Dr. Vini Rakić: Vukovar, uz ljetnu kavu, 2019.
Jutros, maločas, ispijala sam kavu s dva francuska para u lokalnom kafiću u Grohotama, na otoku Šolti. Pristojni, uglađeni, obrazovani ljudi Iz Pariza. Pitali su me što predstavlja novo postavljeni spomenik u parku, neposredno u blizini kafića. I započne razgovor o Domovinskom ratu, jesmo li mi napali Srbiju, tko je što tražio u tom ratu, je li to još bila Jugoslavija ili se već Hrvatska odcijepila i tako redom….I kako smo uspjeli pobijediti….
Kako to da ja znam toliko toga o francuskoj prošlosti i sadašnjosti, (sličnoga smo obrazovanja) a oni o ratu u srcu Europe kojemu su svjedočili gotovo ništa? Kako to da ne znaju bitno o malom, hrabrom narodu čiji muževi, očevi, sinovi i braća, nisu bježali na Zapad, već u tenisicama na ratišta, u obranu doma?
Nemam namjeru ovdje ponavljati svoje odgovore i tumačenja, niti je to cilj ovoga skromnoga javljanja. Pored sjajnih novinarskih analitičnih tekstova i znanstvenih objava i analiza mjerodavnih povjesničara koji eksplicitno, dokumentirano, progovaraju zastupajući činjenično istinu o Domovinskom ratu, što ja imam za dodati.Što imam novo kazati nakon što su svoju ljubav pokazali naši branitelji tijekom stvaranja Republike Hrvatske, znani i neznani domoljubi, sportaši, noseći hrvatsko znamenje oko čela, na majicama, oko vrata, ali prije svega u srcu? Ipak, pišem ovaj mali tekst da iskažem zahvalnost što sam živa, jer je Netko u Domovinskom ratu obranio moju spavaću sobu u Splitu, 30 kilometara udaljenu od jugočetničkih postrojbi.
Čim sam se oprostila od svojih francuskih sugovornika i vratila kući imala sam potrebu opisati jutrošnji ljetni susret i razgovor uz kavu i cvrčanje cvrčaka, na malom otoku, dva sata leta udaljenom od Pariza.
Opet se vraćam francuskim parovima s kojima ispijam kavu, koji su me pažljivo slušali zaprepašteni vlastitom neinformiranošću. Danas, 28 godina nakon brutalne srpsko-jugoslavenske agresije na moju domovinu nameće mi se pitanje: Što to gospoda diplomati radite tamo u Parizu?
Objese li 18.studenoga na dan pada Vukovara zastavu na pola koplja na hrvatskoj ambasadi, jave li to francuskim medijima i ostalim veleposlanstvima, izlože li sliku Jean Michela Nicoliera ili mu plate In memoriam u francuskim novinama?
Kada sam im spomenula Jeana i opisala što on nama znači krenuli su u mobitelsku potjeru. Čitanje u tišini. Ja zasuzila. Zar je moguće da nisu čuli za svoga sunarodnjaka, humanistu, junaka, mučki ubijenoga u jednom od vukovarskih masakara u srcu Europe? Za njegovu hrabru mamu koja je obilazila francuske institucije tražeći pomoć sinu, pripadniku HOS-a, hrvatskom branitelju? Je li to njihov ili naš grijeh šaljući u taj „ bijeli“ svijet diplomaciju kojoj je Hrvatska samo radno mjesto a ne poziv? Pristaje li hrvatska politička scena na takvu ignorantsku šutnju? Prisjećam se sjajne priče Mire Gavrana Spašavanje medvjeda,inspirirane istinitim događajem u Bosni 1993. kada su se britanske novine raspisale o humanosti svojih vojnika u akciji spašavanja medvjeda…. dok naši učenici ni danas nisu u stanju nabrojiti barem neke od junaka Domovinskog rata koji su spašavali ljudske živote! Spašavali nas svih zajedno, branili svoj narod.
I dok moja unuka uči u školi pritoke Gangesa, a istovremeno po hrvatskom školskom programu i kurikulumskim stranputicama ne bi znala za Jeana Michaela Nicoliera i univerzalnu vrijednost njegova čina, dok neki saborski čankolizi još dvoume je li obrambeni Domovinski rat bio agresija na Hrvatsku ili je bio građanski rat, dok dobro plaćeni čovjekoljupci iz raznih sinekura propovijedaju o općim ljudskim vrijednostima, a više drže do zaštite bjeloglava supa, dok promotori hrvatske kulture i javne riječi zatiru sve hrvatsko,prihvaćam i vlastitu odgovornost. Naravno i našu, hrvatsku političku odgovornost.
Odiozno je slušati i čitati rasprave i presude o pozdravu Za dom spremni. Je li Jean Michel Nicolier došao u Vukovar u postrojbe HOS-a zastupati ustašku ideologiju ili je razumio sadržaj toga pozdrava i cijele veličanstvene borbe hrvatskih branitelja za spas doma vlastitoga, te povijesne nepravde koja se čini hrvatskom narodu na pragu 21-og stoljeća u srcu Europe?
Zar nismo svi spremni stati u obranu doma svoga? Ne znam zašto se tom pozdravu etablira prošlost jedne propale ideologije, a oduzima istinski sadržaj kojeg je imao u Domovinskom ratu? Međutim, o čemu bi tada škrabali i buncali tezgaroši hrvatske kune?
Svi smo dužni svjedočiti istinu o svom identitetu. Onu obiteljsku, pa i kada nije besprijekorna, do one nacionalne, identitetske i humanističke. Kako inače mjeriti napredak vlastitog postojanja? Jer ako ne znaš što si i tko si, ako nisi zahvalan obiteljskom domu i domovini kao najširoj obitelji, ako ih ne trebaš, što je danas moderno, čak i ne voliš, gdje ćeš tražiti svoj smisao i mir?
Eto, zato sam imala potrebu napisati ove retke.
S francuska dva para sam podijelila obostrane suze, njihovu zahvalnostšto su saznali nešto o čemu su tek maglovito nagađali, a moju zahvalnost što su imali volju i zanimanje slušati. Rekli su mi kako se vraćaju u Francusku ponosni na Jeana Michela. Rastali smo se kao prijatelji, a ja se vratila kući ispunjena. Sretna što sam pridodala sićušni atom istine o mojoj Hrvatskoj i njezinim junacima. Jer nijednoj se duši ne mili da joj otmu istinu. Mojoj Hrvatskoj najviše treba ljubavi. Sve onda dođe na svoje mjesto.
Baš kako je pisao Matoš,Tražite, nađite, stvorite srce hrvatsko…I dok je srca biti će i Kroacije.
Dr. sc. Vini Rakić, rujan 2019. Šolta
