Dr. Zdenka Čorkalo: SAVLE, SAVLE, zašto…?
Put kojim idem nije put za Damask. Ne zovem se Savao, nisam progonio Boga, nisam se osvrtao na one koji u Boga nisu vjerovali ili su vjerovali kako su htjeli.
Na putu sam prema kući. Vraćam se iz Njemačke u koju sam otišao par godina poslije Domovinskog rata. Odradivši taj rat, misleći da je s njim i završilo ono zbog čega je počelo, oporavljen od ranjavanja, sa fakultetskom diplomom, pun nezadovoljstva i nesretan što me ponižavanje bode u oči i srce, što sam bolji od najboljih, što ne mogu disati ni živjeti zbijen, ostavio sam sve.
Nakon tolikih godina uspjeha, nadisanosti priznanja, osvijetljen svakom vrstom svjetla, od neupadnog do blještavog izvana a sićušnog iznutra, a baš zbog tog malog treperenja vraćam se pokupiti i u se utaknuti ostavljene priče, ako išta nađem a da nije prekasno.
Ocu nosim najskuplje lijekove, najgorče što se može nositi bolesniku koji vidi kraj i ne želi ništa, nikakve preinake kraja. Majci nosim vrijednost kojom će namiriti mnoge potrebe drugih oko nje. Sestri nosim obećanje da ću ostati zauvijek u našoj kući.
Kako je do svega došlo? Komu nisam uzvratio, koga sam mimoišao, komu se nisam javio, što sam stekao i što time mogu kupiti? Mogu li išta vratiti? Žalim li za čim?
Kad sam naumio otići nisam se obazirao na roditeljsku tugu. Mislio sam da je prolazna i obična. Otac me molio da ne idem. Predlagao je i neka konkretna rješenja, dok sam ja već miljama bio udaljen i neprisutan, ne doživljavajući ga. Majka je blijeda, uznemirena i bez života, samo slušala i gledala podase. Sestra je bila na zadnjoj godini studija, pred udajom. Pitala me hoću li se ikada vratiti.
Otišao sam pun vjere i sigurnosti u uspjeh. Posrećilo mi se, i tamo sam bio među najboljima. Stalno me nešto vrtilo u kolu prema naprijed, prema još i još. Nisam se odupirao, godilo mi je priznanje, nisam primijetio ni potrošeno vrijeme ni koja su došla vremena. Želio sam ostaviti trag svoga uma, svoje nadarenosti. A onda sam u jednoj maloj ulici, beznačajno maloj u ovom golemom gradu, tu sam susreo znanca iz srednje škole. On je doktor kao i ja, ostao je u Hrvatskoj, specijalist je u bolnici, živi kako je moguće i ne sudara se s razlozima. Misleći da znam sve o mojima, što su prolazili od dana kad sam otišao, postavio mi je i pitanje i dao dio odgovora na to: je li ovo što radim vrijedno tolikog stradanja? Pravdao sam se, kao i Savle, kako sam mogao znati što će biti iza mene? Mogao si, odgovorio mi je poznanik, morao si znati da je nemoguće imati mir ako nisi dobio blagoslov, ako ne uzvraćaš srcem srcu bliskom tvomu. Od toga susreta do sada, do ovog puta povratka, uporno govorim: Savle, Savle, zašto si me stalno gonio naprijed, nisi me odvraćao od Boga, ali ni primicao njemu, nisi mi dao do znanja da su zadnje granice manje važne od prvih granica koje se ne smiju prijeći, a sam sam u napastima uvijek vidio još jedan uspješan smjer…
Od poznanika sam doznao da mi je otac smrtno bolestan odavno. To nisam primijetio u našim kratkim kontaktima, jer i kad sam navraćao kući opet sam bio po bolnicama, institutima, prateći i uspoređujući znanosti. Oni su o svojoj muci šutjeli. Nisu me zaustavljali. Čekali su hoću li vidjeti izbliza ono što se vidi iz aviona. Majka je kao sjena slijedila stramputice očeve bolesti. Bila je sigurna da se njihovu ljubav ne može zaboraviti. Doznao sam i još nešto od prošlog Božića. Na velikoj župnoj misi, kad je cijelo mjesto u crkvi, u onom dijelu svete mise koji nam govori o pružanju mira jedni drugima a to je značilo onima do sebe i oko sebe pružiti ruku, moja sestra je izašla iz crkvene klupe, otišla do oltara, dala ruku starom župniku i uz osmijeh se vratila na svoje mjesto. Ni župnik, a ni mještani u crkvi nisu znali što se događa. Da s njom nešto nije kako treba, to su zaključili svi.
Vratio sam se ali susreta u kući nije bilo. U istom smo prostoru boravili, svatko pletući svoju izlaznu prugu. Još nisam shvatio kako trebam vrtiti desetljeća, pomiriti ono što sam posvadio, staviti oblog na snove koji su se pretvorili u modrice, dati oslonac tamo gdje sam pomogao da se oslonac izmakne.Nije mi išlo. Došao jesam, dozrio nisam. I da nije bilo sna, koji je više sličio javi nego snu jer sam sve čuo na sav glasi vidio u potpunoj jasnoći, tko zna dokle bi trajala gordost na koju me život znanstvenika navukao. U snu sam čuo oca koji me prežalio i pregorio, govori mi da mu moj ovakav povratak ne znači ništa, da mu svi moji uspjesi ne znače ništa jer sam neobazriv, jer sam izgubio osjećaj i suosjećaj za obitelj, jer se nisam kadar sjetiti tko me je ranjenog i bez svijesti nosio niz planinu,jer mi je srce bolesno, oboljelo od poznate bolesti koja ne zna gdje su na kući ulazna vrata…! Taj san me spasio. San me probudio. Bacio s konja u prašinu. Shvatio sam. Uspješno se borim sa stvarnošću, molim Boga da otac još malo poživi, jer je opet poželio živjeti.
Ovu priču mi je ispričao čovjek čijoj obitelji sam bila kućni liječnik. Od kada me upoznao dolazi svaki dan, strpljivo čeka dok ne nađem vremena vaditi iz knjige sjećanja sve što znam o trpljenju koje je prolazilo kroz njegovu obitelj. Svaki dan nađem vremena. Ljekovito je.
Zdenka Čorkalo
