DA SE NE ZABORAVI – VRO „Oluja“, 4. kolovoza 1995.

Subota, 3 kolovoz 2019 4:18
Written by: Michael Jukic

Slika 1. Operacija „Oluja“ (izložba Oluja 95., MJ)

Od 4. do 8. kolovoza 1995. godine vojno-redarstvenom operacijom Oluja ’95. Hrvatska vojska i postrojbe Specijalne policije oslobodile su 10.400 četvornih kilometara hrvatskoga teritorija (u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu). Akcijom je prekinuta blokada Bihaćke enklave.

Rano ujutro na dan početka operacije predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman izdao je proglas i pozvao Srbe da ostanu u Hrvatskoj, ali budući da nisu mogli smisliti hrvatsku državu ni vlast, oni su otišli. Takozvani predsjednik takozvane Krajine, milicionar Milan Martić, potpisao je Zapovijed o evakuaciji Srba iz takozvane Krajine. Zapovijed pod brojem 2-3113-1/95 o evakuaciji Srba potpisana je 4. kolovoza 1995. (oko 16,45 sati). Od prije su postojali detaljni planovi o napuštanju Krajine.

Nakon 5 godina terora koji je započeo „balvan revolucijom“ 17. kolovoza 1990. godine, 4. kolovoza 1995. godine krenula je oslobodilačka operacija, vraćanje hrvatskih prostora u ustavno-pravni sustav Republike Hrvatske, stvaranje uvjeta za povratak prognanika i prometnu povezanost Hrvatske.

Slika 2. Novinski natpis o početku „Oluje“(s izložbe), (MJ)

Treba podsjetiti zaboravljive da je stvaranje srpske paradržava započelo 1990. godine.

Velikosrpski projekt iz druge polovice 19. stoljeća planirao je stvaranje Velike Srbije. Zapadna granica te tvorevine bila bi smjerom Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – Karlobag. Godinama su vršene pripreme za ostvarenje zločinačkoga plana pa nije čudno da su Pakrac, Ogulin i Gospić bili mete jakih napada na početku agresije na Hrvatsku. Dolaskom Slobodana Miloševića na čelo predsjednika Saveza komunista Srbije u jesen 1987. godine započeo je projekt stvaranja Velike Srbije pod geslom „Svi Srbi u jednoj državi“. Podršku Miloševiću dala je JNA i međunarodna zajednica jer su željeli sačuvati Jugoslaviju. Odmah nakon prvih slobodnih izbora ničim izazvana započinje pobuna Srba:

21. svibnja 1990., na sjednici SDS u Kninu, donesena je odluka o istupanju općine Knin iz Zajednice općina Dalmacija i stvara se nove Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like koje obuhvaćaju sljedeće općine: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac, Titova Korenica.
3. srpnja 1990., 50 pripadnika SUP-a iz Knina šalju otvoreno pismo Saveznom SUP-u gdje odbijaju poslušnost Vladi Hrvatske tako što odbijaju nositi nove policijske odore te odbijaju preimenovanje službe s milicija u redarstvo.
25. srpnja 1990. u Kninu je održan Srpski sabor. Odlukom ovoga sabora donesena je Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda.
13. kolovoza 1990. Borisav Jović prima u audijenciju u Beogradu srpske izaslanike iz Krajine na čelu s Milanom Babićem. Izaslanstvo traži intervenciju Saveznih vlasti od navodne opasnosti od nove hrvatske vlasti.
13. kolovoza 1990. pojavljuju se prve straže u većinskim srpskim općinama.
16. kolovoza 1990. održan je sastanak sekretara unutrašnjih poslova općina: Gospić, Zadar, Split i Šibenik s Ministrom unutrašnjih poslova u Zagrebu. Donesena je odluka da se pokupe arsenali pričuvnoga oružja iz pobunjenih općina.

kolovoza 1990. specijalci iz zadarskoga MUP-a uspjeli su odnijeti količinu automatskoga oružja iz benkovačke policijske stanice, dok ova nakana propada u Obrovcu i Kninu intervencijom lokalnoga građanstva. Oružje iz arsenala u Obrovcu i Kninu predali su se lokalnom građanstvu tih mjesta te nastaju prve barikade po lokalnim cestama. U 18 sati Radio Knin prenio je vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom Milana Babića.

Početak terorističkih akcija 1990. godine:

27. kolovoza 1990. napad na međunarodni vlak kod Knina;
28. kolovoza 1990. pobuna u policijskoj postaji u Petrinji i napadi na policijske postaje u Glini, Obrovcu i drugdje;
Početkom rujna 1990. novi val terora uslijedio je u vidu sustavnoga masovnog paljenja hrvatske obale i otoka. Zaredale su stotine istovremenih požara neviđenog intenziteta. Požari su bili toliko intenzivni da su protupožarni zrakoplovi, tzv. kanaderi, prešli svoje granice izdržljivosti zbog čega su prisilno slijetali na more i morali su biti izvlačeni civilnim brodovima i čamcima.
1. listopada 1990. ponovno blokiran promet u Dalmaciji kod Knina;
11. listopada 1990. minirana pruga iz Dalmacije prema središnjoj Hrvatskoj;
17. listopada 1990. u Kninu pljačka vagona s oružjem iz „nečuvanih“ vagona;
28. listopada 1990. željeznička lokomotiva nalijeće na minu između Kistanja i Benkovca;
17. studenoga 1990. na barikadama u Lici, zakrabuljene i naoružane bande ranile su dvojicu hrvatskih civila;
23. studenoga 1990. pobunjenički teroristi napali policijsku ophodnju u ranim jutarnjim satima na cesti Benkovac – Obrovac. U ovom napadu poginuo je policajac Goran Alavanja, a ranjen je bio policijski inspektor Stevan Bukarica.

Nakon toga slijedila su ubojstva i progoni Hrvata, pljačka i paljenje njihovih domova te etničko čišćenje nesrba s područja takozvane Srpske Krajine. Republika Srbija je oružjem, ljudstvom i novcem potpomagala terorističke akcije u Hrvatskoj od samog početka kolovoza 1990. do kraja sukoba. Danas također pomaže četnike u Hrvatskoj. Srbija je uvela amandman u Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju donesenom 9. svibnja 1992. po kojem se u članku 144., stavcima 2. do 4. propisuje:

“Osiguraniku, odnosno osobi koja je kao pripadnik oružanih snaga Jugoslavije sudjelovalo u oružanim akcijama posle 17. kolovoza 1990. godine, vrijeme provedeno u tim akcijama, kao i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, računa se u posebni staž, u dvostrukom trajanju… u posebni staž u dvostrukom trajanju računa se i vrijeme provedeno na liječenju u medicinskoj rehabilitaciji uslijed bolesti ili ozljeda zadobijenih u oružanim akcijama i zarobljeništvu…Sredstva za prava osigurava Republika Srbija. 18. svibnja 1992. pobunjenička srpska paradržava, 18. svibnja 1992, nakon stvaranja SRJ, donosi amandman na svoj Ustav, gdje u formulaciji stoji da je pripadnik njihove vojske ” svaki građanin koji sa oružjem ili na drugi način sudjeluje u otporu protiv neprijatelja”.

Komunistički komentatori, analitičari o ovome ne govore kao da se nije dogodilo pa ih treba podsjetiti kako je sve počelo i zašto (stvaranje Velike Srbije)!