Cjeloviti tekst izlaganja prof. dr. sc. Dijane Vican na predavanju “Društvene i odgojne vrijednosti”
U nastavku donosimo cjeloviti tekst izlaganja prof. dr. sc. Dijane Vican na predavanju “Društvene i odgojne vrijednosti”, održanom u sklopu Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju u Splitu.
Poštovane dame i gospodo, kolegice i kolege, draga djeco i učenici,
pozdravljam vam sve s posebnim obzirom, a posebno organizatora ove aktivnosti u Tjednu sjećanja na Vukovar i Škabrnju, što je u svoj program poželio imati temu o vrijednostima. Možete li vjerovati da ste vi jedna rijetka publika ili društvo koje danas u Hrvatskoj govorio vrijednostima. Vi ste rijetka skupina koja se, eto, dobrom voljom okupila čuti nešto o vrijednostima, društvu i odgoju.
Kada bi vam bilo koji institucionalni autoriteti povjerili ispitati vrijednosti hrvatskoga društva i otići među pûk, dobili biste mahom, neovisno o spolu, godinama i profesiji, odgovore da smo društvo bez vrijednosti, da je danas sve manje ljudskosti, da nema odgoja, da je sve iskrivljeno, bešćutno, okaljano, nepošteno … Kako radim kao sveučilišna profesorica, a radim svake godine i sa skupinama odraslih osoba, onda svoju profesionalnu i osobnu ljubav prema vrijednostima iscrpljujem u dijalogu s njima. Budući da ciljeve odgoja determiniraju društvo i kultura, onda ih pitam: „Eto, američko društvo i američka kultura su vam poznati bez obzira jeste li ikada bili u Americi. Kojim vrijednostima teže Amerikanci?“ Studentii odrasli polaznici se natječu u odgovorima, (razmišljajući, ma nećeš ti pitanja) i nabrajaju: „Demokraciji! Profitu! Moći! Dominaciji! Slobodi!…“ Pitam ih:„Kojim vrijednostima teže, naprimjer, Tibetanci?“ Odgovor je „ko iz rukava“: „Duhovnosti. Duhovnom miru.“Pitam ih: „Kojim vrijednostima teže Romi?“ Odgovaraju: „Preživljavanju! Državi! Pravima!“Na koncu pitam: „Kojim vrijednostima teže Hrvati?“ Redovito nastane muk.
Zašto zamuckujemo na spomen društvenih i odgojnih vrijednosti? Jesmo li doista bez vrijednosti? Kako jedno društvo može funkcionirati bez vrijednosti? Gdje su nestale riječi kao što su ljudsko dostojanstvo, poštivanje života, velikodušnost, opće dobro, dobrota, solidarnost… Gdje su nestale riječi kao što su moral ili moralna izobrazba?
Ako o nečemu ne govorimo, onda možemo zaključiti da nam to o čemu ne govorimo ni ne treba. Eto, dali ste mi priliku, pa ću kazati zašto je potrebno govoriti i razgovarati o vrijednostima.
* * * * * * * * * * * * * *
U ime sjećanja na Vukovar i Škabrnju nećemo i ne smijemo zaboraviti slobodu kao vrijednost. Slobode smo se domogli. Slobodu su nam darovali generali, branitelji, hrvatska vojska. Slobodu su nam darovali i oni koji više nisu s nama. U duhu hrvatskoga bića progovorio je 1991. godine skriveni glas, onaj kojega je prekrivao vrijednosni oklop (nama starijima iskustveno poznatoga) bratstva i jedinstva. Godine 1995. slavili smo vrijeme slobodne Hrvatske kako bismo konačno dali oduška kulturi da govori. A kultura je društvu ono što je pravopis jeziku. Kultura je naš jezik, običaj, naša vjera, naša obitelj, majke, očevi, djedovi, bake. Kultura je društvena potka i osnova koje nema bez vrijednosnog uporišta.
Samo pet godina od slobodne Hrvatske i slobode Hrvata i građana Republike Hrvatske, 2000.-tih, kada su ratne rane u Hrvatskoj zacjeljivale, dok smo nalazili riječi utjehe onima čije rane,nažalost, nikada neće zacijeliti, u Hrvatskoj dolazi do čistevrijednosne, a s njome etičke ili moralne konfuzije.
Sa slobodom smo došli do dugo čekane vrijednosti – demokracije. Pod vrijednosnim plaštem demokracije kao društvene osnove, stvara se društveno tkivo u kojemu „potka“ postaju „vrijednosti“ kao što su ljudska prava, tolerancija, mir, pravo na rodnu opredijeljenost i druge…Ali kakve su to vrijednosti? To su vrijednosti koje nose sasvim druga značenja, jer se u našu kulturuprovlače kaodruštveni plaštevi čistom kulturnom invazijom koja se rasađuje u sve segmente hrvatskog društva. Naše društveno tkivo postaje biti sazdano od gomile „transplatanata“ uvijenih u novu terminologiju ili staru terminologiju s novim značenjima.
Zašto zamuckujemo kad nas se pita o vrijednostima? Zato što je indeks magle nad istinskim vrijednostima hrvatske kulture obuhvatio hrvatsko društvo duboko. Kulturna invazija je najprepredeniji način brisanja vrijednosnog sustava jednog naroda. Akteri kulturne invazije prvo ukradu riječ kultura, a onda je u svojim PR (eng. public relation) inkubatorima prepariraju u propagandni program i krilatice koje su uhu milozvučne, ali su prepravljenog značenja.Kulturna invazija je ko elementarna nepogoda; njoj su istina i laž iste boje; njezin način djelovanja je brzina, energičnost, sigurnost radi jače uvjerljivosti …. i mantranje; sastoji se od krilatica – trebamo reforme, odmah, sada, brzo, nema vremena za čekanje. Budućnost nije za tri godine,budućnost je već sutra …… Važan je utisak ili dojam, a ne vrijednost u pravom smislu riječi niti s jednakim značenjem. Uvjeravanjem se relativizira i vrijeme.
Vrijednosna konfuzija nije nastala iz novih vrijednostis kojima smose suočili od Domovinskog rata naovamo. Vrijednosna konfuzija je nastala zbog vrijednosnih surogata prepariranih u pljusak mitovakojima nas se svakodnevno obavija. Veliki povijesni događaji naše suvremene povijesti, kao što je ulazak Hrvatske u europsku polifoniju, korišteni su samo za povećavanje indeksa magle i anestetiziranje nacionalnog subjektiviteta.
Znanstveno i profesionalno mogu vam ihiščitati stotinu mitova. Vrijeme ste mi ograničili, ali neću otići odavde dok vam ne navedem barem neke koje se tiču odgoja i obrazovanja.
* * * * * * * * * * *
Dragi prijatelji, važno je znati da postoje zakonitosti ljudskog razvoja koje su jasne kao dan. Važno je znati: da bi se razumjeli, ljudi moraju imati zajedničku zalihu pojmova, zajedničku zalihu simbola i znakova. Jezik je sastavnica kulture. Jezik je temelj ljudskog razumijevanja. Vrijednosti društva su u jeziku. Zamislite veličinu i dubinu u riječimadostojanstvo čovjeka! Zamislite veličinu, ljepotu i dubinu u riječi domoljublje. Zamislite veličinu, ljepotu i dubinu u riječi odgoj ili obrazovanje ili zajednoodgoj i obrazovanje. Jezično-komunikacijska kompetencija je potka i osnova odgojno-obrazovnog sustava.
Ako je jezik temelj ljudskog razumijevanja, onda je materinski jezik temeljno ljudsko pravo. U habitusu hrvatskog naroda, jer nikada nije napadao, nego se branio, mir je trajno dominantna vrijednost. Kulturni subjektivitetje jednako tako temeljno ljudsko pravo. Solidarnost je starokršćanska vrijednost koja živi u bitku hrvatskoga društva i kulture. Njezina snaga u društvenom kontekstu nije nejaka i potrošena da bismo je mijenjali konceptima tolerancije ili, primjerice, nultom tolerancijom na nasilje. U samoj vrijednosti solidarnosti nije odstranjena tolerancija; ona je naprosto njezin dio.
Međutim, one sile koje ovu slobodnu zemlju žele preparirati po svojoj mjeri, one recepturom kulturne invazije rade na dva kolosijeka istovremeno:čistku od onih koji ih umiju prozrijeti u namjerama i djelima (time anestetizirajući ostali dio duha nacije), te upinjanjem svojih snaga u EPP (ekonomsko-propagandni program) s pljuskom mitova putem medija i društvenih mreža.
Koji su to mitovi i kako se razaznaju?
Prvi mit je da obrazovanje i znanje nisu opće i javno dobro. Pazite, obrazovanje postaje usluga! Kad obrazovanje nije javno dobro, onda se zapostavljaju jednaki uvjeti poučavanja i učenja, koji su pretpostavka kvalitete svakog obrazovnog sustava. U društvu koje teži humanizaciji vrijednosti su usmjerene na čovjeka; naravno,uz veoma važnu tehniku i tehnologiju, ali u službi čovjeka i dobra. Kod ovdašnjih reformatora usmjerena su na moć i profit. Kad priupitujete ili primjedbujete, reformatori imaju brzi odgovor na svaku primjedbu i svako pitanje. Kvazi dobrotvori imaju brzu reakciju na nejednake uvjete, pa povećavaju broj stipendija. To je jeftina propaganda za sitan broj učenika i studenata, ma kako se prikazivao velikim brojkama i milijunima kuna.
Drugi mit. Naočigled cijele nacije prikraćuje se učenicima obrazovanje iz društveno-humanističkog područja. STEM područje postaje mantra koja će obrazovni sustav učiniti konkuretnim u Europi i svijetu. Sve razvijene države su pokazale da im je gospodarstvo opadalo ne onda kada su ulagali u STEM područje, nego kada su međuljudski odnosi postali loši, kako u tvrtkama i tvornicama, tako i u školama i u društvu.
Treći mit. Gaziti dostojanstvo učitelja i nastavnika naredbodavno, ukazom da ih treba stručno usavršavati konzultant iz uvoza kojemu nitko ne zna ni ime, ni profesiju, ni CV. Zar je tuđe bolje?! Je li onda i drugdje bolje?
Četvrti mit. Etiketirati i sotonizirati intelektualce u vlastitoj zemlji nazivajući ih kočničarima reformi, klerofašistima, pećinskim ljudima… PR sotoniziranje je čista netolerancija!
Idemo dalje bez brojenja.
Brzo, odmah, sada treba djelovati na uništavanju udžbenika, izdavača i knjižara i to ozakoniti. Zamislite, ozakoniti da je mjerna jedinica po ukazu i formuli moćnog predlagačatežina udžbenika (sustavni sadržaj nije više vrijednost).Mogli su reći da je mjerna jedinica udžbeničkih potreba učenika prstohvat 6-godišnjaka, 8-godišnjaka ili 14-godišnjaka.
Nikome nije čudno da reformatori formalnog odgoja i obrazovanja dolaze s ulice. Nitko ne vidi da je nevladin sektor (udruge) armirao granice utjecaja nad javnim i formalnim odgojem i obrazovanjem.
Jedna politička stranka ima moć nad javnim i općim odgojem i obrazovanjem. Pola milijuna djece i učenika je u njihovim rukama. Ispustili smo iz ruku najveću vrijednost – djecu i odgoj.To je obrazovna reforma za koju nema čekanja. Brzo! Odmah! Sada! Znate li da je cijelo 20. stoljeće prošlo u povećavanju obrazovanja na srednjoškolsku razinu. To je reforma u kojoj nema bubanja i zapamćivanja. Naravno, čemu pamćenje?! Funkcioniranje memorije neće ni biti potrebno.
To je reforma za kritičko mišljenje. Samo je onaj čovjek koji mnogo zna osposobljen i ima pravo na kritičko mišljenje. Kritičko mišljenje zahtijeva visoko intelektualnu sposobnost, pretpostavlja pamćenje i razvija se u višu intelektualnu sposobnost – argumentiranje!
Ma kakva sposobnost! Sposobnost je izbrisan pojam iz sustava odgoja i obrazovanja. Sve je vještina (skill). Čisti uvoz iz skandinavskih zemalja, protestantskih zemalja. Mi se moramo odreći naše tradicije, jer je tradicija arhaizam. Tako se briše termin sposobnost. Odričemo se pojma odgoj, kao da je edukacija svemoćnija. Znajte da je naš narod, kad je bio najnepismeniji, sažimao odgoj i obrazovanje u predivnu riječ obrazovanje i imao ju je na vrhu vrijednosnog pijedestala, razumijevajući važnost učenja i građenja „obraza“, karaktera. U svem siromaštvu omogućavali su djeci obrazovanje prije svega drugoga.
Stalno se naglašava da prije ništa nije napravljeno. To je laž. Reći ću samo jednu činjenicu: kvalifikacija učitelja razredne nastave je povećana, ali su povećani i rezultati učeničkih postignuća. Međunarodno istraživanje PIRLS(Progress in International Reading Literacy Study)pokazuje da su naši učenici deseti u svijetu u jezično-komunikacijskoj kompetenciji.
Mi ne odgajamo. Mi ne trebamo sustavno obrazovanje. Mi uvozimo tzv. edukacijske pakete – edukacijski paket protiv droge, edukacijski paket protiv nasilja, australski kurikulum…
Medijska pojavnost na n-tu i potreba za publicitetom pojedinaca iz obrazovne politike nije samo samoljublje. To je propaganda koja smjera na paraliziranje umova u najširim društvenim dimenzijama PR najezdom.
Nije to bezazleno. Zašto su meta djeca i mladi? Jer su spoznajno i emocionalno nezreli.Reforma pretpostavlja snižavanje kronološke dobi za ulazak u formalni sustav. Moje je pitanje: zašto djeci oduzimati od djetinjstva kad se zna da su djeca koja su emocionalno nezrela u velikom problemu. A danas ih je sve više.I njihovi roditelji su u problemu. Učitelji koji na to ukazuju su u problemu.
Zašto se ne radi na produljenju stjecanja temeljnih kompetencija kroz postojeći sustav? Zato što manipulator s cijelom generacijom povećava svoje tržište.
Nemojte misliti da sam protiv novih tehnologija i informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Ja sam samo protiv informacijsko-komunikacijskih tehnologija u ranoj školskoj dobi. Školsko razdoblje je dovoljno dugo da ima prostora i vremena za stjecanje digitalnih kompetencija i drugih suvremenih pismenosti do konca formalnog školovanja.Osnovno obrazovanje je predviđeno za razvoj niza drugih kompetencija koje ako nisu pravovremeno razvijene imaju malu šansu za kompenzaciju. S ovom reformom svi zajedno ulazimo u probleme koji će nas koštati bavljenjem posljedica, a bavljenje posljedica loših učinaka je najskuplje obrazovanje.
Ova reforma ne spaja dobre i loše učenike, nego ustrajava s kriterijima odvajanja učenika s pet plus (5+) postignućima. Ova reforma prekraja učionice prema računalima i tabletima. Razredi maleni. Ali i odgojno-obrazovni učinci su maleni.
Ovisnost o računalima je u porastu. Naravno, prodavači tehnologije žele vašu ovisnost. Oni vas drže s takvom dozom adrenalina da niti ne spavate. Onaj tko ne spava, taj još više troši. A roditelji su izvrsni potrošači, jer se ne znaju boriti s pametnom djecom.
Ako djeci, kad ih naviknete na računala, otimate ono virtualno u čemu su pobjednici, oni vas mrze.Negativne učinke digitalnih medija, koje je znanost istražila, potvrdili su svi oni koji ih proizvode i koji svojoj djeci ne daju u prerano korištenje. Korištenje informacijsko-komunikacijskih i digitalnih tehnologija izaziva poremećaj pažnje, umni i emocionalni kaos, ne popravlja učenički uspjeh, ne povećava im samopouzdanje, smanjuje im socijalne kompetencije, čini ih društveno izoliranima, usamljenima i socijalno nekompetentnima. Čini ih nesretnima.
Među nama su i liječnici koji dobro znajuda biokemija izoštrava pogled na bolesti metabolizma. Tako nam danas razumijevanje učenja, pamćenja, pažnje i razvoja djece, odrastanja, odgoja i obrazovanja omogućuje jasan pogled na opasnosti digitalnih medija. O tome odrasli moraju učiti.
Još je toplo izdanje prijevoda knjige Manfeda Spitzera (objavila izdavačka kuća Ljevak), pod naslovom Digitalna demencija, Kako mi i naša djeca silazimo s uma.
Pa dopustite da vam pročitam jednu povijesnu lekciju čovječanstva iz te izuzetno zanimljive knjige:
“… kad su prije dobrih stotinu godina otkrivene rendgenske zrake, rendgenski uređaji uskoro su postali hitna zabavama visokog društva i ljudi su jedni drugima slikali kosti. Samo u SAD-u u prodavaonice cipela ušlo je sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća preko 10 000 pedoskopa, uz pomoć kojih se moglo promatrati kosti vlastitih nogu.Prodaju tih uređaja pospješio je začudo strah kupaca od neodgovarajućih cipela – prije svega dječjih:“Svoje noge imate doživotno“, podsjećalo se kupce odgovarajućim reklamama, i stoga bi cipele veličinom morale odgovarati – posebice, naravno, cipele za djecu. U kontekstu gospodarske depresije tridesetih godina posljednjeg stoljeća argumentiralo se k tome da cipele koje pristaju traju dulje – da se, dakle, zahvaljujući tom uređaju štedi novac. Osim toga, koristila se činjenica da je strujna mreža ušla u gotovo sva domaćinstva, čime se pobjedonosni pohod tehnifikacije mogao predočiti svim sudionicima: nitko nije mogao odoljeti argumentu da će sad napokon sve biti bolje, makar i ne postojali nikakvi znanstveni podaci koji bi opravdavali uvođenje i široku upotrebu tih aparata. /…/ Sve je to zapravo bio trik kojim se ljude mamilo u prodavaonice cipela. Prije svega su se djeca, koja se oduševljavaju svemu što je novo, silno radovala promatranju kostiju vlastitih stopala,zbog čega su ti strojevi „za djecu bili uzbudljivi poput poklonjenih balona i lizalica.“ /…/ Sličnosti s masovnim uvođenjem računala na području obrazovanja zapanjujuće su:prema postojećim znanstvenim spoznajama,računalo je za učenje podjednako nepotrebno kaoi bicikl za plivanje ili rendgenski uređaj za isprobavanje cipela.“ /…/ Industrija, dakle, vještooperira strahom roditelja iz nižih društvenih slojeva kako bi im iz džepa izvukla i posljednju paru.“ (str. 19-23).
Demencija je, kaže autor, urušavanje spoznajnih sposobnosti. Pročitajte ovu knjigu i saznajte kako mi i naša djeca silazimo s uma, razumjet ćete da koliko smo mentalno učinkoviti, ovisi o našim duhovnim dometima.Obrazovanje u Hrvatskoj trebaju odrasli više nego djeca i učenici.
Odgoj i obrazovanje su u ljudskom rodu dugi procesi. Odrastanje, odgoj i obrazovanje do mature (zrelosti) treba punih 18 godina. Odgoj i obrazovanje su najvažniji čimbenici ostvarenja najveće vrijednosti – a to je zdravlje, koliko tjelesno, toliko i duševno. Obrazovan čovjek nije onaj koji ima mišljenje ili stotinu mišljenja, nego onaj koji ima nakon puno učenja svoj stav. Onaj koji ima svoj stav nakon puno učenja i razumijevanja, taj nema porozan karakter.
Reforma koja se temelji na informatizaciji rade kupnje opreme, a s uvjeravanjima da će poboljšati kritičko mišljenje,nije ništa drugo nego manipulacija.Najopremljenije škole informatičkom opremom su privatne škole, a opremljene su radi imidža škole. Laž je da informatička oprema i digitalna tehnologija poboljšavaju mentalni razvoj djece i učenika ili njihov proces učenja ili uspjeh u školi. Korištenje informacijskih tehnologija bez nadzora je opasno zbog različitih vrsta zlostavljanja(mobbing) i zato što otvara prostor širenju pornografije i nasilja.
PISA testovi i rezultati PISA testova se pogrešno interpretiraju. Čak i one zemlje koje su visoko na ljestvici PISA rezultata imaju obilje drugih problema u svojim sustavima. Nema nijednog dokaza da su informacijsko-komunikacijske tehnologije poboljšale uspjeh učenika. To je mit. Upravo suprotno, više je znanstvenih dokaza i studija koje pokazuju da tehnologija ugrožava uspjeh učenika. Također, ako pogledate neka gospodarski stabilna i inovativna društva, kao što su, primjerice Švicarska, Nizozemska i druge, nisu to zemlje za koje su najvažniji PISA rezultati, jer po njima nisu izvrsne. Oni na posve drugačiji način promišljaju sustav odgoja i obrazovanja i okreću se inovativnosti i konkurentnosti na sasvim drugačijim promišljanjima.
Pedagoški je neprihvatljivo baviti se stalno posljedicama lošega. Pedagogija ne može djelovati kao vatrogasac na stanje. Zašto se ne ulaže u obrazovanje odraslih kojima je najpotrebnije obrazovanje?
* * * * * * * * * * *
Treba li sve to biti jače od nas?
Da bismo imali zajedničku zalihu pojmova i znakova, trebamo učiti, trebamo ih usvojiti srazumijevanjem i mentalno ih smisleno inkubirati. Na isti se način trebamo posvetiti djeci i učenicima u formalnom i neformalnom odgoju i obrazovanju. To traži našu posvećenost, a učenički osobni napor. To traži naše strpljenje i stalno praćenje, ali i dovoljno vremena za učenikovo razmišljanje i vrijeme umnog procesuiranja. To je formula izgradnje kompetentnosti. To je ispravna kompetencijska paradigma! Kad je smjelost iznad sposobnosti, onda klizimo u krizu morala. Ako nam je potrebna remoralizacija društva, onda ne možemo okretati leđa vrijednosnom sustavu, baštini i kulturi.
Hrvatska nije zemlja bez strateških i vrijednosnih jedara. Strateška jedra bilasu vođena oduvijek načelom uključivosti, a ne isključivosti. Danas se prakticira isključivost. Strateška jedra Hrvatske trebaju načelo neumornog dijaloga i argumentiranja; argumentiranje je, podsjećam vas, najviša intelektualna sposobnost. Strateška jedra su prekinuta metodom diskontinuiteta, a Hrvatska treba kontinuitet razvoja razumijevanjem učinjenoga, u kojemu ne može jedna obrazovna politika i to jedne političke stranke stavljati svoju startnu crtu s objedama da ništa prije nije učinjeno.
Naše načelo nije preziranje tradicije i društveno-kulturnih vrednota, niti smo zbog toga društveni, gospodarski i kulturni uteg. Mi smo bogat razvojni lokalni, regionalni i nacionalni potencijal koji je spreman ostvariti više i bolje od učinjenoga. Mi nismo odgovorili na pitanje: želimo li doista e-obrazovanje, on-line djecu, on-line prijatelje, on-line zaposlenike, on-line ratnike, on-line vođe, on-line pobjednike… Ne možemo ne postaviti pitanje jesmo li svi mi odgovorni za živote svoje djece i učenika. Ili smo unaprijed pomireni, i to kao gubitnici.
Ma budimo pobjednici. Naučimo lekciju kakav ne treba biti!
Manipulator se služi strahovima – ova zemlja nema budućnost; budućnost prikazuju neizvjesnom i pesimističnom; strah je sredstvo manipulatora nad slabićima. Zato se i stvara masovna psihologija iseljavanja. Umjesto da iznesemo sve naše prednosti i koristimo vlastite vrijednosti i ciljeve s tri najljepša načela koja osiguravaju uspjeh, a to su zahtjev, dosljednost i strpljenje.
Draga djeco, dragi učenici, vi ste građani 21. stoljeća – stoljeća migracija, informacijsko-komunikacijskih tehnologija, međukulturnih susreta. Vi ste u globalnoj klasifikaciji tzv. cyber generacija. Reći ću vam ono što u svakoj prilici govorim studentima i učenicima. Koliko god vas privlačile mogućnosti informacijsko-komunikacijskih tehnologija, ne okačite se o udicu ropstva da ne naštetite svoj svojoj ljepoti kojoj se danas divimo. Ne zaboravite da brzinu promjena, tehnoloških, društvenih, globalizacijskih i drugih, ljudski um samo donekle prati, ali vaš razvoj treba puno više. Ne zaboravite sebe u cijelosti. Uzmite, naprimjer, samo ruke. Vaše ruke nisu stvorene samo za touch tipkovnice. Citirat ću vam jednog pisca (Miroslav Dolenec Dravski, Pohvala ruci) i podsjetiti vas kako se rukom bere grožđe, …., maše na oproštaju, …. brišu suze radosnice, …., sklopljene ruke mole, raširene dočekuju, obujmljene grle, ispružene prosjače, podignute uvis znače predaju.
Ne zaboravite starije koji vole i trebaju ništa više od stiska vaše ruke. Prizovite si na pamet da su to ruke koje nisu touchirale po iphonima i ipadima; to su ruke koje su umivale, šivale, plele… stvarale bolji svijet vama. Siromašni i bolesni ne touchiraju; potražite prosjaka, budite društvo bolesnima. Podijelite lijepu misao sa svim prijateljima. I natječite se u prijateljstvu.
Budite pronositelji svih hrvatskih vrijednosti u europskom suživotu i šire s najvećim ponosom. I nikada se ne predajte!
Završit ću svoje izlaganje bez zaključka. Završit ću ga pitanjem: Treba li šutjeti o vrijednostima vlastite kulture i vlastite zemlje? Ne govoriti o domoljublju? Istina je ova: ono o čemu ne govorimo, to neće ni trebati našoj djeci. Zašto dopustiti da zato što smo istinski domoljubi ostanemo društveno inferiorni?
Ja mislim drugačije. Ali treba smaknuti one koji misle drugačije. Treba smaknuti Hrvatsku. U ime koga i čega?Zar da ponovimo ono što nam je povijesna lekcija; Hrvatska u svojoj povijesti bilježi dan gubljenja svoje državnosti, a to se dogodilo prije točno 100 godina – 1918. godine.
Je li nam potreba govoriti šaptom? Zašto znači biti junakom zato što si moralno hrabar?
Upravo je domoljublje snažna poluga društvene kohezije, jer pretpostavlja emociju, a hrvatski duh nije lišen emocije.
Mi mislimo drugačije. Da, različiti smo. Razlika je između njih koji vole vlast i nas koji volimo vlast nad samim sobom.
Za nas je vrijednost opće dobro kao i odgoj i obrazovanje.Za nas je vrijednost obrazovanje kao i domoljublje.Dužnost nam je to govoriti i ponavljati svim naraštajima. Dužnost nam je govoriti glasno, bez straha, u ime onih koji su nam osigurali slobodu i samostalnost. Dali su sebe, dali su svoj život, dali su svoju budućnost za našu budućnost, jer su vjerovali da će iza njih biti onih koji će znati i vjerovatiu ono što su bili njihovi ideali.Sama pomisao da čovjek može dati život za Domovinu govori koliko je domoljublje nešto veliko.
Ima onih koji nam žele razbucati hijerarhiju vrijednosti.Ostanimo jedinstveni i sjedinjeni u podsjećanju na istinu kao odgojno-obrazovnu vrijednost i potrebu nastavljanja življenja i ponavljanja istine.
Zahvalna sam vam što ste mi dali mogućnost podijeliti s vama istine iz godine obrazovne reforme. Razmislite o onima čija je smjelost iznad sposobnosti.Razmislite o onima koji su doslovce s političke moći prisvojili sustav odgoja i obrazovanja.
Zahvalna sam vam što ste mi dali mogućnost podijeliti s vama te istine u trenutku sjećanja na vrijednost života i slavljenje onih koji su svoj život darovali za naše slobodno življenje; istine o Domovinskom ratu kojom se ne bavi STEM područje, istine o stjecanju slobode kao vrijednosti, istine o onima koji su se dali Domovini za Domovinu, istine u čast braniteljima, istine o svim žrtvama Domovinskog rata.
* * * * * * * * * * *
Napisala sam svojevremeno jednu malu bilješku, dala sam joj naslov Moj zavjet. Rado je pročitam svima – studentima, nastavnicima, roditeljima, ministrima i drugim dužnosnicima, veleposlanicima, kolegama … Evo, darujem je i vama.
Nismo i nećemo biti bešćutni spram testamenta kojim su nas zadužili svi poginuli za Domovinu. Oni tako malo traže od nas. Ako je sudbina htjela da su oni zašutjeli, njihov testament nas obvezuje na svjedočenje istine – istraživanjem, govorenjem i pisanjem.
Ne budimo slabi kad se nađemo s onima koji žele izbanalizirati Domovinski rat. Znamo da se neki nadvikuju u okretanju znanstvene interpretacije hrvatske povijesti kako bi usadili stav da su 1991.,92., 93., 94. i 95. bile uzaludne, kako bi anestetizirali dosanjane snove svih nas koji uživamo slobodnu Hrvatsku.
To je jedna strana vrijednosne medalje. Ona ima svoju drugu stranu. To je obrazovanje – kada je istraživačka istina pretočena u poučavanje i učenje. Ima onih koji su tjeskobni i kojima je tijesno u slobodnoj Hrvatskoj; obgrlili su sektor obrazovanja ko lovac svoj lovački trofej.
Po svojoj profesiji i po vokaciji imam potrebu pripomenuti vam: obrazovanje je u istom testamentu onih koje danas slavimo vrijednošću njihove požrtvovnosti i žrtve. Ali i vrijednošću slobode – naše slobode, slobode pola milijuna školaraca i milijun njihovih roditelja.
Biti slobodan znači biti potpuno odan istini.
Biti slobodan znači govoriti istinu.
Biti slobodan znači imati hrabrosti svjedočiti govorenjem istine kao osobnim zavjetom.
Biti slobodan znači svjedočiti istinu iz bezuvjetne zahvalnosti prema svakom grobu, a napose prema onima čiji grob još ne znamo.
Biti slobodan znači suprotstavljati se glasno onima kojima su istina i laž iste boje.
Biti slobodan znači ne imati otklon od tradicije i povijesti.
Istina nije istina ako drhti. Ne strahujmo od prekrajača hrvatske povijesti i Domovinskog rata.
Testament onih čija su imena ugravirana u mramor i kamen i onih čiji grob ne znamo, nijemi je zov za svjedočenjem – da budemo jeka istraživačke i dokumentirane istine koja neće biti na periferiji odgojno-obrazovnog sustava.
Oni tako malo traže. Budimo vjerodostojni svjedoci njihove ostavštine, najljepše zemlje na svijetu – Hrvatske!
prof. dr. sc. Dijana Vican, rektorica Sveučilišta u Zadru
