RATNA ZONA ARKTIK: Bitka za milijarde zaleđene na sjeveru
Foto: Reuters, U.S. Army
“U dalekoj galaksiji” ili “tamo gdje još niti jedan čovjek prije nije bio”, dakle početnim rečenicama iz legendarnih “Ratova zvijezda” i “Zvjezdanih staza” mogao bi se opisati Arktik. Jer, stvarno je daleko, na vrhu globusa i tamo ljudi idu dosta rijetko. Prvi je navodno do Sjevernog pola, središnje točke Arktika stigao Robert Peary, inženjer u američkoj mornarici, 6. travnja 1909. U njegovoj su pratnji bili Matthew Henson te četiri Inuita, Ootah, Seeglo, Egingwah i Ooqueah.
Kasnija će istraživanja dovesti u pitanje Pearyjev uspjeh – on nije mogao dovoljno precizno odrediti poziciju Sjevernog pola – te će se čovjekom koji je stigao do središta Arktika, najviše točke na sjevernoj polutci, smatrati norveški istraživač Roald Amundsen koji je onamo stigao 12. svibnja 1926. Dakle, tek prije 90 godina.
A ljudi su za Arktik znali još od davnih vremena: Feničani, isti oni koji su nam ostavili novac (pa od tada ljudi kažu da se više ni oko čega nije teško dogovoriti), znali su da se iza skandinavskih zemalja more pretvara u nešto neugodno. Dakle, kad su tako pasionirani moreplovci, za koje se vjeruje da su bili stigli i do Amerike (mit o Odiseju koji je, nakon što mu je dosadilo sjediti doma s Penelopom kojoj se vratio nakon kratkih 20 godina izbivanja, otplovio iza Herkulovih stupova – današnji Gibraltar – potvrđuje da se plovilo Atlantikom), za neki prostor tvrdili da je neugodan, onda im se stvarno može vjerovati.
Domovina Djeda Mraza
Arktik je u modernoj imaginaciji ostao mjesto na kojem živi Djed Mraz, ali danas je i ta bajka razbijena jer sada svi znaju da živi u Finskoj, možete ondje posjetiti i njegovu kuću – i gdje je jako, jako hladno. Ime je dobio prema grčkoj riječi za medvjeda, arktos, pa je odatle uslijedio i pridjev sjeverni (jer su medvjedi bili na sjeveru – jasno, misli se na zviježđe Velikog medvjeda u kojem je zvijezda Sjevernjača), arktikos. Hrvatska enciklopedija ga tumači: “Arktik, područje oko Sjevernoga pola unutar srpanjske izoterme od 10 °C, odnosno iznad 66 °N; obuhvaća 26,4 milijuna km² (od čega 18,5 milijuna km² mora i 7,9 milijuna km² kopna) s 1,28 milijuna stanovnika (1996). Arktičko i subarktičko područje sastoji se od rubnih dijelova Eurazije i Sjeverne Amerike, Sjevernoga ledenog mora (Arktički ocean) i njegovih otoka (izuzevši priobalne otoke Norveške) i sjevernih dijelova rubnih mora Atlantskoga i Tihog oceana”.
I tu bi negdje naša priča prestala da nije došlo do Hladnog rata. Koji je završio padom Berlinskog zida, ali se onda opet vratio jer, kao što je poznato, povijest nije linearna nego ciklična, obrasci se ponavljaju s promjenama koje donosi vrijeme. Ruska je vojska 24. siječnja objavila slike svojih vojnika kako vježbaju u arktičkoj zoni. I nije to slučajno, naime 16. siječnja je u Norvešku stigao kontingent od 330 američkih marinaca koji su stigli kako bi ojačali obranu NATO saveznika od ruske prijetnje za koju će svatko iz moskovskog političkog establišmenta reći da je nepostojeća.
Štogod javno govorili u Rusiji, nepobitna je činjenica da se dogodio strateški obrat u strategiji Kremlja koji je sve vidljiviji. Ukratko, Vladimir Putin je 2000. godine dobio ekonomski gotovo uništenu Rusiju kojom su harali oligarsi. NATO je stigao na ruske granice, a onda je Zapad udario i na Ukrajinu, vitalnu stratešku točku za rusku sigurnost. Te 2004. godine Vladimir Putin je još bio preslab da bi ugušio “narančastu revoluciju”, ali ubrzo će mu događaji početi ići na ruku – prije svega rast cijena nafte. Barel je 2004. prešao cijenu od 50 dolara da bi pred američke izbore 2008. stigao i do 120 dolara. Novca, dakle, za Rusiju koliko se može poželjeti. I troškovi su bili veliki, trebalo je popraviti životni standard, ali ostalo je i za vojsku i za rezerve. S kojima se moglo mirnije dočekati udar globalne krize tijekom koje je cijena nafte bila relativno stabilna. To je razdoblje kad Moskva redefinira svoju doktrinu i vraća u pojmovnik svoju zonu interesa. Koja se brani svim sredstvima. To je najbolje osjetio Mihail Saakašvili, nemušti predsjednik Gruzije, koji je 2008. pokušao vojnom akcijom vratiti Južnu Osetiju. Ostala je zapamćena njegova slika na televiziji kako u strahu od odjeka ruskog topništva grize kravatu. Oboje uživo.
Klimatske promjene
Ruska se zona interesa proteže od Pacifika, preko srednje Azije (sad je umro i uzbekistanski diktator Islam Karimov pa se i ta zemlja sve više približava Moskvi), a posebno je interesantno da je Rusija sve aktivniji čimbenik u Afganistanu (da, istom onom koji je okupirala 1979. godine posramivši američkog predsjednika Jimmyja Cartera) pa sve do Arktika. Koji je postao točkom oko koje se glože zemlje koje svojim ozemljem dopiru do tog, za Feničane neugodnog, dijela Zemlje. No, kako je riječ o civiliziranim zemljama, one su prije 20 godina (proslavljeno u rujnu prošle godine) formirale Arktičko vijeće u kojem je osam članica: Kanada, Danska, Finska, Island, Norveška, Rusija, Švedska i SAD. Postoje jasno i promatrači među kojima se svakako ističe Kina koja je taj status dobila 2013. godine. Deklaracija govori da je Arktičko vijeće “vodeći međunarodni forum za promicanje suradnje, koordinacije i interakcije arktičkih država, arktičkih autohtonih zajednica (moramo navesti one najpoznatije: Eskimi, Aleuti, Čukči, Korjaki, Jukagiri, Laponci, Komi, Hanti, Mansi, Neneci, Ostjaci, Tunguzi, Eveni, Nganasanci, Evenki, Jakuti, Selkupi) i drugih arktičkih stanovnika oko zajedničkih arktičkih tema, posebno vezanih uz održivi razvoj i očuvanje okoliša na Arktiku”.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
