjesto instinktivnog i nagonskog odnosa prema pitanju opstanka, lovišta ili prehrane, reprodukcije, ima pravila i svijest o naslijeđenim ili tek uspostavljenim uređenim odnosima, a zna, osjeća i razumije, umjesto nagonskoga odnosa koji je obilježje životinja, svoje podrijetlo, svoja uređena prava i pravila, pa ih s ostalim ljudskim zajednicima uređuje radi koegzistencije, kako bi se razlikovao od čopora. I u tome se razlikuje od životinja.
Ministrica Divjak mjesecima trubi da će umjesto ideologije u obrazovni sustav uvrstiti tehnologiju. Ta propagandna politička platforma nije ništa umnija od Vrdoljakove prekvalifikacije profesora povijesti u informatičare. Dapače. Vrdoljakova prekvalifikacija je samo nuspojava Plenković-Divjak platforme. Ljudima koji su izranjavani ideologijom jugoslavenskog komunizma i imaju golemu odbojnost prema samome pojmu ideologije, Divjakicina poruka može izgledati privlačno, kao i ljudima koji svoju dnevnu perspektivu pokušavaju pronaći između sukobljavanja koja nose naziv ideoloških, a u biti su sukobi oko temeljnoga principa uređenja hrvatske društvene zajednice. To nisu samo ideološki sukobi, iako jesu i to, nego sukobi oko temeljnih vrijednosnih pitanja kao što je – treba li ili ne treba uopće opstati hrvatski narod kao uređena i organizirana zajednica. Jer, svi oni koji se zalažu za princip opstanka ljudi koji danas pripadaju još uvijek hrvatskoj ljudskoj ili društvenoj zajednici, ignorirajući tu povezanost i integracijsku strukturu, koji polaze od pretpostavke da današnja ljudska zajednica u Hrvatskoj treba pripadati bezuvjetno nekakvoj globalnoj, regionalnoj ili izvan – hrvatskoj društvenoj zajednici, zapravo zagovaraju, bez obzira koja načela organizacije primjenjivali – nestanak hrvatske društvene zajednice. Oduzimajući joj njenu povijesnost.
Ne može naime biti ništa univerzalno valjano, ako nije valjano prije toga zajednici u kojoj nastaje.
A u slučaju platforme Plenkovića, Vrdoljaka i Divjak radi se o tome, da je to što oni zagovaraju, navodno univerzalno, potpuna suprotnost načelima opstanka hrvatske ljudske zajednice.
I svake humanističke univerzalnosti.
Zato i samo zbog toga se primjenjuje propagandno i političko načelo – tehnologija umjesto ideologije.
To načelo polazi od polazišta da hrvatska društvena zajednica uopće nije potrebna.
Tehnologija ne može biti zamjensko načelo ideologiji, jer tehnologija je između ostaloga nastala, razvijala se i primjenjuje se kao instrument potkrijepe razvojnim idejama i ideologijama, koje slijede znanstvena i racionalna provjeravanja i trajna propitkivanja. Suprotstavljati ta dva pojma, te dvije humanističke paradigme, od kojih je ideologija matična paradigma a tehnologija nužno njen sekundarni slijed na racionalnoj provjeri i produkt je racionalne provjere svake ideologije, znači, ili lagati, ili ne shvaćati odnose između ideje, ljudskoga društva, humane zajednice i tehnologije kao instrumenta ostvarivanja te zajednice. Ima i treća mogućnost – biti Vrdoljak, ali ta mogućnost je civilizacijski incident. Ako se s druge strane tehnologija nameće kao temeljna paradigma ustroja i razvoja ljudske zajednice i izvan ljudske povjesnosti, onda to izvan svake sumnje, racionalno i znanstveno znači oduzimanje ljudima temeljnih antropoloških obilježja, kao primjerice Istanbulskom konvencijom, pri čemu temelj ustroja društvenih odnosa postaje standard koji nameće tehnološko uređenje zajednice, koja se podčinjava zahtjevima tehnologije
Bit stvari je uvijek da je to zapravo služenje kontrolorima tehnologije, odnosno – uskim skupinama ljudi koje nemaju nikakav legitimitet upravljanja ljudskom zajednicom, čime se i formalno upravljanje ljudskim zajednicama oduzima – članu zajednice, čovjeku.
I eto mainstreama.
Eto Kuščevića.
Eto Vrdoljaka.
Eto Pupovca.
Eto Marasa i Obersnela.
I, eto mraka.
To je nulta točka dehumanizacije čovjeka, i svođenje njegovoga postojanja na objekt, na uređaj ili tehnološki element, bez ikakvoga prirodnog, znanstvenog i vjerskog subjektiviteta, a što je u racionalnom pogledu najbitnije – i bez ikakvoga stvaralačkoga odnosa prema svome postojanju.
Kad to govorim, govorim o opstanku čovjeka kao vrste, koji se zasniva na reprodukciji ljudskoga bića, na prirodnom i znanstvenom poimanju ljudske spolnosti, na poimanju ljudskoga prirodnoga odnosa prema vlastitom opstanku i reprodukciji, što je izravni udar na praiskonsku bit čovjeka kao bića koje čini prirodni sustav životnoga ciklusa na zemlji. U tom kontekstu valja razmotriti koje sve skupine zagovaraju i podupiru ovo što radi Divjak!
I nema tu nepravilnosti.
Zato je Plenković nametnuo Istanbulsku konvenciju.
Zato je sestra blizanka te konvencije – reforma obrazovanja kojoj svjedočimo.
Sve antivrijednosti, sve što relativizira život, znanje, um i duh čovjeka okupilo se oko – reforme Plenković- Divjak.
Onaj tko polazi od pozicije da znanje o njegovoj zajednici, a to se u ljudskim odnosima reproducira povijesnom znanošću, nema svrhe, da nije potrebno, te da će ljudsku osobnost pripadnika zajednice, makar to bili „njegovi sinovi“ kao Vrdoljakovi u ovom slučaju, samostalno urediti tržište i odnosi ponude i potražnje, te tehnologija iz prethodnog stavka, očito je, ili nema blage veze o humanističkim načelima uređenja i utemeljenja ljudskih zajednica, ili misli da će on uvijek biti taj koji kreira pravila, ili – je budala.
To je temeljno polazište svih namjera i ciljeva grupacija koje nastoje uspostaviti potpunu kontrolu na današnjim svijetom, pri čemu se uzdizanje tehnologije koja ima globalno značenje i globalno je dostupna, u poziciju neupitnoga uzora, koristi i kao model brisanja specifičnih ljudskih integrativnih niti, te načela na kojima počivaju specifične ljudske zajednice. Zato je tehnologija nužan zamjenski sastojak za novu integraciju i istodobno za dezintegraciju tradicionalnog društva, jer istiskuje i vjeru i razum na kojima je počivao suvjektivitet dosadašnjih ljudskih, pa prema tome nužno i nacionalnih zajednica.
U takvim novim, isključivo tehnološki određenim, integracijama povijest i izučavanje zajedničkih vrjednota jedne zajednice nemaju ni svrhe ni potrebe, a saznanja o povijesnim integrativnim vezama određenih zajednica znače izravan problem i zaprijeku provođenju globalizacijskoga brisanja autentičnih veza ljudskih zajednica. Zagovaratelji toga načela zapravo svjesno ili ne zagovaraju nestanak čovjeka, jer se ne može uspostaviti uzor tehnologije s kompromisnim uvažavanjem postojećih ljudskih načela, pa prema tome i reprodukcijskih i svih onih na kojima počiva postojanje čovjeka i dosadašnje ljudske zajednice. Zato se paralelno s tim promiče nova seksualna paradigma, Istanbulska konvencija, rodna ideologija, nova spolnost i posvemašnja destrukcija obitelji kao temljne društvene ali i reproduktivne zajednice čovjeka, jer se na drugi način ne može nametnuti pokornost tehnološkom, dakle materijalnom, umjesto ideji i umnosti.
Zato bi puno primjereniji poklič Blaženke Divjak trebao biti – Smrt razumu i vjeri, sloboda tehnici!
Čak bi i simbolički bila nasljednica anticivilizacijske antifa paradigme.
Ako je vrhunski naravni uzor ljudima samo i isključivo ono što je stvorio čovjek u jednome trenutku, onda je ljudsko pravo, dakle pravo takvoga čovjeka mjenjati i samu prirodu ljudi, dakle i pravo na stvaranje novoga čovjeka. Zato je Divjakicina reforma, a prije toga Jokićeva, jednom riječju ipak samo Plenkovićeva mainstream reforma, toliko suprotstavljena samoj esenciji čovjeka. U političkom smislu, zato se ne može govoriti o reformi Blaženke Divjak, nego o političkoj platformi Andreja Plenkovića, simbola anticivilizacijskoga mainstreama u suvremenoj Hrvatskoj.
Jedini je praktičan problem ovdje, koji Vrdoljak i Divjakica, a izvan svake sumnje ni Plenković kao pozadinska snaga ovih nametanja ne razumiju, da nametanja antihumanističkih načela ljudsku zajednicu pretvara u zvjerinjak, a zvijeri u pravilu kolju vođe čopora kad onemoćaju. Ne znam jesu li Plenković ili Vrdoljak spremni na takvu sudbinu, odnosno, jesu li svjesni da neće vječno oni biti na čelu zajednice ili čopora, te znaju li koje su posljedice toga nastojanja i što ih na kraju čeka, ako uspiju primjeniti svoje ideje?
