Srbijansko posezanje za tuđim teritorijem s ciljem stvaranja velike Srbije

Područje Balkana i geostrateška pozicija Hrvatske su bili područje interesa velikih sila (Austro–Ugarske, Rusije, Francuske, Otomanskog carstva) i novonastalih država (Italije) gdje su se sukobljavali interesi te su hrvatske zemlje (Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija) stalno bile u žarištu političkih igara i prekrajanja zemljopisnih karata. Sredinom 19. stoljeća nastaju Načertanije, srbijanski plan posezanja za tuđim teritorijima. Ilija Garašanin, srpski političar i premijer, je autor velikosrpskog programa Načertanije iz 1844. godine. Srbijanski pašaluk je u Francuskoj i Rusiji našao saveznike za osvajanje novih teritorija i izlaz na Jadransko more. Napravljen je program stvaranja velike Srbije koji se pokušao ostvariti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji. Tijekom Drugog svjetskog rata sustavno se nastoji stvoriti veliku Srbiju te četnici (Srbi i njihovi istomišljenici)vrše etničko čišćenje (ubojstva i protjerivanje stanovništva) na područjima koja bi prema planu trebala biti unutar velike Srbije. Krajem Drugog svjetskog rata komunisti osvajaju vlast i nameću komunističko-četničku diktaturu u novoj Jugoslaviji. Nakon smrti diktatora i zločinca Tita Srbi vrše pripreme za agresiju na Hrvatsku s ciljem stvaranja velike Srbije. Oružana pobuna Srba (potpomognutih Srbijom) započinje u Pakracu 1. ožujka 1991. godine.

Srbija je prvi put priznata 1878. godine (Vojvodina, Sandžak i Kosovo ne pripadaju Srbiji)

Karta 1. Kneževine/Kraljevina Srbije 1878. – 1912. godine

Srbijanski teror protiv Hrvata započinje u Odesi 1916. i 1917. godine.
Srbi su zajedno s Kozacima prisiljavali Hrvate da se priključe tzv. jugoslavenskoj legiji, a one koji nisu htjeli pristupiti premlaćivali, nabijali na kolce, tjerali da kopaju vlastite grobe i bacali u more. Rusi su u ratu zarobili oko 10.000 hrvatskih vojnika. Hrvatski vojnici se nisu htjeli priključiti takozvanoj jugoslavenskoj legiji i ići na Solunski front pa su ih Srbi ubili. Dana 23. listopada 1916. godine je ustrijeljeno trinaest Hrvata poslije bune na Kulikovu polju“.
„Prema stručnjacima za vojnu povijest dr. Slavku Pavičiću i ing. Franji Perši, Srbi su u Odesi zajedno s ruskim Kozacima poubijali i pobacali u Crno more oko 10.000 hrvatskih vojnika koji nisu htjeli pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji.“

Karta 2. Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. godine

Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. Nakon proglašenja kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba-SHS i kraljevine Srbije) 1. prosinca 1918. godine organizirane su manifestacije potpore antinarodnom, protuhrvatskom, činu kojeg su izveli pojedinci bez suglasnosti naroda. Stranka Prava je izdala proglas u listu „Hrvatska“ 3. prosinca 1918. godine i odmah nakon toga je list bio zabranjen. Dana 5. prosinca 1918. godine pripadnici Kraljevskog hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranska pukovnija) dolaze na mirni prosvjed na Trg bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja naroda.

Grga Angjelinović, tadašnji šef policije, je imao saznanja o prosvjedu te je na krovove kuća postavio strojnice iz kojih je po njegovu naređenju pucano na prosvjednike. Prema službenim izvješću 5. prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića ubijeno je 9 vojnika i 4 civila te ih je 17. ranjeno (10 vojnika i 7 civila). Istog dana uhićeni su stranačke vođe Stranke prava. Krajem prosinca (27. 12. 1918.) su na sud izvedena 23 vojnika i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.

Bjelovarske žrtve 1920. godine. U Bjelovarskom kraju su se seljaci pobunili zbog pljačke jer je država odredila niske otkupne cijene stoke i prehrambenih namirnice, umjesto tržišnih cijena. Proizvodi su otpremani u Srbiju. Ubijena su 3 seljaka, pet ih je ranjeno a 109 seljaka je uhićeno. Nova pobuna 3. rujna 1920. u Velikom Grđevcu, ubijena su tri seljaka, u Čazmi su ubijena 2 seljaka. Treba spomenuti da je 1924. godine u Bjelovaru utemeljeno Udruženje četnika s ciljem provođenja srbijanskog terora. 

Srbijansko trgovanje hrvatskim teritorijem

Treba zaboravne podsjetiti da je Kraljevina Srbija trgovala hrvatskim teritorijem i prije nastanka države SHS. Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije 1916. godine nudio Italiji hrvatsko priobalje i otoke da bi Srbija moga izići na more. Naime, godine 1915. je napravljen tajni Londonski sporazum (26. travanj 1915.) kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali neutralnoj Italiji dio hrvatske obale i neke otoke (Srbija nije bila sudionik niti potpisnik razgovora). Zauzvrat bi Italija ušla u rat na njihovoj strani (sile Antante). Zahvaljujući američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu taj sporazum nije realiziran u potpunosti jer je američki predsjednik odbacio valjanost tajnih sporazuma u međunarodnim odnosima (1919. g.). Tako je američki predsjednik spasio hrvatsko priobalje od trajne okupacije Italije. Wilson nije mogao napraviti više zbog američke vanjske politike (politika izolacionizma) i zbog toga jer je izgubio izbore u Americi.

Srpsko trgovanje hrvatskim teritorijem 1920. godine. Kraljevina SHS je s Italijom potpisala Rapalski ugovor, 12. studenog 1920. godine. Tim ugovorom se Italiji daju hrvatski povijesni teritoriji: Istra, otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, grad Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Zasebnim ugovorom je 1924. godine i Rijeka dana Talijanima. Kasnije će NDH pod pritiskom fašističke Italije i nacističke Njemačke potpisati Rimske ugovore (svibanj 1941. g.) kojima se dio Dalmacije daje Italiji. Nakon kapituacije Italije (8. rujna 1943. g.) NDH poništava Rimske ugovore (10. rujna 1943. g.) i vraća Dalmaciju i Hrvatsko Primorje matici.

Karta 3. Karta Londonskog ugovora

Karta 4. Karta Rapalskog ugovora

Nakon uspostave Kraljevine SHS započinje srbijanski teror na području cijele države, posebno u Hrvatskoj jer su Hrvati pružali otpor zbog nametanja srbijanske torture i kršenja dogovora (Krfska deklaracija) o ujedinjenju. O torturi je izvješće napisao Stjepan Radić 1921. godine: Batinanje i zatvaranje 30.000 seljaka u vremenu od dvije godine (prosinac 1918. – veljača 1921.g.) zbog podržavanja republikanskog mišljenja i uvjerenja.

Torturu je prvo provodila vojska pa srpska žandarmerija na vrlo brutalan način. Da bi se teror ozakonio donesena je Zakon o zaštiti država (tzv. „Obznana“) 1925. godine. Svi politički protivnici su bili zatvarani, maltetrirani, praćeni. Političke vođe (Stjepan Radić, vodstvo HSS-a, vodstvo HSP-a itd.) su višestruko hapšene i suđeno im je.

Teror prije i tijekom izbora 1925. godine. Stjepan Radić i vodstvo HSS-a su bili uhićeni 6. siječnja 1925. godine. Tijekom izbora 1925. g. Srbi su provodili torturu i zastrašivanje Hrvata te spriječavali normalno glasovanje.

Stajničke žrtve. Žandari su 8. veljača 1925. godine ubili tri osobe a četiri teže ranili. Od ranjavanja je kasnije preminula još jedna osoba.

Ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine.

Ubijena su 2 hrvatska zastupnika i tri teško ranjena. Od ranjavanja će nakon mjesec i pol dana umrijeti Stjepan Radić. Na velikom prosvjedu u Zagrebu je Srpska žandarmerija ubila 3 osobe, 60 je ranila i uhitila 120 osoba koje su prosvjedovale.

Prvih deset godina jugoslavenske države (SHS): „24 političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih uhapšenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojna masa političkih izgona.“Mnogobrojni politički kažnjenici su batinani, uhapšene žene su silovane, a djecu se zatvarala s provalnicima.

U lipnju 1928. godine tijekom zagrebačkih demonstracija ubijen je Krešimir Jerbić.
Dana 6. siječnja 1929. godine kralj uvodi diktaturu (Šesto januarska dikatura) i srbijanski teror se nastavlja nesmanjenom žestinom. Pored navedenih žrtava srbijanske vladavine treba navesti i torturu nad komunističkim aktivistima.

U Zagrebu je 18. veljače 1931. godine ubijen Milan Šufflay, znanstvenik svjetskog glasa. Povodom ubojstva prosvjedovali su Albert Einstein i Thomas Mann (travanj 1931. g. ).

Pokušaj ubojstva hrvatskog književnika i odvjetnika Mile Budaka, u centru Zagreba, nije uspio iako su rane bile opasne po život. Zbog nesigurnosti Mile Budak je otišao u inozemstvo, kasnije je bio ministar u Pavelićevoj vladi. Komunisti (četnici) su ga mučki ubili 1945. godine. Također su ubili i njegovu kćer koja je bila srednjoškolka te joj izvadili srce i odnijeli ocu prije smaknuća. To mogu samozvjeri!

Marka Zovka je s leđa ubio Berislav Anđelinović koji je za ubojstvo bio nagrađen mjestom izaslanika za tisak u poslanstvu u Washingtonu.
Ivan Rosić je smaknut 11. srpnja 1931.godine a Marko Hranilović i Matija Soldin su obješeni 25. rujna 1931. godine. Ivan Varga je dobio nalog da plati naboje kojima je ustrijeljen njegov otac!

Velebitski ustanak 1932. godine. Zbog srbijanskog terora izbio je 1932. godine Velebitski ustanak koji je ugušen. Napadnuta je žandarmerijska postaja u Brušanima 7. rujna 1932. godine. Ustanak je propao, nakon neuspjelog ustanka srpska žandarmerija je provodila teror nad stanovnicima Like (zlostavljala, premlaćivala, pljačkala i palila hrvatskih domova).

Godine 1932. u Omišu je održan Euharistijski kongres. Nakon završetka kongresa srpska žandarmerija je pokidala hrvatske zastave i napala vjernike. Rezultat ovog kolektivnog masakra bile su četiri osobe teško ranjene, jedan učenik s kuglom u stomaku, jedna djevojka iz Sućurca s odrezanom rukom i još 40 lakše ranjenih.Te iste večeri, nakon kongresa, drugi su žandari usred sela Srinjine iz puške ranili dvojicu mladića, braću Becić. Pucali su na njih jer su odbili predati im zastavu jednog hrvatskog vjerskog društva. Građanstvo Splita, gdje su umrli u bolnici, htjelo ih je svečano sahraniti, ali su žandari nasilno oteli njihove leševe i po velikoj ljetnoj žezi, strpavši ih u vreću, odnijeli ih, a da se na zna kamo…” Svjedočanstvo Svetozara Pribičevića (1875.-1936.)

Godine 1933. ubijen je povjesničar Ivo Pilar u Zagrebu, a u Dugom Selu je ubijen potpredsjednik HSS-a Josip Predavec, otac 6-ro djece.

Godine 1935. je bio incident na Sinjskoj Alci, bilo je mnogo ranjenih i krvavih.

Sibinjske žrtve. Godine 1935. u Sibinju su ubijena osmorica Hrvata, a u Kravarskom dvojica Hrvata. Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer predao je namjesniku Pavlu memorandum (svibanj 1935. g.) u kojem je detaljno naveo na desetine slučajeva terora (ubojstava, ranjavanja, teških premlaćivanja) provođenog od strane srbijanske vlasti nad Hrvatima. U dokumentu se poimence nabrajaju žrtve žandarmerije diljem Hrvatske: u Đurđevcu, Bizovcu, Zaboku, Semnici, Adolfovac, Vojni Križ, Laslovo, Žitnik, Hreljin, Novalja, Vrbanja, Stari Grad naHvaruitd. Na kraju, moleći da se ovo bezakonje konačno spriječi, nadbiskup piše: „Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom“. Srbijanski teror se nastavio istom žestinom…

Žitničke žrtve. Za vrijeme izbora 6. svibnja 1935. godine su gospićki četnici ubili 2 osobe i ranili 9 osoba.

Žandara su 11. svibnja 1935. iz zasjede ubili seljaka Franju Šoštarića (selo Selnice). Dana 19. svibnja 1935. g. ubojstvo seljaka Đure Vireka i seljakinje Antoniju Jamriš a teško ranili Franju Kanceljaka, Stjepana Cekovića i Franju Vireka. Lakše je ranjeno više osoba (župa Kravarsko). Ubojstvo Huberta Vidakovića u Zagrebu 1935. godine.

Na pravoslavni Badnjak,6. siječnja 1936. godine, četnici su na Udbini ubili mladoga Hrvata Iliju Žaju. Dana 9. travnja 1936. godine iz zasjede je ubijen ondašnji najpopularniji hrvatski pučki političar Karlo Brkljačić Kacan.

Senjske žrtve. Srpska žandarmerija je 9. svibnja 1937. godina ubila 7 hrvatskih mladića i djevojaka te su više osoba teže ranili. Na mjestu je ubijeno pet civila: Tome Nikšić, Nikola Bevandić, Marko Smolčić, Katica Tonković, Frane Jelača, Dok su teško ranjeni i istoga dana podlegli ranama: Jakov Milkovići Pere Frković. Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremili. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu.

„Godine 1937. zbog straha od jačanja katoličanstva odbijen je Konkordat s Vatikanom i osnovan Srpski kulturni klub, čija je parola bila „Gdje je Srba – tu je Srbija“. U tom slijedu valja napomenuti da je 1938. u Jugoslaviji bilo 500.000 četnika, a 1940. u jugoslavenskoj vojsci ustrojena je četnička komanda i šest četničkih bataljuna. Francuski povjesničar Dominique Venner o položaju Hrvata ovako razmišlja: „Hrvati su znali što ih čeka sa srpskim autokratom, srpskom vojskom, policijom i sudstvom. Vođe su bili ili mrtvi ili uhićeni, a zatvori i logori spremni da ih prihvate – preostalo im je u tišini razmišljati o Pravu, Pravdi i o velikim načelima dragim demokracijama. Ako se nisu željeli podložiti, preostalo im je još samo nasilje.“

Na dan izbora 1937. godine u Primoštenu su ubijena 4 Hrvata. Također su zabilježena ubojstva hrvatskih seljaka u Imotskom, Požegi i Novoj Gradiški.
Nakon vojnoga udara u Beogradu (27. ožujka 1941.godine) Hitler napada Jugoslaviju, njemačka vojska ulazi u Zagreb i Dido Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH) 10-ti travnja 1941. godine.

Zločin u Bjelovaru, travanj 1941. godine. Philip Cohen, američki povjesničar židovskoga porijekla, je napisao, (knjiga ‘Tajni rat Srbije’): “Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih masakra ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27.4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu”.

Nadaleko Gospića su četnici nakon proglašenja NDH poklali nekoliko katoličkih obitelji i zapalili njihove kuće. Nakon toga je uslijedila odmazda NDH vlasti.

Četnik dr. Stevan Moljević je pisac projekta „Homogena Srbija 1941.“ godine. Projekt je podržala Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) svojom propagandnim memorandumom „Valerijanov memorandum“. Pisac memoranduma je episkop Valerijan, vikar njegove svetosti Patrijarha. „Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu (predan generalu Schroderu 9. srpnja 1941. g.), a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine optužio Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. u drugoj do 8. kolovoza 180.000 (predan generalu Danckelmannu)a u trećoj do rujna mjeseca iste godine čak i do 300.000 Srba pobijenih u NDH.“ Jasno je da u tako kratkom roku (4 mjeseca) vlasti NDH nisu mogle napraviti masovne zločine kako su SPC i srbijanska propaganda navodile. Te patološke srbijanske laži su smišljene da se u pogodnom trenutku (nakon Drugog svjetskog rata) hrvatski narod proglasi genocidnim.

SPC je bila glavni podupiratelj zločina tijekom Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata.

Zločin četnika 27. srpnja 1941. godine u selu Brotnja. Nepobitna je činjenica da je ubijeno 37 članova obitelji Ivezić, da su pronađeni ostatci njih 19. i da je metodom DNK analize dokazano da se radi o članovima obitelji Ivezić. Početkom kolovoza (1. i 2. kolovoza) 1941. godine četnici su u Boričevcu ubili 11 staraca i 44-o žena i djece, a selo opljačkali i spalili. Josip Pavičić je u knjizi „Dossier Boričevac“ naveo imena žrtava obitelji Ivezić, (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).

27. srpnja 1941. godine srpski ustanici su izvršili strašan pokolj Hrvata u Drvaru i Grahovu. Drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor bio je pozvan sa katolicima župe Drvar u Knin da održi svečanu misu na svetkovinu sv. Ane 26. srpnja. Dan kasnije, vraćajući se sa hodočašća u Kninu, vlak s hodočasnicima je zaustavljen oko 18 km od Drvara. U vlaku je bilo preko 300 hodočasnika sa župnikom iz Drvara.Pobunjenici su napali vlak, župnika i vjernike izvukli iz vlaka i odvukli nedaleko od stanice. Svi hodočasnici su okrutno poubijani, a tijela su im bačena u jamu Golubnjaču. Komunističko-četnička propaganda je te žrtve nakon 1945. godine proglasili bojovnicima, ustašama i raznim drugim nazivima. Time se je želio spriječiti i sami spomen na ubijene Hrvate i prikriti strašan zločin Srba.

27. srpnja 1941. godine srpski pobunjenici su u Bosanskom Grahovu i okolnim selima ubili 62 Hrvata, a među njima i 5 žena i 9 djece. Župnika Gospodnetića su nabili na ražanj te ga živog ispekli pred njegovom majkom.

Srbi (četnici) su od 1. do 5. listopada 1942. godine izveli pokolj hrvatskog stanovništva na području sela Dugopolje, Kotlenice, Dubrava, Gata (1. listopada 1942. g.), Donji Dolac, Gornji Dolac, Ostrvica, Čisla, Zvečanje, Srijane, te na zvjerski način ubili 120 žena, djece i staraca. Četnici su tada ubilii Franu Babića, župnika iz Srijana, a zapalili više od 1.500 stambenih i gospodarskih zgrada, opljačkali stoku i raznu pokretnu imovinu.

Četnici su u tijeku 29. i 30. kolovoza 1942. godine na razne način eubili 137 Hrvata, a među njima i tri svećenika (Josipa Braenovića, Ivana Čondića i Ladislava Ivankovića).

U selu Biteliću, s većinskim hrvatskim stanovništvom, su četnici 21. listopada 1942. poklali 29 Hrvata, opljačkali selo i spalili više od 200 kuća. Također su na području Imotskog ubili i zaklali 32 Hrvata, silovali djevojke i žene, opljačkali stanovništvo i zapalili kuće.

Talijanske okupacijske snage sučetnicima pružale logističku podršku pri izvršavanju gore navedenih zločina nad hrvatskim stanovništvom.

Četnička zlodjela u kotaru Udbina 1941. – 1945. g. Dana 12. prosinca 1942. godine, dan uoči blagdana Sv. Lucije i na samu Sv. Luciju (13.12.), iz Udbine su od strane partizanskih-četničkih postrojbi protjerani svi Hrvati a tom prilikom ubijeno je 166 Hrvata (žena, djece i staraca), spaljeno je 307 hrvatskih kuća a 1.600 Hrvata iz Udbine i Podudbine zauvijek je protjerano sa svojih ognjišta. Ukupno je u kotaru ubijeno 213 osoba, a na Križnom putu 1945. godine je nestalo (ubijeno) još 48 osoba. Ukupno je u kotaru Udbina ubijena 261. osoba (znaju se njihova imena i prezimena).

Zločin u Zrinu. U Zrinu je 9. rujna 1943. godine izvršen teški zločin and Hrvatima. Partizani (četnici) su ubili muškarce, a žene i djecu su protjerali i raselili. Mjesto je opljačkano a nakon toga zapaljen. Iza rata je bio zabranjen povratak u mjesto, kojemu su promijenili i ime.

Zločin u Omišu. Godine 1944. partizani su ubila dr. Stjepana Vukušića (1889.-1944.), odvjetnika iz Splita koji je govorio na Euharistijskom kongresu u Omišu 1937. godine. Bio je gradonačelnik Omiša 1944. godine kada su ga ubili.

Četnici su mučili, ubijali i zatvarali (zbog razmjene) Hrvate. U četničkim logorima je zbog nehigijenskih uvjeta umro veliki broj zatočenih (pjegavi tifus i drugo). Četnici su silovali žene i djevojke, odsjecali glave zatočenima (ubijenima), vršili zločina nad ranjenicima, spaljivanje živih ljudi.

Zločin u Donjem Erveniku, četnici su zaklali 7 osoba, u selu Štikovu su ubili 9 Hrvata.
Četnici Dinarske četničke divizije su u veljači 1944. godine napodručju sela Dubrava, Danilo Kraljica, Radonići ubili 30 osoba, a 4. travnja iste godine četnici Kosovske četničke brigade u selu Nečmenu ubili su devet Hrvata. Jedan od posljednjih većih četničkih zločina izveden je 12. rujna 1944. na području Skradina, kad je ubijeno 27 Hrvata.

Genocid nad hrvatskim narodom 1945. godine. U Republici Sloveniji se nalazi više od 600 masovnih grobnica Hrvata. Najveće masovne grobnice su kod Maribora (Tezno), Kočevski rog, Macelj, Huda jama, Maribor, Križni putovi… U Zagrebu i okolici Zagreba se nalaze više od 120 masovnih grobnica. Procjena je da je ubijeno između 250.000 do 500.000 Hrvata.

Tezno. Godine 1999. tijekom iskopa pri gradnji autoceste na Teznom pronađeni su posmrtni ostaci ljudskih žrtava. Na 70 metara dužine nekadašnjeg više od tri kilometra dugoga protutenkovskog rova pronašlisu 1.179 kostura. Analize su pokazale kako većina kostura i nađenih predmeta pripada muškarcima, zarobljenim vojnicima hrvatskih oružanih snaga (NDH) koje je u svibnju 1945. godine na tom mjestu pobila jugoslavenska vojska. Partizani su zarobljenike, čije su ruke vezane žicom, dovozili kamionima iz sabirnih logora oko Maribora. Sve žrtve likvidirane su vatrenim oružjem iz neposredne blizine, a nakon likvidacija, pripadnici jugoslavenske vojske žrtve su posipali vapnom, a kad je nestalo vapna – katranom. Nalogodavac zločina bio je najuži jugoslavenski državni i vojni vrh, organizator pokolja u Teznom bila je OZNA Treće jugoslavenske armije, a egzekutori pripadnici 15. majevačke brigade.

Nakon Drugog svjetskog rata srpski teror se nastavlja pod okriljem komunističko-četničke vlasti. Nameće se srpski jezik, nameće se ćirilica, iskrivljuje se povijest, progoni se hrvatske intelektualce, progone se domoljubni Hrvati, progone se katolici, progone se neistomišljenici. Sve važnije funkcije u državi obnašaju Srbi. Po svijetu se širi propaganda o genocidnosti hrvatskog naroda, iznose se mnogobrojne laži, krivotvorine i širi mržnja.

Karta 5. Karta SFR Jugoslavije

Memorandum SANU (1986. godine)

Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) se ponovno izražavaju velikosrpske težnje prema hrvatskom teritoriju. Memorandum je nit vodilja srbijanskog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem i Borislavom Jovićem.

Karta 6. Karta velike Srbije (Memorandum SANU)

Oružana pobuna Srba (agresija Srbije na Republiku Hrvatsku) započinje 1. ožujka 1991. godine u Pakracu. Pobunjenike je naoružala JNA a poslije zaštitila kada je hrvatska policija uspostavljala ustavnopravni red. Pobunjeni Srbi, naoružani oružjem iz skladišta JNA zauzimaju policijsku postaju na Plitvicama. Hrvatska policija uvodi red na Plitvicama, tijekom akcije pobunjenici iz zasjede ubijaju Josipa Jovića (31. ožujka 1991. godine). Tijekom 1991. godine pobunjeni Srbi u Hrvatskoj potpomognuti srbijanskom policijom i JNA vrše masovne zločine nad Hrvatima i drugim ne-Srbima u Hrvatskoj.
„Napade na Hrvatsku izvodilo je oko 100.000 časnika JNA i pripadnika paravojnih snaga kojima je upravljao Beograd. JNA je koristila protiv Hrvatske 1.000 tenkova, do 900 oklopnih vozila, oko 250 ratnih zrakoplova, oko 90 borbenih helikoptera i oko 200 ratnih plovila“.

Tužba R. Hrvatske za genocid protiv SR Jugoslavije

Agresijom SRJ i njenih agenata na Hrvatsku i njene građane pretrpljene su sljedeće štete:
• 20.000 poginulih, 37.000 ranjenih i nestalih, za 6.000 ljudi se još uvijek ne zna gdje su
• U obrani Vukovara ubijeno je 1.700 osoba (1.100 civila), više od 4.000 ranjeno, između 3 i 5 tisuća je zarobljeno, nekoliko tisuća je nestalo ili su prognani
• U cijeloj Hrvatskoj do 1994. godine više od 190.000 Hrvata bilo je prognano iz svojih domova. Nekoliko tisuća civila bilo je zarobljeno i nasilno odvedeno u Srbiju. Od 7.000 kasnije puštenih, 60% ih je bilo zarobljeno u zatvorima u Srbiji.
• 145.000 stambenih objekata je razrušeno, najčešće spaljeno
• 210.000 kuća uništeno je, često spaljeno
• Ubijena su 22 novinara, od kojih je većina pokušavala otkriti istinu o agresiji protiv Hrvatske
• Procjenjuje se da je u Hrvatskoj postavljeno više od 3 milijuna različitih eksplozivnih naprava, uglavnom protupješačkih i protutenkovskih mina, Ove mine su većim dijelom položene na nepoznatim mjestima i blokiraju oko 300.000 hektara obradivih površina.(Zvonimir Šeparović, Hrvatska tužba, str. 10-11, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb, 2014.)
Uništavanje sakralnih objekata u Republici Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata
U Hrvatskoj je srpski agresor uništio i oštetio oko 1.500 kršćanskih sakralnih objekata. Potpuno je uništeno 65 župnih crkvi, uništena je 51 -na ostala crkva, uništeno je 88 kapelica, 66 župnih kuća i dvorana, 7 samostana, 15 groblja, 88 križeva na otvorenom.(Mladen Pavković (predsjednik UHBDR91.) / kamenjar.com)

Uništavanje bolnica i ambulanti u Republici Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata

„U ratu je potpuno ili djelomično uništeno sedamnaest hrvatskih bolnica i preko stotinu ambulanti djelovanjem zrakoplova, minobacača, topništva i višecjevnih raketnih bacača i to bez ikakve reakcije međunarodne zajednice. Cilj je agresora bio onemogućiti liječenje ranjenika…“(Andrija Hebrang, knjiga: Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, str. 160.)

Nakon poraza Srba u Domovinskom ratu nastaju novi Memorandumi SANU (2. i 3.) kojima se pokušava, drugim sredstvima, ostvariti projekt velike Srbije. Srbija ne odustaje od težnji za hrvatskim teritorijem, ne odustaje od svojih patoloških laži o Hrvatima kojima truje nove generacije Srba. Rehabilitacijom četništva Srbija danas pokazuje da nije odustala od stvaranja velike Srbije, da nije odustala od širenja laži i mržnje prema susjednim narodima.

Ovo je vrlo kratki podsjetnik na sto godina srbijanskog terora. Temeljem dokumenata i svjedočanstava mnogo se zna o srbijanskim posezanjima za tuđim teritorijima, mnogo se zna o srbijanskim lažima i krivotvorinama povijesti, mnogo se zna o srbijanskim zločinima ali se i dalje istina skriva i predaje komunističko-četnička verzija iskrivljene povijesti.

Dr. Marko Jukić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save