Davor Dijanović: O mentalnim komunistima na lijevoj, ali i na desnoj strani
O fenomenologiji, sadržaju i zajedničkim značajkama totalitarnih ideologija do sada su pisali brojni povjesničari, politolozi, filozofi i sociolozi. Svi su se pritom složili da je jedna od najbitnijih značajki takvih sustava “razrađena ideologija, koja se sastoji od službenog sustava doktrine, što pokriva sve bitne oblike čovjekova postojanja” (C. Friedrich, Z. Brzezinski, “Totalitarian Dictatorship and Autocracy”).
Ne postoji totalitarni sustav koji, u okviru službeno proklamirane ideologije, nije tražio narodno jedinstvo i jedinstvo naroda i vlasti. Hitlerov je slogan tako bio: “Ein volk, ein Reich, ein Führer” (jedan narod, jedan Reich (država), jedan Vođa).
Komunistički narativ uključivao je pripovijesti o “bratstvu i jedinstvu”, a “legendarna” komunistička histerija o “unutarnjim i vanjskim neprijateljima” koji “ruju” i ruše “bratstvo i jedinstvo” postala je s vremenom predmetom obrade i izrugivanja književnih i filmskih ostvarenja.
U totalitarnim sustavima svi moraju isto razmišljati: tko misaono “zatalasa” ruši narodno “jedinstvo” (totalitarne ideologije uvijek sve čine “u ime naroda”) i postaje državni neprijatelj.
Mentalni komunisti ne mogu shvatiti da ljudi mogu različito razmišljati
Nacionalsocijalizam i fašizam pobijeđeni su 1945. godine, a devedesetih godina kao kula od karata srušili su se i komunistički sustavi diljem Europe. Nakon razdoblja velikih nesloboda, međutim, nikada ne dolazi razdoblje velikih sloboda, pa je tako Berlinski zid srušen u Berlinu, ali, na žalost, ne i u glavama mnogih ljudi.
Vidimo to jako dobro i na primjeru Hrvatske, gdje je komunistički mentalni sklop i dalje bitno obilježje ne samo lijevih, nego i desnih političara koji jednostavno ne mogu shvatiti da ljudi mogu različito razmišljati i da zbog toga tim ljudima ne treba, figurativno ili stvarno, začepiti gubicu.
Planovi o stvaranju samostalne i neovisne Hrvatske u vremenu komunističke Jugoslavije bili su kriminalizirani od strane komunističke nomenklature. Baklju hrvatske neovisnosti tada je držala hrvatska emigracija.
No, u većini emigrantskih krugova isticao se tek cilj stvaranja samostalne Hrvatske, ali se pritom nije toliko raspravljalo o njezinu unutarnjem uređenju.
Iznimka u tom pogledu bila je Hrvatska republikanska stranka čiji je predsjednik, istaknuti politički publicist Ivan Oršanić, u knjizi “Vizija slobode” (1979.) zapisao: “Treba da se okane svoga posla oni koji bi htjeli imati jednu stranku, jedan sindikat, jedno kulturno društvo i jedno vjersko društvo ili samo nešto od toga uz uništavanja i isključenje drugoga, jer to nije stvaranje jedinstva nego totalitarizma, jer to nije razvijanje slobode, nego diktature i svemu tome disciplinirane praznine.
Nacionalno jedinstvo i duh slobode pokazuju samo i isključivo oni ljudi, koji mogu biti u istom kulturnom društvu, makar su različitih stranaka, koji mogu biti u istom vjerskom društvu, makar su u različitim strankama i sindikatima; koji mogu biti u istoj stranci, makar bili različite vjere, sindikata ili kulturnih društava”.
Ono čega je Oršanić bio svjestan pred četrdeset godina, mentalni komunisti hrvatske političke scene nisu svjesni još ni danas. Ovisno već o političkom predznaku, svaki kritički glas (posebno ako ide protiv jedne i druge struje) u Hrvatskoj vrlo će brzo postati “srbočetnik” i “komunjara” (samo ako nije zna se koje stranke poklonik) ili pak “ustaška zmija” i “fašistička aždaja” ako se njegova mišljenja ne slažu sa službenim dogmama i mitovima jugokomunističkih tiranosaura u SDP-u i drugdje.
Kod mentalnih komunista nema misaonog nejedinstva: ako nisi za nas onda si protiv nas, mi ili oni, reče svojedobno Zoran Milanović.
Bez jedinstvenog mišljenja većine svojih pripadnika o bitnim pitanjima nacija ne može opstati
U Hrvatskoj se često govori o potrebi “nacionalnog jedinstva”, a o tome nerijetko govore i ordinarni demagozi te politički kriminalci koji svoj kriminal vole prikriti pod nacionalnim barjakom: što je veći lopov u pitanju veća je i zastava kojom skriva svoj kriminal.
Znači li, međutim, sve navedeno da se ne treba zalagati za “nacionalno jedinstvo”? Znači li to da trebamo prihvatiti anarholiberalno-individualistički diskurs da je bilo kakvo zalaganje za nacionalno jedinstvo pogrješno, zatucano, anakrono itd.?! Nikako!
Kao što u svakome zrelom društvu postoji gotovo jedinstveno mišljenje, konsenzus oko toga da je nemoralno krasti i da je zlo ubiti drugog čovjeka – tako i svaka nacija kao kolektiv mora imati jedinstveno mišljenje većine svojih pripadnika oko određenih bitnih pitanja. Ako tome nije tako – onda ta nacija ne može opstati.
U hrvatskom slučaju, s obzirom na više od stotinu godina star sukob hrvatske i jugoslavenske nacionalne ideologije i s obzirom na dokazanu štetnost jugoslavenskih asocijacija – jedinstveno mišljenje trebalo bi postojati oko toga da je hrvatska država, izvan bilo kakvih jugoslavenskih okvira, jedini koncept koji može afirmirati interese hrvatske nacije.
Dakako, dio ljudi i dalje smatra da je jugoslavensko rješenje dobro za hrvatski narod. Oni imaju pravo na takvo mišljenje, no ako će njihova ideja dugoročno prevladati na političkoj i medijskoj razini – onda će to biti finis Croatorum jer je jugoslavenstvo dokazano u svojoj biti negacija hrvatskih interesa.
Treba se paziti onih koji su protiv bilo kakvoga nacionalnog konsenzusa
Niti jedan čovjek nije izolirani otok. Svaki je dio nekog kolektiva s kojim dijeli zajedničke običaje, vrijednosti, navike, mentalitet… Ljudi pritom mogu biti različite vjere, različitih političkih i drugih pogleda. Ne moramo svi isto misliti i bilo bi jezivo kada bi sva mišljenja bila unificirana. No, kolektiv unutar kojeg ne postoji jedinstvo, konsenzus glede bitnih strateških pitanja – on, kako je rečeno, ne može opstati.
Kolektiv koji ništa ne veže, nikakvi jedinstveni stavovi, više nije kolektiv i pitanje je vremena kad će se raspasti. Tamo gdje nema elementarnog jedinstva o bitnim pitanjima, nastupaju nejedinstvo i nesloga. “Ako je u sebi nesložno, svako će kraljevstvo propasti. Nijedan grad ili dom, ako je sam u sebi nesložan, neće opstati (Mt, 12, 25)”.
Da u vrijeme Domovinskog rata nije postojalo jedinstveno mišljenje, konsenzus većine hrvatskih građana oko ideje uspostave i obrane samostalne i neovisne hrvatske države, mi bi taj rat sigurno izgubili. Narod kod kojeg ne postoji nacionalni konsenzus oko bitnih pitanja budućnosti vrlo će brzo nestati s mape svijeta, posebno u današnjim turbulentnim vremenima kad se događaju lomovi na svjetskoj geopolitičkoj i sigurnosnoj sceni kakvi nisu viđeni od 1945. odnosno od vremena pada Berlinskog zida.
I zato, kao što se treba paziti onih totalitarnih umova koji traže nakaradne oblike jedinstva, koji smatraju da svi trebaju isto razmišljati, biti pristaše iste političke opcije i ispovijedati istu vjeru, tako se možda i više treba paziti onih koji agitiraju protiv bilo kakvoga nacionalnog konsenzusa i koji svaki poziv na nacionalno jedinstvo izjednačuju s nečim zatucanim i primitivnim.
S takvima bi izgubili rat devedesetih, a ako takvi prevladaju na političkoj sceni bit ćemo gubitnici i u budućnosti.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
