DA SE NE ZABORAVI Činjenice o „ugroženosti“ Srba u socijalističkoj Jugoslaviji
Pripreme za nametanje snažnije srpske hegemonije nad narodima SFRJ su započele osamdesetih godina prošlog stoljeća. Godine 1986. je Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) obznanila Memorandum SANU u kojem se tvrdi da su Srbi u SFRJ-u ugroženi. Dokument (Memorandum SANU) je objavljen javnosti u novinama „Večernje novosti“ u dva dijela, 24. i 25. rujna 1986. godine.
Memorandum SANU je nastavak velikosrpske hegemonističke politike koja je bila objavljena u programima: „Načertanije“, 1844. godine, „Srbi svi i svuda“, 1849. godine, „Homogena Srbija“, 1941. godine i drugim. Memorandum SANU je stavio naglasak na tobožnju neravnopravnost srpskog naroda u Jugoslaviji i potrebu žurne akcije:
- granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, jer prema memorandumu Ustav 1974.je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodina i Kosovo, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku,
- ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda na području SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi,
- jačanje protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci),
- potreba za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda.
Zastupljenost Srba u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA)
Nekadašnja Jugoslavenska narodna armija (JNA), nastala je 22. prosinca 1941. godine, a “nestala” tj. transformirana u Vojsku Jugoslavije 20. svibnja 1992. godine. Tijekom vladavine Josipa Broza Tita (1945. – 1980.) donekle je postojala politika nacionalne ravnoteže u vojnim snagama.
1965. godine u JNA, u visokim časničkim strukturama, bilo je 60,1% Srba a Hrvata 14,7%!
Politika nacionalne ravnoteže je narušena 1979./1980. godine kada na najvažnija mjesta u vojsci dolaze osobe srpske nacionalnosti. Nikola Ljubičić je kršio Zakon o ravnomjernom sudjelovanju svih naroda u popuni profesionalnog kadra u JNA. Godine 1982. ministar obrane postaje general Branko Mamula koji slabi ulogu teritorijalna obrane i jača ulogu vodstva JNA. Republike Slovenija i Hrvatska su imale niz primjedbi pa je na njegovo mjesto imenovan Veljko Kadijević, 15. svibnja 1988. godine koji nastavlja Mamulin rad, pravi se novi teritorijalni ustroj JNA na području Jugoslavije. U drugoj polovici ‘80-ih počinje ubrzana “srbijanizacija” generalskog/admiralskog kora JNA. Ta priprema je izvršena s ciljem stvaranja velike Srbije.
Zakon o ravnomjernom sudjelovanju svih naroda u popuni profesionalnog kadra u JNA se nije poštivao na štetu Hrvata i drugih naroda. Zastupljenost Srba u zapovjednom kadru bila je 63,2% (indeks odstupanja od udjela u stanovništvu je +51), zastupljenost Hrvata bila je 12,6% (indeks odstupanja od udjela u stanovništvu je -53.).
Od 1987. do 1991. godine u čin generala i admirala promaknuto je ukupno 168 oficira JNA. Šesnaest Hrvata i 99 Srba. Zastupljenost Hrvata u strukturi stanovništva bila je 19,7% a u vrhu JNA bila je 9,5%. Srbi su u strukturi stanovništva SFRJ činili 36,23% a zastupljenost u vrhu JNA bila je 58,9%.
Najveći nesklad zastupljenosti u zapovjednom kadru JNA nastao je nakon objave Memoranduma SANU 1986. godine. Udio Srba u časničkom zboru je bio veći od 70% (udio u stanovništvu 36,2%), 1988. godine.
Crnogoraca je u strukturi stanovništva bivše države bilo samo 2,3%, a njihova zastupljenost prilikom promicanja u prve generalske/admiralske činove 1991. godina bila je 17,2%. Promaknuće u generalske/admiralske činove Srba i Crnogoraca 1990. godine bilo je 89,6% od svih promaknuća u JNA. Proces pretvaranja JNA u srpsku vojsku bio je 1990. godine pri kraju.
Tijekom 1991. godine JNA je postala srbijanska vojska, 20. svibnja 1992. godine je postala Vojskom Jugoslavije.
Zastupljenost Srba u političkom rukovodstvu SFRJ i SR Hrvatske
«Srbi u Hrvatskoj bili su za dva i pol puta više zastupljeni u Savezu komunista od Hrvata (24,7 posto Srba od ukupnog broja Srba bilo je u SK, prema 9,8 posto Hrvata), a Jugoslaveni još i više (28,3 posto od ukupnog broja Jugoslavena bili su članovi Saveza komunista Hrvatske)».
Nacionalna ravnopravnost sedamdesetih godina u SR Hrvatskoj bilo je:
U UDBI samo 20% Hrvata, u policiji samo 30% Hrvata a Srba je bilo 76 do 80%. U republičkim državnim tijelima bilo je više od 24% Srba. U saveznoj administracije (1969. godine) bilo je čak 73,6% Srba, Crnogoraca 7,2% a Hrvata samo 8,6%.
- godine je svaki 6-ti Srbin bio član SK, a svaki deseti Hrvat.
U Hrvatskoj je 69,5% dužnosnika bilo hrvatske nacionalnosti a 24,8% srpske nacionalnosti (udio u stanovništvu je bio 11%), 1984. g.
Zanimanje „osoblje društvene zaštite“ 1,4% Hrvata a 3,7% Srba.
Gospodarstvo
Srbija je 1925. godine raspolagala s 25% bankovnog kapitala i 15% veletrgovine, a Hrvatska je imala 51% bankovnog kapitala i 55% veletrgovine. Godine 1971. Srbija je imala 52% ukupnog jugoslavenskog kapitala i 86% trgovine, a Hrvatska samo 17% kapitala u 7% trgovine!
Prelijevanje sredstava iz razvijenih republika (Hrvatska, Slovenija) u Srbiju i manje razvijene republike je bilo razlog nezadovoljstva. Srbija je iskorištavala Hrvatsku i njenim sredstvima preko fonda za nerazvijene gradila prugu Beograd-Bar, hidrocentralu Đerdap, željezaru Smederevo, kanal Dunav -Tisa -Dunav i drugo. Hrvatska je ostvarivala značajne devizne prihode (devizne doznake hrvatskih radnika na privremenom radu u inozemstvu, prihod od turizma, brodogradnja) koje je morala deponirati u Narodnu banku Jugoslavije u Beogradu. Srbija je tako iskorištavala i gospodarski uništavala Hrvatsku.
1990. godine od 2.256 zaposlenih u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove samo je 267 (11,8%) iz Hrvatske, a i od toga broja samo je nešto više od 50 posto Hrvata!
Marko Jukić/hu-benedikt.hr; Foto: hrvatski fokus
