DON MARINKO MLAKIĆ: Isusova molitva
7. vazmena C
Molitva je najveći dar i privilegij koji imamo od Boga te najveća stvaralačka snaga koju imamo u svojim rukama. Jača od najjače sile zemaljske i umnija od najumnije ljudske mudrosti.
Po molitvi mi se doslovno uzdižemo u nebesa, stupamo pred Božje lice te u zajedništvu svetih nebesnika Bogu se možemo obraćati kao svome Ocu. Bog, naš nebeski Otac, kako nas uči Isus, spreman je svim dobrima obdariti nas, svoju djecu, kada ga za to zaištemo. Tako po molitvi zadobivamo nadljusku snagu i mudrost s kojom se možemo nositi sa svim životnim teškoćama i kušnjama.
Međutim, moliti valja moći i znati. Ni to ne možemo sami od sebe. Naše biće, slabo i opterećeno grijehom, opire se Bogu, pa tako i molitvi. Osim toga u nama se lako rode sumnje i zablude o molitvi. Sveti Pavao kaže da mi sami bez Duha Svetoga, koji potpomaže našu nemoć, ne znamo što da molimo kako valja. Zato je nužno potrebno otvoriti se nadahnuću Duha Svetoga da bismo spoznali kako valja moliti.
Duh Sveti nam pomaže da u Isusu otkrijemo učitelja molitve. On sam je redovito i puno molio. Molio je, zahvaljivao i blagoslivljao Boga u svim prigodama.
Povremeno je običavao otići u osamu i po cijele noći ostati u molitvi sa svojim nebeskim Ocem. Svojim primjerom i molitvama koje je izrekao on nas najbolje poučava kako valja moliti. Molitva Oče naš, bez sumnje, zauzima tu prvo mjesto.
Jednako dojmljiva i poučna je molitva koju je Isus izrekao pred učenicima na Posljednjoj večeri. Misno evanđelje donosi njezin završni dio. To je najduža Isusova molitva koja je zapisana u evanđeljima. Nazivamo je Isusova velikosvećenička molitva, zato što je moli on, najveći velik svećenik, u trenutku kada se sprema samoga sebe prinijeti Bogu za žrtvu pomirnicu za naše grijehe.
Ova Isusova molitva je sasvim iskrena i duboko intimna. U njoj nam on do kraja otvara svoje božansko srce. Otkriva nam što mu je na srcu, tko je u njemu, što je u središtu njegove brige i molitve, za koga on sada pred odlazak s ovoga svijeta k Ocu moli i zaziva svoj blagoslov…
U središtu molitve su njegovi učenici i to ne samo onih dvanaest apostola koji su bili s njim za večerom, već svi oni koji će kasnije na njihovu riječ u nj povjerovati.
Ovo je za nas od najvećeg značenja. Među tim učenicima smo i mi. Svatko od nas. Svakoga koji je kršten u njegovo ime, Isus je na Posljednjoj večeri nosio u svom srcu i stavio u svoju velikosvećeničku molitvu. On to hoće i može, jer je njegovo srce božansko, beskrajno veliko i otvoreno za svakoga od nas.
Isus moli da svi mi koji smo njegovi trajno ostanemo u zajedništvu s njime i nebeskim Ocem na način na koji su oni zajedno. Da budemo dionici njegove božanske slave koja proistječe iz njihove božanske ljubavi. Ono, dakle, najvrijednije što Isus ima, ono što on sam jest, on hoće za svakoga od nas: božansko zajedništvo s Ocem, nebesko blaženstvo, kraljevsku čast i slavu u svome kraljevstvu nebeskom… Ovo su čudesne riječi. U njima otkrivamo sasvim jasno najuzvišeniju tajnu našega ljudskog bića. Nešto što nam je gotovo nemoguće pojmiti. Mi smo stvoreni za nebo, za božansku slavu u zajedništvu ljubavi Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. To je izvor našega života i dostojanstva.
Naš identitet. Tu ga trebamo i tražiti, jer ga samo tu možemo zaista pronaći.
Ovdje trebamo također dobro uočiti kako Isus ne moli da se to božansko zajedništvo dogodi tek u onostranoj budućnosti, onda kada završi naš zemaljski život, već sada. Po molitvi, osobito po euharistiji po kojoj otajstveno i mi sudjelujemo u zajedništvu Posljednje večere, već sada nam je moguće ući u božansku slavu, u zajedništvo Božje ljubavi te u njoj iskusiti puninu blaženstva i slave.
Isus moli da mi, njegovi učenici, to uvijek imamo pred očima, da to bude u središtu naše vjere i da svijet koji to ne pozna po nama spozna. Ogromno je povjerenje koje on ima u svakoga od nas. Shvatiti ga trebamo kao poziv na koji smo već po krštenju svi pozvani.
Don Marinko Mlakić
